Piše i snima: Damir Pritišanac i Nada Blažević

TOSCANA! Tisućama stihova opjevana, na stotinama slika naslikana, prelijepa i nikada do kraja istražena, suncem obasjana i uvijek poželjna jedna je od najljepših regija u Europi. Upravo ona je nakon Francuske Provanse ono što želimo istražiti i pokušati Vam na svoj način približiti najljepšu pokrajinu susjedne nam Italije, majke največih umjetnika, koljevke renesanse i Europske kulture uopće. Spremni kao i uvijek mi i naš XJR sa nestrpljenjem smo dočekali 17. srpanj 2010.

Nešto mudriji nego prijašnjih godina uspijeli smo količinu potrebnih stvari svesti na minimum i tako koliko toliko rasteretiti i onako težak motocikl. Temperatura zraka je prava ljetna pa u tom ozračju prelazimo prve kilometre. Opušteni smo, puni pozitivne energije grabimo auto cestom k Zagrebu. Razigrana je i naša Yamaha koja nam ne oprašta živahnu ruku na gas ručki pa nas kod Gradiške tjera na benzinsku stanicu.

Dogovaramo se svi troje i donosimo zaključak: nigdje ne žurimo pa sa 180 km/h spuštamo tempo na 150 km/h. Sada su svi zadovoljni osim mene ali pošto sam u manjini povinovao sam se zahtjevima večine. Naravno da Kvarner ne zaobilazimo. Noćimo u Bakarcu u blizini Krčkog mosta kojem se sprema proslava 30-tog rođendana. Ujutro prije nastavka puta uz kavu čitamo u novinama o toj obljetnici. Prisječam se dana iz daleke 80-te kada sam zadnji put na Krk išao trajektom iz Crkvenice do Šila. Tada, moj Tomos electronic 90 i ja sa 16 godina života. Bože gdje je otišlo vrijeme? Mogu se zamisliti: kržljavac od 55 kg, od opreme stara Nolanica bez vizira, rifle, texsas jakna i ruksak. Srce veliko, oči još veće i mašta bez kraja.

Vrijeme je da idemo dalje pa sam se trgnuo iz svog lijepog sjećanja. Auto cestom do Bologne, a potom drito per Firenca. Stajemo na auto grillu gdje uz cappuccino u navigaciju upisujemo adresu našeg budućeg smještaja u Firenci. Radi se o reprezentativnom samostanu na brežuljku poviše grada. Cijena je prema pisanju mog vodića prava sitnica. Došavši uskim brdskim ulićicama na navedenu adresu, samostanska vrata nam otvaraju dvije časne sestre. Nakon kraćeg razgovora nude nam smještaj za 75 Eu po danu. Mjesto je kao iz raja ali pošto smo čuli cijenu lagano uzmičemo prema izlazu. Sve nam je jasno. U jednom dijelu dvorišta sjaji se najnoviji Jaguar. Ni samostani više nisu kao što su bili u doba Bakonje fra Brna.

Ovo društvo ovdje temeljito koristi blagodati ovozemaljskog života, kao da su već u raju. Bar znamo na čemu smo. Negine nam kamp koji se nalazi na desnoj obali rijeke Arno koja teče kroz Firencu. U neposrednoj blizini kampa,na piazzi Michelangelo nalazi se vidikovac s kojeg se grad doima kao na dlanu. Stotine turista gura se uz betonsku ogradu tražeći mjesto s kojeg će snimiti najbolju fotku. Smjestili smo se u kampu Michelangelo za 26 Eu po danu.

Prema planu ovdje bi trebali ostati nekoliko dana prvenstveno da upoznamo Firencu i njezinu okolicu u krugu od 50 – 100 km. Za danas nam je dosta, umorni smo pa odlazimo na terasu bara u campu. Odavdje se takođe dobro vidi grad pa uz pivo i pizzu gledamo kako se noć spušta nad jedan od najljepših gradova na svijetu. Ujutro se nakon kave i kraćeg dogovora spuštamo motorom u grad.Firenca je grad renesanse, Michelangelovog Davida, Botticelijevog rođenja Venere, Galilea i velikog pjesnika Dantea čijom je zaslugom nastao talianski književni jezik i gdje je rođena talijanska književnost. Parkiramo se na Piazi Santa Croce. Gužva koja ovdje vlada teško se riječima može opisati. Turista iz svih krajeva svijeta ima na svakom centimetru ovog grada. Pješice se probijamo kroz gužvu do Piaze del Duomo gdje se nalazi impozantna katedrala koju krasi otmjena ali robusna Brunnelleschijeva kupola.

Unutar katedrale nalazi se mnogo Michelangelovih i Donatelovih kipova i drugih radova mnogih umjetnika iz tog vremena. Prelijepa katedrala dominira cijelim gradom, a vidljiva je iz svih njegovih dijelova. Odlazimo dalje do Uffizija najveće galerije renesansne umjetnosti na svijetu. Ovdje su pohranjena remek djela najsvjetlijih trenutaka umjetnosti zapadne Europe. Od Giotta, Botticelija, Rafaela, Michelangela, Leonarda da Vincija, Tiziana, Caravaggia i Rembranta. Mislim da sam ih i previše nabrojao. Obzirom da se galerija nalazi uz samu rijeku Arno odlazimo do nadaleko poznatog mosta Ponte Vecchio.

O nevjerovatnoj ljepoti ovog mosta svjedoći podatak da su u vrijeme povlačenja nacisti srušili mnoge mostove da bi usporili kretanje saveznika, no Vecchio su poštedjeli upravo zbog njegove ljepote. Umjesto njega srušili su sve građevine na oba njegova kraja. Kroz gužvu hodamo do Danteove kuće u čijoj blizini je i pjesnikov muzej. Uz put nas privlače trgovine zvučnih imena poput Prade, Ferragama, Guccija itd. Nakon Casa di Dante idemo do preporučene nam tratorije Le Mossacce gdje u gužvi sa tamošnjim radnicima i seljacima čekamo u redu mjesto za stolom. Izvrsna tjestenina, vino i pravi domaći ambijent.

Nakon što smo napunili baterije vraćamo se do crkve Santa Croce u kojoj su grobovi Dantea, Galilea, Michelangela i Rossinija. Teško je shvatiti da su vječni mir ovdje zajedno našli ovi ljudi koji su živjeli ispred svoga vremena, a o kojima smo dosta čuli i u školskoj klupi, doduše sa dosta krivih navoda, npr: Galileo nije spaljen na lomači kako su nas učili nego ga je štitio jedan od tadašnjih vladara Medičejaca, Cosmo II i uspio mu smrtnu kaznu na lomači preinačiti u kućni pritvor i poštedjeti ga mračne ruke inkvizicije. Još je mističnija spoznaja da u tišini koračamo njima tako blizu jer to je ekipa koja je na zemlji ostavila neprocjenjiv i neizbrisiv trag za sva vremena. Izlazimo na vanjsko svjetlo sa blagom vrtoglavicom. Današnji dan želimo upotpuniti odlaskom do 15 km udaljenog parka i Ville Demidoff gdje se ogromni kip Apenina izdiže iz jezera. Nažalost park se renovira a mi se vraćamo u camp na terasu na kojoj je uvijek živo. Nekoliko piva i to je to.

Tek smo načeli Toscanu koja je dobila ime po Etruščanskom plemenu, a naseljavalo je taj dio središnje Italije u VIII stolječu prije krista. O Etruščanima se vrlo malo zna jer Rimskih zapisa o njima gotovo da i nema. Znanstvenici ni do danas nisu u potpunosti odgonetnuli njihov jezik. Sva spoznaja o njima svodi se na ostatke grobnica i pogrebnih predmeta. Podrijetlom su iz male Azije iz koje su donjeli poznato Toscansko drvo i simbol Toscane, čempres. Odlikovala ih je napredna kultura, graditeljsko znanje, oni su ti koji su Rimljane naučili vještini navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta i intenzivno su trgovali sa Grcima u južnoj Italiji. Danas nam je plan posjetitii Vinci i zapadne brdske gradove. Velika je vrućina pa večinu eurića trošimo na tekućinu koja ovdje baš i nije po sindikalnim cjenama. Od opreme koristimo jedino skejterske kacige i kornjače na leđima.

Temperature sežu do 41 C. Do Vincija neuglednog srednjovjekovnog brdskog grada vodi krivudava cesta koja se probija kroz preljepe pejzaže. Ovdje se na periferiji grada na brdu u kući smještenoj među maslinicima rodilo izvanbračno dijete Leonardo. Jedan od največih znanstvenika i umjetničkih talenata u povijesti. Parkiramo se uz cestu i kamenom stazom hodamo kroz maslinik k Leonardovoj rodnoj kući. Nije baš tako malena kako ju prezentiraju u turističkim brošurama. Cjela je kuća građena od kamena, a dnevnim boravkom dominira veliki kamin. Od Leonardovih osobnih stvari ovdje je ostalo svega par knjiga i nacrta. Iz dvorišta se pruža ljep pogled na gradić Vinci koji je odavde udaljen par kilometara.

Spuštamo se do muzeja koji se nalazi na trgu Della Torre. Ovdje je naravno i suvenirnica kojoj nemožemo odoljeti. Par suvenira je naše, a ja sam još kupio i mali buzdovan. Nečete vjerovati koje ja stvari kupujem na našim moto tourama. Npr. prije par godina u Monte Carlu sam kupio kuburu..?? (strašno). Uz Nadine kritike na moju kupovinu idemo dalje vozeči se tipičnim Toscanskim krajolikom punim čempresa i starih hacijendi. Preko Empolija stižemo do San Miniata kojeg je na vrhu planine sagradio Fridrik II. Utvrda Rocca bila je uporište tadašnjeg Njemačkog svetog Rimskog carstva. Danas nam je namjera obići što više Toscanskih brdskih gradova pa se uskoro vozimo ka Certaldu. Cesta je fantastična tako da uživamo u svakom novom kilometru. Baterije punimo i pogledom po prekrasnim vidicima ove rajske pokrajine. Certaldo je gradić do čijeg se starog dijela od crvene opeke jedino može pješice zbog velikog nagiba. Motor ostavljamo u novom dijelu grada, pred ulazom zgrade na kojoj je čitko pisalo Carabinieri. To mi se učinilo kao dobra zamisao.

Nakon mukotrpnog uspona nagrada je uslijedila u enoteci Boccacio nasuprot rodne kuće i muzeja slavnog autora Decamerona, Boccacia. Tv serija Decameron se emitirala kada sam ja bio mali dječak. Sjećam se samo nekih golih teta koje su trčale i skakale u masivnoj kutiji koja se i onda zvala televizor. Razlika je što su tete tada bile u onda jedinoj crno bjeloj boji. Kada bih bio na selu kod bake u vrijeme emitiranja Decamerona ona bi odmah prebacila Tv program sa Zagreba 1 na Zagreb 2 koji je bio jedini alternativni, ali učinkovit protiv ovakvih zala. Naravno slijedilo bi križanje i pokoji očenaš. Dakle osvježenje smo pronašli u čuvenoj enoteci, a nakon okrijepe i obilaska ovog gradića spuštamo se 20-tak km južnije do San Gimigana. On je drugi na top ljestvici Toscanskih odredišta. Puno ime mu je San Gimignano Delle Belle Torri (grad lijepih tornjeva). O bogatstvu tog srednjevjekovnog Manhattana svjedočilo je 70 tornjeva od kojih se sačuvalo njih 14. Grad je pun umjetnina iz 14 i 15 stoljeća. Sve je puno turista koji se guraju po ulici i po suvenirnicama.

Dugo ostajemo u ovom posebnom gradu, a kad nas je svladao umor vraćamo se put Firence do koje imamo 70 km po prilično lošoj cesti kakvu je teško naći i kod nas. Ovih dana potrošnja goriva nam se bitno smanjila zbog benzina koji je ovdje puno kaloričniji nego u domovini. Čak je i modro zelene boje gdje god da ga kupujete (Esso, Agip, Total, Tam Oil itd.). Cijena se kreće od 1,31 do 1,52 Eu.

Večaras su nam na jelovniku tune i olive. Svako veče dugo sjedimo na terasi caffea u campu i uživamo gledati Firencu kako tone u san. Ujutro nas čeka Chianti.To je regija poznata po raskošnoj prirodi i koljevka je čuvenih Chianti vina (preferiraju crno – rosso vino). Prostire se 50 km između Firence i Siene s bajkovitim krajolicima poput pozadina renesansnih slika. Strmi brežuljci s vinogradima i nasadima maslina, dvorci sa malim tornjićima. Ta zavodljiva ljepota Toscanske arkadije privlači ljude još od etrušćanskog doba.

Vozimo se cestom S 222. Prvu stajanku radimo u Montefioralleu koji čine jedna kružna ulica, dvije crkvice i čudesni pogledi na dolinu. Slijedeći nam se na putu nalazi Greve in Chianti, neslužbeni glavni grad Chiantija. Pun je trgovina vinima, ali najznačajnije mjesto u gradu je jedna od najboljih talijanskih mesnica Macellerija Falorni. Prepuna je obješenih pršuta i dobro odležalih sireva. Sve se kao i na mnogim mjestima u Toscani može besplatno kušati. Cesta S 222 vodi do Panzzana i dalje kroz brda u gradić Radda in Chianti. Asfalt je kao brusni papir tako da gume drže kao što se uplašena mačka drži za bačvu. Radda je gradić na vrhu brda s prekrasnim pogledima poznat po najkvalitetnijim Chianti vinima.

Nakon kraćeg razgedanja odlazimo južnije do Castellina in Chianti najsrednjovjekovnijeg grada u regiji s mračnom tvrđavom Rocca koja je bila zadnje uporište Firentinaca pred Sienom. Ručamo u jednoj pizzeriji na uličnoj terasi. Konobar nam donosi račun ali na njemu je osim onoga što smo naručili neka čudna stavka od 5 Eu. Objašnjava nam da je to usluga korištenja platnene salvete koju nam je kriomice stavio na stol, a koju nismo niti koristili. Prilično sam se razljutio i dok plaćam račun kažem mu nešto u vezi pušenja. On odgovara da razumije što govorim jer je Makedonac i da zna sve o pušenju te da će pozvati carabiniere. Nada se slaže i kaže da ju baš zanima da li će carabinieri doći zbog pušenja. U to ime još jednom mu spominjem pušenje i odlazimo.

Penjemo se na Yamahu i odlazimo do Siene. Na prilazu Sieni postajemo svjesni da je ona nešto posebno. Gotički grad izrastao na brdu, sušta je suprotnost renesansnom Firentinskom mramoru. Raskoš nude građevine od crvene opeke. Zaustavljamo se na jednom vidikovcu s kojeg je fantastičan pogled na grad. Ubrzo potom parkiramo se na ogromnom gradskom parkiratlištu za motocikle i dalje idemo pješice. Poprilično je vruće tako da svako malo u trgovinama tražimo okrjepu u vidu vode. I dalje nam većina budžeta odlazi na tekućinu koja ovdje stoji kao da pijemo šampanjac u Hiltonu.

Kroz veliku gužvu dolazimo do Piazze del Campo. To je najljepši trg u Italiji, a mnogi kažu i u Europi. 1100-te godine sagrađen je povrh Rimskog foruma. U obliku je polumjeseca koji se ljevkasto spušta prema Palazo Pubblico, Gradskoj vječnici. Trg je ogroman, toliki da se na njemu dva puta godišnje održavaju konjske utrke. Mnoštvo ovdje dolazi na promenadu, razgovore ili kratki odmor. Većina sjedi na podu i pogledom kruži uokolo. Nakon dužeg odmora teško se odvajamo od ove magnetne privlačnosti raskošnog trga i kroz mnoštvo se probijamo prema Piazi del Duomo do poznate katedrale. Gotička katedrala divovskih razmjera riznica je prepuna umjetnina majstora poput Michelangela, Pisana, Duccia i Donattela. Dugo se zadržavamo unutar Duoma gdje se u tišini divimo bogatstvu umjetničkih djela. Ova katedrala je prema zamisli graditelja trebala biti največa katedrala u kršćanskom svijetu, ali kuga je 1348. godine omela taj plan. Siena je grad iz kojega je teško otići, ali mi ujutro moramo dalje pa je vrijeme da se vratimo u Firencu.

Jutro je, naravno da smo zaspali pa se pakujemo po največoj vručini. Namjera nam je dokopati se zapadne obale u visini Livorna. Do tamo nas vodi brza cesta po kojoj svi brzo voze. Takođe i mi da nebudemo iznimka. Mnogi iz automobila nas pozdravljaju i mašu nam kao da smo u najmanju ruku došli iz Zimbabvea. Možda krivo čitaju našu reg.oznaku kao prošle godine Grci koji su mislili da smo iz Monaca. Kod Livorna se odvajamo desno prema Viareggiu, poznatom ljetovalištu.

Dolazimo do Marine di Pisa u kamp Internacionale. Camp u Marini di Pisa pravi je zgoditak. Ima vlastitu plažu, disco, animatore i nezaboravni beach party. Dok smo tražili mjesto na kojem ćemo postaviti šator provlačio sam se motorom između dvije ograde nalik coralu. Netreba ni sumnjati da sam bočnim torbama zapeo za ogradu. Desna torba pukla je kao vrećica za pekarske proizvode i otkrila svoju unutrašnjust. Ljeva je prošla nešto bolje no svejedno i ona je dobro zjevnula. Kakav peh tj. moja brzopletost, (glupost). Vidite sretna okolnost je ta što je moj partner i suvozač spreman na sve nedaće koje ja prouzročim. Osoba visokog rizika poput mene mora pored sebe imati nekog strpljivog i punog ljubavi tko se može nostiti sa svim izazovima koje nosi život samnom. Naravno Nada je sa sobom ponijela i pribor za ovakve situacije i nevjerojatnom spretnošću i umijećem sašila obije torbe narednih dana (bolje nego Givijevi tvornički majstori). I još nešto: malo je čvrstih momaka, a pogotovo žena koje bi izdržale ove silne kilometre u svakakvim vremenskim uvjetima i situacijama koje smo zadnjih godina zajedno izvezli na dva kotača. Sretnik sam i hvala Ti Nado za sve što činiš za mene, Volim Te!

Nakon što smo podigli Vigvam letimo na plažu. Plaža je u potpunosti pješčana i pruža se u nedogled. Prepuna je kupača, preljepih curica, točionika,i pravi je raj. Tu idilu remete jedino kolone crnaca koji prodaju nakit, odjeću, naočale i kojekakve plastične drangulije. Toliko su mnogobrojni i uporni da neprođe ni minuta a da vam netko ne stoji nad glavom i nudi kojekakvo smeće. Valjda je i to dio turističke ponude. More je toplo ali mutno od silnog pijeska i nije ni upola slano kao naš Jadran.

Nakon osvježenja predveče odlazimo do Pise koja je od kampa udaljena 12 km . Stižemo ravno do „Polja čudesa“ najprepoznatljivijeg trga u Italiji. Njegov zeleni travnati sag okružuje romaničke dragulje Pise: katedralu, krstionicu, Camposanto i zvonik, jedan od najpoznatijih simbola Italije, poznatiji kao kosi toranj. Izgleda fantastično. Gradnja ovog tornja počela je 1173 godine. Zvonik se počeo naginjati kada su graditelji stigli do trećeg kata. Bio je pretežak za muljevito tlo. Radovi su zaustavljeni do 1275 godine kada je odlučeno da se toranj pokuša ispraviti dograđivanjem prema okomici. Do 1990 godine toranj je svake godine posjećivalo više od milijun turista, pa se činilo da je njegovo rušenje neizbježno. Toranj je radi rekonstrukcije bio zatvoren do 2001 godine i od tada je posjet moguć samo s vodičem i ograničenim brojem posjetitelja. Uz toranj se nalazi stup na kojem je spomenik vučici, Romulu i Remu. Odlučili smo motorom istražiti i druge dijelove Pise. Vozeći se uz obalu rijeke Arno dolazimo do crkvice Santa Maria Della Spina. Crkva navodno čuva trn iz kristove krune koji je iz svete zemlje donio križar iz Pise.

Pada mrak što je znak za početak noćnog života. Stotine mladih okuplja se u ulicama uz mnoge kafiće na obje strane rijeke i na mostovima. Talijani su bučan i temperamentan narod što se može čuti i osjetiti na svakom koraku. Na jednom trgu u caffeu ostajemo do dugo u noć. Na povratku u camp idemo na beach party koji je u punom zamahu. E ovdje je trebalo vidjeti cure i toalete za večernji izlazak. Ja to više nemogu podnijeti pa odlazimo na počinak. Jutarnje sunce viri nam u šator, probudilo nas je pa nakon kave odlazimo do 1 km udaljenog Coopa (marketa) u kojem su namirnice i do pet puta jeftinije nego u campu. Današnji dan smo rezervirali za posjetu Lucci i Borgu A Monzzanu u kojem je poznati most Ponte Del Diavolo. Očekuje nas uzbudljiv dan tim više što se radi o brdskom kraju s odličnom cestom i preljepom prirodom. Cesta se pored Pise odvaja ljevo u brda.

Ovdje počinje pravi tulum. Subota je i ovdašnji motoristi u full opravicama (uglavnom kožnim kombinezonima) jure i utrkuju se baš ovom cestom. Samo zuje oko nas koji se turistički vozimo po njihovoj veekend pisti. U Italiji svi do jednog voze motore i skutere kao da su ih maločas ukrali. Dao bih ja njima svima po ušima ali na godišnjem sam ,vozim se lagano i dobro mi je. Mnogi koji su nas pretekli okreću se u nevjerici misleći da sam neka teška baba koja se ne usudi zavrnuti gas. To me je dobro nasmijalo.

Nekih 8 km u brdima stali smo slikati predivnu panoramu Pise koja se odavde vidi u svoj svojoj raskoši. Prilično je vruće pa se danas kao i prethodnih dana vozimo samo u majicama i kratkim hlačama Rezultat toga je da smo prilično izgorjeli na suncu tj. skupljamo boju na cesti umjesto na plaži. Dolaskom do Lucce cesta se penje još više u brda gdje na puno mjesta presjeca brdsku riječicu. Kilometar po kilometar i evo nas, Borgo A Mozzano.Selo je pusto kao da je pomor, samo pred jednom kućom sjedi par staraca.

Nakon par minuta stigli smo do svog cilja. Ponte Del Diavolo, most koji je prema legendi sagradio osobno gospodin Vrag. Super je, takav most još nikad nismo vidjeli. Vrlo je neobičan, strmo se uzdiže prema sredini, a zatim ponire na drugu stranu obale. Prilično je star i neodržavan ali izuzetno čvrst jer je građen od kamena. Nakon svih sakralnih objekata i relikvija kojima su Italija a posebno Toscana ispunjeni nalazimo se na mjestu koje simbolizira čistu suprotnost svemu što smo do sada vidjeli. Legenda kaže da je Sotona most izgradio u zamjenu za prvu dušu koja pređe preko njega. Seljani su preko mosta poslali svinju.

Nešto kasnije spuštamo se cestom do Lucce. Kao i svaki Toskanski grad tako se i Lucca ističe svojom posebnošću. Miran je to grad opere i maslinovog ulja, romaničkih crkvi i skrovitih vrtova u palačama. Sam povijesni centar nalazi se unutar masivnih bedema iz 16 stolječa, ali uglavnom ne odstupa van okvira koje su zadali Rimljani. Lucca je grad u kojem je rođen Giacomo Puccini i još nekoliko slavnih skladatelja. Cijeli grad živi u tom duhu, a na istoimenom trgu dolazimo do Puccinijeve rodne kuće koja je pretvorena u maleni muzej posvečen velikom skladatelju Tosce i Madame Butterfly. Satima šećemo gradom i otkrivamo svu njegovu ljepotu. Na Piazi Frediano ulazimo u crkvu istoga imena u kojoj se u staklenom kovčegu nalazi mumificirano tijelo sv.Zite, zaštitnice sluškinja i dvorskih dama. Par fotki i na ulici smo. Svako malo stajemo na okrijepu jer sunce nemilosrdno prži.

Navečer se vraćamo u kamp gdje sa susjedima Francuzima pijemo poznati Toskanski Chianti Rosso. Umorni od zadnjih lijepih ali napornih dana nedjelju smo odlučili provesti na plaži u Marini di Pisa. Camp ima fantastične animatore a party počinje već oko 18 h i traje do dugo u noć. Hit ovoga ljeta u Italiji je neka morbidna pjesmica na koju svi kao drogirani ustaju i plešu. Ide otprilike ovako: Paniko pa paniko pa paniko paura.

Nakon dva dana odmora spuštamo se nekih 250 km južnije u Marinu di Grosseto. Brza cesta koja vodi do tamo je u vrlo lošem stanju. U Italiji postoje brze ceste sa dva prometna traka u jednom pravcu ali su jako oštečene i na njima se ne naplačuje cestarina. Unatoč tome što su kampovi u ovom dijelu Italije pretjerano skupi mi uspijevamo pronaći jedan mali camp 1 km od obale i Marine di Grosseto za 15 Eu po danu. Capo (gazda) je jedan stari čiko koji nas je dočekao kao svoju djecu. Kamp je malen i u njega stane odprilike 30-tak motodomova, a šatora gotovo da i nema. Bili smo trenutno jedini sa šatorom pa nam je capo Morando kako bi nam povečao komfor donio plastični stol i stolice.

U blizini je grad Grosseto pored kojega se nalazi Nato baza pa nam često lete borbeni zrakoplovi iznad glave. Kakvih samo aviona ovdje ima. Neke nisam vidio ni u SF filmovima. Iz ove baze i iz baze u Avianu naši prvi istočni susjedi dobili su neke pošiljke u vidu avio bombi i raketa, u vrijeme dok je njima komandovao, kako su susjedi priopćili na radiju“ trećerazredni saksafonista Bill Clinton“. Eto i njima je koliko toliko svirala poznata glazbica. Iz ove pozicije ćemo istražiti južnu Toscanu i Maremmu.

Ustali smo po običaju kasno pa poslije jutranje kave i croasana odlazimo put Pitigliana. Obukli smo se u punu opravicu jer nas očekuje nekih 250 km vožnje. Krajolik kojim se vozimo teško je usporediti sa bilo kojim dosada viđenim. Nepregledni brežuljci, pokošena polja, vinske ceste, sve je gotovo sterilno čisto i uredno. Svaka travka, masline i polja su kao sa razglednice. Savršeni sklad prirode povremeno poremeti pokoji ljuti racer koji ovim cestama juri sa sasvim drugim namjerama. On naravno prestiže vrijeme, a mi turisti uživamo u predivnom pogledu koji se otvara iza svakog zavoja.

Nakon sat i pol stižemo pred Pitigliano. Vidikovac na rubu ponora nasuprot gradu obavezna je stajanka za sve koji odavde prolaze. Ovaj pogled se nemože opisati riječima. Grad se uzdiže doslovce iz stijena i doima se gotovo nestvarno. Kraj jedne fontane se rashlađujemo, a potom uskom brdskom cestom odlazimo do Sorana. Gotovo je identičan Pitiglianu i doslovno se skliže sa svoje stjenovite hridi. Slijedeće mjesto na našem putu je Sovana. Ovaj skromni zaselak je rodno mjesto Pape Grgura VII iz 11. stoljeća. Na glavnom trgu nalaze se srednjevjekovni Palazzo Pretorio i crkva Santa Maria sa freskama iz 15 st. Po okolnim brdima i dolinama nalaze se mnoge etruščanske grobnice. Kruna našeg izleta ovoga dana svakako je Saturnia. To je mjesto sumpornih izvora čija topla voda i blato bogato mineralima od antičkih vremena pomažu koži i dišnom sustavu. Tu su i istoimene toplice pored kojih prolazimo i zavojitom se cestom spuštamo do Cascata del Gorello nekih dva kilometra južnije. Ovo je zaista fantastično. Iz velike stijene šikljaju dva golema izvora tople vode. Stepenasto se preljevaju preko mnoštva cascada praveći male bazenčiće u kamenu te se slijevaju niz dolinu u toplu riječicu. Ovdje se banjamo sa mnoštvom turista do kasno popodne. Čak nam se pred kraj dana ovdje ukazao nekakav Isus. Sav istetoviran i u nekim krpama s prekriženim rukama izašao je iz Peace Brother kombija sa svojim društvom nalik na apostole i sa dvije peace sestrice. Taj vrlo loš replikant izgledao je kao da će u najmanju ruku održati Govor na Gori. Umjesto toga zapalio je joint i kada je povukao par dimova otišao je kako je i došao.“ Apostoli“ i dvije sestre odoše za njim. U drvenjari pored ovog raja pijemo Italiano esspreso i Coca-colu.

Na brzinu odlazimo jer se sa sjevera naoblačilo. Par kapi nas je pogodilo no isparile su u trenu POD vručim SUNCEM TOSCANE. U Marinu di Grosseto vraćamo se navečer. Prvo odlazimo do trgovine pod nazivom „Cantina“ koja prodaje izvorne Toscanske proizvode, a nalazi se u samoj vinariji nedaleko campa. Ova trgovina bi mogla bilo gdje u svijetu poslužiti za primjer kako se prezentiraju izvorni domaći proizvodi. Vino, ulje, sirevi i pršuti, teško im je svima nabrojati imena. Rimfuzno vino toči se kroz cijevi i pištolje kao na benzinskoj pumpi iz buradi koja su uzidana u zid trgovine. Tu se među ostalim prodaju i pedmeti za širu upotrebu u kućanstvu, a podrijetlo vuku iz davnina. Uglavnom su izrađeni od maslinovog drveta i vrlo su skupi. Nismo mogli odoliti pa kupujemo par stvari. Ovdje se već dva dana utapamo u rajskim proizvodima u kojima su uživali i stari Rimljani.

Povratkom u camp družimo se sa mladim susjedima Talijanima iz Torina. Do danas smo obišli toliko Toscanskih top destinacija da ih nebi sa sigurnošću mogao sve nabrojati a da ne zavirim u preglednik slika u mom Canonu.Stoga smo odlučili bar danas ostati na plaži u Marini di Grosseto. Prethodno veće sam u campu izgubio naočale čitulje. Stari Capo organizirao je opsežnu potragu za njima kakvu nebi uspjeli osmisliti ni carabinieri, niti polizia locale. To je iznjedrilo pozitivan rezultat. Due bambini su pronašli moje očale u mnoštvu borovih grančica i iglica, a stari Capo sve je popratio uzvicima fortuna, fortuna!! Odlazimo na plažu koja se pruža u dužini od 15-tak km i cjela je pješčana. Izgleda kao u filmovima iz 50-tih godina, s tom razlikom da su u ono vrijeme suncobrani bili prugasti, a danas su jednobojni. Puno je tu ljudi i prekrasnih curica,pravih ljepotica.

Hodam kao manijak po pijesku sa fotićem u rukama tražeći kakav dobar kadar. Plažom tumaraju i crnci nudeći svoje plastične drložine. Tu je i debeli Talijan iz Napulja koji prodaje kokosove orahe, uz povike coco-bello, coco-bello.....!!!! Reče mi da se zove Francesco i da radi za nižerazrednog malog mafijaša. Nakon tog važnog upoznavanja Francesco i ja se rukujemo i odlazimo svatko na svoju stranu. Cijeli dan smo Nada i ja na suncu i pijesku, a tek pred većer odlazimo natrag u camp složiti većeru koja se u glavnom sastoji od raznovrsne salate, sira i pečenih kobasica. Sve to dobro zaljevamo sa vinom Grosseto Rosso, u društvu naših prijatelja Ilarije i Normana.

Jutro donosi i nove kilometre. Danas želimo posjetiti nacionalni park Maremma i poluotok Monte Argentario koji je spojen sa kopnom jedino uskom cestom na nasipu. Prije polaska na benz.pumpi u Grossetu dosipavam Dot-4 u posudu ručice kvačila jer nam već duže vrijeme lagano kaplje ulje na poklopcu istoga. Ništa posebno ali daleko smo od kuće da bi bili potpuno mirni.Preljepim krajolikom i dobrom cestom stižemo do Albaresea, malog mjesta na samom ulazu u nacionalni park. U turističkom uredu saznajemo da se u park može samo pješice i to nekih 10 km od ulaza.

Nemamo toliko vremena pa odustajemo. Nije to kao kod nas gdje u Kopački Rit možeš uvesti i nuklearni otpad jer su vrata uvjek širom otvorena. Zavrćemo gas i jurimo prema Monte Argentariu. Nakon 60-tak km stižemo do cilja. Brdoviti poluotok prekriven je crnogoricom i maslinama a obrubljen skrovitim plažama. Od dva grada na poluotoku mi odlazimo u južniji, trendovski Porto Ercole koji je zadržao ozračje netaknutog ribarskog sela. Poznat je i po tome jer je u njemu živio Caravaggio. Uspinjemo se cestom do starog grada odakle je odličan pogled na luku koja pomalo podsjeća na marinu u Monte Carlu. U ovom gradiću značajan trag ostavio je Caravaggio koji je ovdje i umro. Uspinjemo se skalinama prema Citadeli na vrhu brda iznad grada. Uz put stajemo kod Caravaggiove kuće.

Pogled sa brda je nazaboravan pa maksimalno koristimo blagodati digitalne fotografije. Vrijeme se malo namrštilo i nije za plažu stoga se vraćamo u Marinu di Grosseto gdje se prepuštamo jelu i pilu u campu. Stari Capo prolazi kraj našeg stola uglavnom uvijek kad jedemo, pa zastaje i kaže: sempre manđare,... basta manđare!!!!! Sprema se nekakav Tsunami, a mi smo još uvjek jedini sa šatorom u campu. Svi skidaju tende sa kampera i sa suosječanjem gledaju u nas. Susjedi Talijani Ilarija i Norman pozvali su nas k sebi ako bude oluje. Još se ništa ne dešava pa odlazimo do grada u potrazi za novim šatorom ako nam bude potreban. Dok parkiramo pred trgovinom prilazi nam jedan mlađi lik, pozdravlja nas i pita jesmo li iz Hrvatske. Ugledao je naljepnicu Moto Pulsa koju imamo na vjetrobranu. Kaže da dolazi kod nas na Grobnik i u Rijeku, i da povremeno lista najbolje moto novine na svijetu MOTO PULS, naravno kada ih uspije pribaviti. Vidim da dosta zna o našem Kvarneru a o Grobniku gotovo sve. Nevjerovatno, Talijan iz središnje Italije čita(predpostavljam, lista) Moto Puls i vozi po Grobniku. E svaka čast. Grlimo se s njim i odlazimo svojim poslom. Šator smo našli ako nedaj bože ustreba. Vrijeme se malo smirilo.

Nepuše vjetar a i oblaci su se razišli, pa odlazimo do susjednog mjesta Castiglione Della Pescaia. Fascinantno je, jedno od najljepših Toskanskih obalnih mjesta koje smo posjetili. Sve vrvi od života. Glazba, konobe, tratorije, ulične fešte. Pravo ludilo. ostajemo do dugo u noć. Novo jutro donosi nove oblake i jak vjetar. Kupujemo novi šator, a stari koji je već trošan i porozan seli se u kontejner. Cijelo selo tj. camp učestvuje u akciji spašavanja nas. Postavljamo svi zajedno novi šator, Capo donosi veliku ceradu da ga prekrijemo i stalno podiže prst k nebu pa viče: tempo, tempo.!!! Od sve frke desilo po onoj staroj narodnoj poslovici, tresla se brda rodio se miš. Vjetar je razgurao oblake, a možda su i Nato saveznici učinili štogod da kiša nepada. Mogu oni puno toga kad hoće, danas su recimo više puta probili zid, pardon zvučni zid. Ma bio je to praznik za uši. Bilo kako bilo ovaj puta smo se izvukli bez kiše. Dan provodimo na plaži jer ujutro namjeravamo povratak u HR.

Naveče smo napravili mini oproštajku sa našim Talijanima pa ustajemo nešto kasnije. Pakujemo se i pozdravljamo sa svima. Sunce nas dobrano grije dok vozimo prema Arezzu. Stajemo u par navrata da bi fotografirali preljepe Toscanske pejzaže. Dok vozim razmišljam kako smo Toscanu istražili uzduž i poprijeko,i da je malo vjerovatno da ju je koji rođeni Talijan obišao u toj mjeri. Bez lažne skromnosti ponosan sam na tu činjenicu. To je ono zbog čega volimo ova putovanja na dva kotača, jer daju osjećaj bezgranične slobode kretanja kroz vrijeme i prostor, a duh i tjelo čine sretnim i zadovoljnim.

Kod Arezza se odvajamo prema San Marinu. Ovdje počinje prava golgota zbog ceste koja je toliko loša i uska da bi i momci sa enduro motorima imali dosta muke. Priroda je predivna, ali kao da nije dala mogućnosti da se njome prođe bez puno truda. Kako je jedan frend davno rekao „sve sama jama budi bog s nama“. Zaključujem da smo brže napredovali 1943. prema Staljingradu. Na nekakvim kolcima pribijenim uz put stoji natpis Rimini. Držimo se putokaza kao pijan plota i nakon 50-tak km kroz ovo bespuće izbijamo na odličnu cestu ispred San Marina. Dok se uspinjemo cestom u grad pred nama se otvara panorama kakva se rijetko viđa. Osjećaj je kao da nismo na zemlji nego na nekoj drugoj planeti. Riječ nepregledno ovdje gubi svaki smisao. Pogled seže preko brda i brda i opet brda i dolina i udolina i opet i tako bez kraja. Savršeno. U San Marinu radimo pauzu od sat – dva, taman dovoljno za ručak, kratak obilazak, i naravno kupovinu parfema, jer ovdje je bescarinska zona i cijene pojedinih artikala su i do pet puta niže nego drugdje.

Nakon odmora brzom cestom prilično brzo vozimo put HR. Rimini, Ravenna, Chioggia, Padova, nižu se gradovi jedan za drugim. Gužve su velike i tu do izražaja dolazi prednost našeg prometala. Probijamo se naprijed kroz gužvu. Kod Venezie se uključujemo na auto stradu Dell Sole pa pravac Trieste. GO!!!!!!!!! GO!!!!!!!!! Veče se polako spušta dok ulazimo u Deželu. Ovdje podižemo vizire otpuštamo gas do minimuma i lagano vozimo prema domovini. Poviše Rijeke, na Vratima Jadrana stajemo na kavu i uživamo u pogledu što seže preko Opatije, Lovrana, Ike i Ićića koji sijaju u vedroj noći kao ogledalo zvjezdanom nebu. Miris najljepšeg mora na svijetu uvlači se u svaku poru našeg bića i podsjeća nas da ljepšega nigdje nije. TOSCANA! Tisućama stihova opjevana, na stotinama slika naslikana, majka Europske kulture, renesanse, relikvija i čuda, nikada do kraja istražena, kroz vječnost će pričati svoju priču isprepletenu savršenom ljepotom, vinovom lozom, čempresima, mirisima pokošenog sijena i suncem obasjana.

Nama će ostati duboko urezana u sijećanje kao jedno od najljepših mjesta koja smo istražili putujući na dva kotača. Posebno želimo zahvaliti svim našim sponzorima, a to su: Auto Tuna Osijek, Škaro Moto Osijek prodajni salon i servis motocikala, AMK Slavonac Osijek, Marko projekt Zagreb, Jadransko osiguranje Osijek, Knjižara Nova Osijek, www. Skripta Osijek i našem prijatelju Mihalički koji su nas podržali u našem nastojanju da vam što vjernije i nadamo se na zanimljiv način prenesemo priču o ovoj predivnoj regiji čarobnog Apeninskog poluotoka uz pozdrav: Saluti, arivederci bella Italia.

• Pod suncem Toscane