PIŠE I SNIMA: Damir Pritišanac - Prile

Nakon što smo po treći puta do svih pojedinosti isplanirali put na Korziku ali ga uvijek u zadnji tren promjenili to se dogodilo i sada te smo svoje prometalo na dva kotača provozali do helenske republike odnosno grčke, države koju osim bogatih povjesnih i kulturnih činjenica obilježavaju mačke, kornjače, magarci (ovdje su oni zakonom zaštićene skupine životinja) i enduro motocikli ponajviše iz edicije suzuki -v strom(nemoguće ih je izbrojati). Zašto je tome tako imali smo priliku saznati vozeći se ovom lijepom zemljom od njenog zapada k istoku preko Kalambake i čuvenih meteora do poluotoka pilio u egejskom moru te do atike na čijem se najisturenijem rtu na sunionu izdiže posejdonov hram, potom dalje do Atene, saronskog i korintskog zaljeva da bi smo ovaj zahtjevni đir okrunili boravkom i istraživanjem jednog od najdojmljivijih odredišta grčke-otoka krfa i obala jonskog mora

Prvi lipanj je dan koji smo odredili za polazak na ovu motoroutu. Tome je predhodila još jedna u nizu priprema za ovakav vid putovanja,a koja se uglavnom sastojala od nastojanja da se ponese što manje nepotrebnih stvari no kao i uvjek to je ostalo samo na želji. Vremenska prognoza nije nam baš naklonjena pa između kiše na zapadu biramo kišu na istoku nadajući se da ćemo u uvijek sunčanoj Grčkoj imati najmanje oblaka. Na žalost kasnije smo uvidjeli da to i nije baš tako.

Nakon što smo se pozdravili sa našim macama Signoricom i Kalistom koje smo povjerili na čuvanje teti čuvalici, našeg Kawasakija usmjerili smo put susjedne BiH. Do granice s Bosnom uglavnom se razgibavamo pripremajući se za ono što slijedi narednih dana a to su sati i sati vožnje. Granicu kod Županje prelazimo za tren i vozimo se prema Tuzli.

Već s prvim kilometrima kroz Bosnu uviđamo da smo se našli u nekom pomalo zaboravljenom vremenu. S jumbo plakata uz cestu smješi nam se Mile Kitić i mnogi drugi estradnjaci s ovih prostora. Ugostiteljski objekti kao da se nadmeću sa svojim nazivima pozivajući putnike na okrijepu. Među meni najjačima našao se natpis „Pečenje kod Tajsona“. Teško čovjek može ostati ravnodušan pri ovom bezazlenom sudaru simpatičnog primitivizma i new agea. Strašan je sraz između velikog siromaštva u kojem živi većina ovdašnjih žitelja i velebnih građevina, te privatnih benzinskih postaja lokalnih močnika.

Od ovog zapažanja udaljio nas je veliki crni oblak koji se nadvio nad cijelim područjem i uskoro nam priuštio ugođaj kakvog se nebi posramili niti vodeći svijetski Aqua parkovi. Brzinom svjetlosti pronalazimo zaklon i oblačimo kišna odjela. Već navikli na kišne uvjete iz predhodnih putovanja hrabro grabimo prema srcu Bosne. Na Hifa benz. postaji u Olovu prodavač Medin nas časti kavom jer gorivo plaćamo karticom a BiH maraka nemamo. Dok se u ugodnom razgovoru s njim odmaramo uviđamo da se situacija s vremenom pogoršava. Smrklo se sa svih strana pa nastavljamo dalje. Nažalost ljepotu Neretve i predivnih mjesta uz nju neuspjevamo zabilježiti fotografijom jer lije kao iz kabla. Tek kod Mostara kiša posustaje no već je mrkla noć pa žurimo put Igala na crnogorskoj rivijeri gdje imamo dogovoren smještaj za prvu noć. Ljubazni domaćin dočekao nas je s vrućim čajem i kolačićima tako da smo ubrzo bili kao novi nakon ove prve dionice puta. Jutro u Igalu svanulo je obasjano suncem pa smo nakon kave odjurili do prve autopraonice oprati svu prljavštinu s motora iz predhodnog dana.

Nakon obilnog doručka ili bolje rečeno ručka (interesantno je da u mesnicama ovog grada izabranu i kupljenu robu možete ispeći direktno u mesnici a jesti možete na terasi najbližeg kafića gdje naručite piće a vaš mesar vam donese slasni obrok za stol)nastavljamo obalom put Albanije. Dok prolazimo veličanstvenim krajolicima opažamo da je Crna Gora danas veliko gradilište i da ulaže velika sredstva i napore u infrastrukturu i turističku djelatnost koja je nositelj ekonomskog razvoja ove države. Ljepota kotorskog zaljeva je posebna te u gradu Kotoru planiramo nakratko stati. Kratko stajanje se zbog posebnosti i ljepota ovog grada pretvorilo u višesatno razgledanje i šetnju njegovim ulicama. Grad Kotor i Kotorsko-Risanski zaljev 1979 god. uvršteni su u zaštićenu svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu. S punim pravom to i zaslužuju.

Treba reći da je gostoljubivost ovdašnjih ljudi uključujući i policiju prema motoristima izuzetna i da se trude pomoći putniku u svakom smislu pačak i do te mjere koja uključuje vožnju pješačkom zonom i samim centrom uz kulturne znamenitosti. Nakon preljepog Kotora na putu nailazimo i na ostale dragulje crnogorske rivijere poput Sv. Stefana, Bara i Ulcinja. Pred granicom s Albanijom natačemo Kawca gorivom (1,12 Eu lit. ). Uskoro ulazimo u Albaniju a to ujedno znači i u jednu sasvim drugu dimenziju poimanja svijeta kakvog poznajemo. Policija uz cestu stoji na svakih 10-tak kilometara no nas nezaustavljaju dok su automobilisti na udaru. Ceste su dijelom dobre a većinom nisu za upotrebu niti traktorima a kamoli motorima.

Spušta se noć pa u Tiranu stižemo oko 22. h. Ovaj grad i život u njemu nemože se opisati riječima jer uz dužno poštovanje cijenjenim lingvistima, leksikografima i drugim umnim glavama nepostoji riječnik s tolikim fondom riječi kojima bi se ovo iskustvo moglo opisati. Dakle ovo se mora doživjeti jer sve što bi smo napisali nemoguće je prenjeti na način da se Tirana doživi na vjerodostojan način. Ukratko,metež je to kakav nismo doživjeli niti u Rimu, Parizu, Madridu a bome ni u Palermu. Tirana živi 24 sata na dan. Gradom jure neke čudne trokolice sastavljene od tko zna čega a u njihovom tovarnom sanduku prevoze se cijele obitelji. Zaprežnih vozila i ručnih kolica ima na svim prometnicama u gradu dok uz njih tu i tamo projuri pokoji Ferrari i Lamburghini i ostali najprestižniji automobili današnjice. Ovako dijametralno suprotnu situaciju nismo doživjeli nigdje u EU. Prometna gužva je neopisiva dok se probijamo ulicama grada koje su prepune kafića,restorana,kebabdžinica iz kojih dreždi svakojaka glazba,uglavnom domaćih estradnih zvijezda predpostavljamo. Muškarci na terasama istih sjede u grupama dok mnoštvo djevojaka u modernoj odjeći šeta ulicama zasebno.

Čudo neviđeno. Za prolazak kroz grad trebalo nam je oko sat i pol. Naposljetku Tirana ostaje u mraku iza nas a budući da putokaza izvan grada nema prepušteni smo Božjim rukama. Kao što rekoh sam Svevišnji nas je u toj tmini odveo na jednu od mnogih derutnih uskih i neobilježenih cesta i pokazao nam put k makedonskoj granici,odnosno pukim slučajem nabasali smo na granični prijelaz istočno od Elbasana točnije Preniani. Ako doista postoji mjesto na zemlji gdje je Bog rekao laku noć onda je to upravo ovdje. Dva albanska carinika i policija nas nezainteresirano drže na čeki nekih 15 minuta iako smo jedini na prijelazu. Nakon što su se poigrali na laptopu i povukli par poteza na šahovskoj ploči pred sobom ovlaš su nas pregledali i bez ijedne riječi mahnuli da prođemo.

Napokon Makedonija. Vozimo se obalom ohridskog jezera do grada Ohrida gdje imamo dogovoren smještaj. Navigacija nam baš nije od koristi pa se telefonom javljamo našem stanodavcu koji nas je uputio na koji način stići do njega. Srdačan doček i smještaj u apartman popraćen je ledenom rakijom koja se hladi na izvoru koji teče tik do apartmana i u kojem naš domaćin hladi piće. Gutljaj predobre rakije vodi nas u carstvo snova. Jutro nas je dočekalo obasjano suncem kakvo se može doživjeti jedino u Makedoniji.

Dobivši uputu od našeg domaćina uputili smo se u istraživanje Ohrida. Prvo dolazimo do brda Plaošnik i manastira Sv. Klementa i Pantelejmona iz 863 god. Predivan manastir smjestio se tik do rimskog arheološkog nalatišta. Sv. Klement bio je učenik Čirila i Metoda te je prve monahe poučavao glagoljicu da njome napišu prvu bibliju na staroslavenskom jeziku.

Po tome se ovaj manastir smatra prvim slavenskim univerzitetom na svijetu. Sam Sv. Klement pokopan je u kripti manastira 916 god. Sa brda Plaošnik puca predivan pogled na Ohridsko jezero i okolicu. U suvenirnici na otvorenom njena vlasnica nas upoznaje s prvom cica macom na ovom putu, svojom preljepom mačkom po imenu Mitra.

Nakon kraćeg druženja s ovom mačjom ljepoticom odlazimo iznad starog dijela grada do stare tvrđave. Nekoć je ona bila glavni grad i utvrda Samuilove države(1018 god. )Utvrda se pruža uzduž dva brda od 90 i 50 m. iznad jezera i jedna je od glavnih turističkih atrakcija Ohrida. Kamenom popločenim ulicama spuštamo se do starog dijela grada. Tu uz crkvu Sv. Sofie vlada velika gužva pa se spuštamo do jezera na čijoj obali dominira velebni monument Čirila i Metoda. Ohridsko jezero pripada skupini tektonskih jezera a staro je 40 mil. godina. Treće je najstarije jezero u Eu. Veličine je 30x15 km a najveća dubina doseže mu 288 m.

Nastalo prije ledenog doba i danas čuva oko 200 endemskih vrsta biološkog i životinjskog svijeta koje su odavno izumrle u ostalim dijelovima svijeta. Zbog tih posebnosti 1980 god . proglašeno je svijetskom baštinom i pod zaštitom je UNESCO-a. Nakon ove šetnje odlazimo do apartmana gdje se pakujemo i odlazimo put Bitole. Cesta između Ohrida Bitole jedna je od najgorih kojima smo ikada imali priliku putovati. Bez obzira na tu činjenicu ovdašnji vozači jure njome kao po tek izasfaltiranom automotodromu. Predpostavljamo da se ovdje da dobro zaraditi na prodaji amortizera, odnosno ovjesa automobila.

U jednom selu nedaleko mjesta gdje je bujica dijelom odnjela cestu zaustavljamo se pred kućom ispred koje grupa seljana prodaje jabuke. Dobronamjerni ljudi nude nam da kušamo sočne jabuke dok čekamo da kolona vozila koja je zapela u ovim jarugama krene dalje a i mi sa njima. Jedan od seljana govori nam da je svojedobno prodavao voće na zagrebačkom Dolcu i prisjeća se dogodovština iz tih dana. Kolona je krenula i mi također.

Nakon nekog vremena ulazimo u Bitolu, grad u koji sam davnih 80-tih bio pozvan na služenje vojnog roka. Naravno uspio sam to odgoditi i zamjeniti za zagrebački Pleso što mi je tada bilo prihvatljivije i puno bliže kući. Nedaleko Bitole prelazimo makedonsko-grčku granicu na prijelazu Niki. Već s prvim metrima ceste uviđamo da smo ušli u državu po kojoj će biti uživanja u vožnji. Naime ceste su sušta suprotnost albanskim i makedonskim prometnicama. Prostranost je jedna od osobina Grčke a predivne panorame sastavni su dio toga.

Preko Florine i Kastorije približavamo se današnjem odredištu Kalambaki odnosno čuvenim Meteorima, manastirima koji se uzdižu na stjenama iznad prostrane ravnice. Smještaj pronalazimo kao i većina motorista u campingu Varchos u kojem vlada obiteljska atmosfera. Cijene smještaja su prihvatljive,16 Eu za šator,motor i dvije osobe. Sve ostalo je ove godine izuzetno skupo. Domaći žitelji kažu da su ove godine cijene dvostruko više nego lani. Posljedica je to porezne politike ove države koja je na taj način dovodi do razine najskupljih europskih destinacija. Samo ove godine porezna stopa višekratno je podignuta pa su na taj način stradali mnogi mali poduzetnici koji su zbog takvog pritiska prinuđeni zatvarati svoje obrte. Usporedbe radi evo pregleda nekih cijena koje su identične na cijelom prostoru ove lijepe zemlje,pivo točeno 4dcl-5eu,kava,kappucino,esspreso-3,5eu,žestoka pića 0,3cl respektabilnih 7 eu.

Na ovaj način Grci su cijenama ove godine uspjeli preteći čak i voljenu Italiju za koju znamo da je najskuplja država u našem okruženju. Po smještaju u kampu koji se nalazi tik do znamenitih stijena odlazimo do grada na kebap i pivo. Veče nam protiče u baru campa gdje nam se oko 22 h priključuje Dorijan iz Kutine koji je tek stigao na malom Tenereu. Jutro i prijepodne odvojili smo za posjet veličanstvenim manastirima koji se uzdižu okomito na tamnosivim stjenovitim tornjevima 300 m nadmorske visine. Ovaj prirodni fenomen nastao je prije nekoliko milijuna godina kao posljedica erozija i potresa. Prvi pustinjaci su se ovdje naselili prije 1000 godina. Nakon njih se ovdje razvila redovnička zajednica koja u 14 st. počinje graditi manastire kako bi po povjesnim zapisima bili bliže Bogu a i sigurni od neželjenih posjetilaca. Ukupno je sagrađeno 24 manastira.

Usljed turskih devastacija u 17 st. mnogi su propali. Danas ih je naseljeno još samo 5 i do njih smo došli vijugavom cestom koja je izgrađena u novijoj povijesti. Duž ceste nalaze se mnogi štandovi sa suvenirima koji vabe posjetitelje. U podnožju Meteora mnogo je taverni dok se hoteli uglavnom nalaze u Kalambaki i selu Kastrakiju. U svom pohodu nastojali smo posjetiti večinu manastira za što smo izdvojili cijelo prijepodne. Odlična je činjenica da se do većine stiže vozilima a potom pješice po stepenicama isklesanim u stijeni. O pogledu i panoramama koji se pružaju s ove pozicije suvišno je trošiti riječi jer ovo savršenstvo se ubraja u svjetska čuda prirode ali i arhitekture u gotovo nepristupačnom okruženju. Mi smo se uspeli na jedan od najatraktivnijih manastira po imenu Varlaam.

Njegova unutrašnjost osim religijskih sadržaja krije i ovozemaljske zanimljivosti poput bureta za vino zapremine 12000 lit. Prvi manastir Agios Nikolaus izgrađen je 1368 god. U njega se kao i u ostale manastire moglo doći isključivo po ljestvama od užeta ili uz pomoć kolotura. I danas se u nekima koriste istom tehnikom prilikom podizanja većih tereta. Ponori uz manastir Agia Triada poslužili su kao kulise za snimanje filma „Samo za tvoje oči“ iz serijala o Jamesu Bondu.

Još je mnogo zanimljivosti vezano uz ovaj prirodni fenomen no mi moramo nastaviti dalje pa se uskoro opraštamo s Dorijanom i krećemo put Volosa i poluotoka Pilio. Do tamo nas vodi dobra cesta preko Trikale i Larise gdje se uključujemo na autocestu. Naplata cestarine u Grčkoj dovodi nas do ruba živčanog sloma. Naplatne kućice nižu se na svakih 20-tak km i na taj način vrši se bjesomučna naplata 1 po 1 euro praktično svakih 15-tak min i tako u nedogled. Za dionicu od 100 km to znači oko 4 zaustavljanja,skidanja rukavica,brojanje sitniša itd. . . itd.

Svatko tko se motociklom vozio po Grčkoj zna o čemu govorimo. Ovo je jedna od zamjerki grčkim autocestama dok se druga odnosi na činjenicu da na samoj autocesti nema niti jedne benzinske postaje nego su putnici prinuđeni izlaziti van njih u obližnja mjesta po gorivo. To iziskuje određeno vrijeme a samim tim i usporava nas u napredovanju k našem odredištu. Ipak malo pomalo pred nama se ukazao bijeli grad Volos.

Taj industrijski i lučki grad jedno je od glavnih turističkih odredišta Atenjana, točnije 750 metara Iznad zaljeva Volosa nalazi se Makrinista - atraktivno mjesto s tipičnim pilijskim kućama i ulicama koje svjedoče o bogatstvu ovdašnjih stanovnika koji su se nekoć bavili proizvodnjom svile. Budući da neuspjevamo pronaći niti jedan camping u blizini spuštamo se obalom ovog preljepog poluotoka nekih 25 km niže. Cesta vodi tik uz more i poseban je doživljaj voziti se njome. Camping nalazimo u malenom obalnom mjestu Kala Nera. Nakon što smo postavili šator (drugi i zadnji put na ovoj turneji)odlazimo do mora koje je ovih dana temperature oko 27 celz. Ovo nam je trebalo pa se prepuštamo užitku u potpunosti. Vrućinu i žeđ utapamo u izvrsnom grčkom pivu Mythos. Obilazak poluotoka ostavljamo za sljedeće jutro. Pilio je srpasti poluotok koji u Egejsko more ulazi južno od Volosa. U antici su ga smatrali zavičajem Kentaura-mitoloških bića ljudske glave i konjskog tijela. Cijeli poluotok prekriven je gustom hrastovom i bukovom šumom a vožnja njegovim brdskim cestama pravo je zadovoljstvo.

Cestu prati jedna od atrakcija Pilija a to je uskotračna parna željeznica. Malena kompozicija prevozi turiste od An. Lehonie do Milesa mjesta poznatog po sočnim jabukama i interesantnoj željezničkoj postaji. Mi smo ovu dionicu odlučili preći motorom kako bi uživali u svakom dijelu ovog posebnog poluotoka. Od Kala Nere cesta obalom vodi do An. Lehonie. Ovdje smo se zaustavili u lokalnoj birtiji na čijoj terasi su u tjeku karmine u kojima sudjeluju svi koji se tog trena nađu na terasi lokala. Malo čudan običaj no uz kavu koju smo naručili uskoro nam za stol donose razne vrste rakija,likera i ostalih lokalnih pića. Nažalost nismo se u mogućnosti prepustiti ovim izazovnim autohtonim rakijama jer moramo nastaviti dalje k Milesu.

Dok smo sjedili na ovoj terasi cijelo vrijeme nam se oko nogu mazila preljepa žuto bijela maca. Kao što smo u uvodu ovog texta napisali mačke su u Grčkoj zaštićena životinjska vrsta, ali se nažalost nekontrolirano razmnožava tako da su grčka sela i gradovi prepuni ovih dragih bića čije se slatke njuškice nerijetko nalaze na naslovnicama turističkih vodiča i kataloga kao jedan od prepoznatljivih simbola Helenske republike.

Nismo mogli naslutiti da će nam ovu turneju obilježiti mačke, no to nismo mogli niti htjeli izbjeći kada se sve tako spontano izdogađalo. . Nakon što smo se oprostili od ove male mazilice nastavljamo dalje prema Ag. Georgiosu i Vizitisi u samom srcu Pilija. U konačno odredište Milies stižemo za nekih pola sata. Milies je zadnja postaja uskotračne željeznice s kojom se nekoć prevozila roba do luke u Volosu. Mali crni ili Trenaki vlakić danas je samo nostalgično zadovoljstvo za brojne turiste. Miles je seoce puno suvenirnica a zaštitni znak su mu crvene jabuke čije obilježje nas prati na svakom koraku. Nešto kasnije već smo u sedlu i izvrsnom brdskom cestom spuštamo se natrag do Kala Nere. Nakon 100-tinjak km. po ovom atraktivnom Egejskom poluotoku osvježenje tražimo u maloj taverni na obali. Ribice sa žara i izvrsno bijelo vino pravi su izbor nakon brdske vožnje. Sljedećeg dana čeka nas vožnja do Suniona najisturenijeg dijela Atike odnosno atičkog poluotoka. Grčka je u biti vrlo složena država za obilazak i istraživanje obzirom da je prepuna otoka i poluotoka koji su rasprostranjeni cijelim njenim dijelom.

Zbog toga je vrlo teško odrediti kojom routom krenuti kako bi se moglo vidjeti što više u nekoliko tjedana. Smatramo da smo uspjeli naći optimalno najbolju moguću varijantu koja će nas na koncu dovesti k našem konačnom odredištu otoku Krfu u Jonskom moru. Ujutro praćeni suncem napuštamo Pilio i Volos te se kod Mikrothivesa uključujemo na autocestu prema Lamiji duž Pagatskog zaljeva. Opet smo izloženi bjesomučnoj naplati cestarine na svakih 30-tak km ,no sada smo se već i privikli na to. Nakon Lamie autocesta vodi duž dugog Evikoskog zaljeva. . Atenu zaobilazimo sa sjeverne strane nadajući se pronaći smještaj oko Varkize koja bi bila izvrsno polazište za obilazak Atike.

Nažalost i na veliko čuđenje nismo uspjeli pronaći niti jedan camping u ovom dijelu što nas je primoralo otići do samog rta Suniona. Cesta cijelim dijelom prolazi obalom Saronskog zaljeva a granulacija asfalta je nešto grublja od grobničke piste što je više no što svaki pravi racer može poželjeti. Ovo je nešto što se ne propušta tek tako pa koristimo priliku da iako natovareni isprobamo sve karakteristike našeg prometala. Nismo bili niti svjesni kada se pred nama ukazao veliki mramorni hram Boga mora smješten na vrhu rta Sunion okružen egejskim morem.

Jedan je to od najčudesnijih ptizora u Grčkoj. Zaustavljamo se na jednom od vidikovaca odakle se pruža fantastičan pogled na rt. Hram iz 5 st. pr. Kr. jedan je od rijetkih posvećenih Posejdonu. U biti od hrama je ostalo svega nekoliko mramornih stupova. Unatoč tome prizor je veličanstven i prožet aurom drevnih vremena. Zalazak sunca gledan sa Posejdonovog hrama iznad blještavila modrog egejskog mora jedan je od najljepših ikada viđenih. Nakon ovih gušta odlazimo do jedinog kampa ovog dijela Atike nedaleko gradića Lavria. Iskustvo je to koje se teško može opisati. U prilično neobičnoj vizuri campinga zvučnog imena Bacchus dočekao nas je vlasnik osobno. Tip je to u poodmakloj dobi ćelav a duge kose.

To je ono kada netko pušta repove na zatiljku sa kojeg vise uspomene na nekadašnju kosu, a do zatiljka je potpuno ćelav tako da mu se više od polovice dinje sjaji na podnevnom suncu. Bez obzira na to naš gazda je samouvjeren i napuhan jer zna da nemamo kamo drugdje. Ponosno nam pokazuje svoje „carstvo“koje je trenutno u fazi adaptacije pred dolazeću sezonu. U trgovini kampa na policama je nekoliko vrećica čipsa,jedna konzerva i čokoladno mlijeko. Bar uz trgovinu izgleda kao da ga je netom poharao Tsunami a jedini zaposlenik kampa izašao je pred nas u riflama prljavim do te mjere kao da je ovog trena iskočio iz rova u prvom sv. ratu. U ruci mu je otkinuta vodovodna cijev iz koje kapa hrđava tekućina.

Na naše čuđenje točionik piva sa jednom slavinom radi i još k tome gazda kampa i ovaj muljavi tip vade iz zamrzivača ledene krigle kako bi nam pivo što duže ostalo hladno. Ovim činom naše predrasude padaju u vodu i prepuštamo se u potpunosti zlatnoj ledenoj tekućini. Na upit ima li što na jelovniku kao iz rukava nas zasipaše odgovorom : pizza, kobasice, kotleti, riba i još mnogo toga. U nevjerici pitamo gdje je kuhar i tko će nam pripremiti obrok. Tip sa vodovodnom cijevi u ruci bez okljevanja kaže. . . . ja a tko drugi. Sada smo stvarno pomislili da se radi o skrivenoj kameri ili nekom reality show-u no svojom iskrenošću i neposrednošću uvjerili su nas da se nemamo čega ustručavati i da se prepustimo ovom cirkusu u potpunosti. Šator postavljamo nedaleko bara a društvo nam pravi 10-tak znatiželjnih lokalnih mačaka. Večeru nam je ipak pripremila supruga tipa s vodovodnom cijevi a mi smo je velikodušno podjelili sa mnoštvom mačaka koje su nam skakale u krilo.

Nakon slasnog obroka odlazimo do Lamie. Kako u Grčkoj kaciga za motocikliste nije obavezna tako i policija koristi tu „privilegiju“. U centru Lamie prilazim jednom policajcu na motoru (naravno ne koristi kacigu) i pitam ga gdje bi mi netko mogao pregledati i eventualno popraviti kabel od navigacije. Na moje čuđenje lik mi odgovara :“nemoj ovdje, idi do Atene jer ovdašnji majstori će ti pričiniti još veću štetu nego što je sada“. Zahvaljujem mu na savjetu i odlazim do terase obližnjeg kafića gdje uz gorku grčku kavu i Marlboro razmišljam o današnjem uzbudljivom danu. Po povratku u kamp sklapamo šator i odlazimo u camp kućicu jer nam je tip sa cjevkom u ruci rekao da je noćenje u kampici skuplje samo 2 eu od mjesta za šator. To je bilo više no dovoljno da željeni počinak zamjenim druženjem s njim na šanku gdje smo se zapili časteći jedan drugoga do sitnih jutarnjih sati. Dok ujutro pakujemo stvari na motor znatiželjno nas promatra veselo mačje društvo.

Nakon par fotki s njima napuštamo ovo „čarobno“mjesto i odlazimo na cestu. S krajnjeg juga Atike vozimo se prema Ateni obalom Saronskog zaljeva. Predivna mjesta kroz koja prolazimo pravi su doživljaj za sva osjetila. Preko Palia , Fokele i Gilfade sa jugoistoka ulazimo u Atenu. Grad zajedno sa Pirejem broji preko 4. mil stanovnika pa je sukladno tome prometna gužva neopisiva. Grci su agresivni i loši vozači za razliku od nas Hrvata i recimo Talijana koji smo temperamentni u prometu ali odlično vozimo. Prometne propise i pravila malo tko ovdje poštuje a na kvrcavice i tome slično nailazimo na svakom koraku.

Kako bi se u potpunosti uklopili u ovaj kaos uspjeli smo sa lijevim koferom ostrugati bočnu stranicu jednog kombija dok smo se provlačili kroz gužvu jedne od prometnijih ulica. Vozač kombija mahnuo nam je na pozdrav i pokazao da nastavimo dalje. Da nam se ovo kojim slučajem dogodilo kod kuće vjerovatno bi tu bilo posla i za policiju,osiguravatelje i tko zna za koga još . U Grčkoj dok nema povređenih osoba ili dok šteta na vozilima nije takva da bi vozila ostala blokirana na cesti nema zaustavljanja nego samo vozi kao da se nije ništa dogodilo. Identičan format ponašanja u prometu imali smo priliku doživjeti u Rimu i Palermu. Metar po metar probijamo se prepunim ulicama ovog megapolisa. Nekako smo uletjeli u pješačku zonu podno Akropole te nas policajac usmjerava k mjestu za parkiranje.

Zaustavljamo se ispod „Svete Stijene“ i hramova koji se smatraju najvažnijim spomenicima zapadnog svijeta, zbog toga što su oni imali najveći utjecaj na zapadnjačku arhitekturu. Većina ovih mramornih remek djela podignuta su tijekom Periklove vladavine u drugoj polovini 5 st. pr. Kr. u tkzv. zlatnom dobu Atene. Većina ih je posvećena Božici i zaštitnici grada Ateni. Tek što smo sišli s motora,uzeli foto opremu u ruke i pogledali štetu na bočnom koferu crni oblaci su se nadvili sa svih strana. Nije trebalo dugo čekati da se iz njih izlije tolika količina vode kakva se rijetko može vidjeti. Kao prekaljenom uživaocu kiše na motoru prvo što mi je palo na pamet bila je misao :“pa ti gdje god da odeš sobom nosiš kišu pa eto i u uvijek sunčanu Grčku“. Diosta nevjerovatno. Lije kao iz kabla. U jurišu pokušavamo spasiti što se spasiti može no već je prekasno jer kiša nas je doslovno potopila. Jedino fotiće i objektive uspjevamo zaštititi a tank torba,jakne i ostala oprema izgledaju kao da su izašli iz perilice rublja bez centrifuge. S ostalim turistima ispod neke strehe čekamo oko sat vremena da se situacija malo smiri.

Kada je postalo podnošljivo izvirili smo kao miševi na ulicu i krenuli brzo u razgledanje znamenitosti jer nebo se i dalje prjeteći nadvilo nad gradom. Iznad nas je Pantheon koji izgleda veličanstveno. On je vrhunac drevne Grčke klasične umjetnosti. Prema mitologiji na mjestu Akropole Božica Atena borila se s Bogom mora Posejdonom za naklonost atenskih građana. Posejdon je na Akropoli napravio izvor dok je Atena građanima poklonila maslinu te su građani nju izabrali za zaštitnicu. I danas se u sjećanje na taj mit na brežuljku Erhtejon uzgaja stabalce masline. Ulicom ispod Akropole žurimo prema Hadrijanovom luku i Zeusovom hramu. Sve vrvi od turista a ukupnom ugođaju doprinose ulični svirači,desetine suvenirnica,taverni,restorana i kafića. Dionizijevom ulicom stigli smo do Hadrijanovog luka neposredno pred Zeusov hram.

Ovo veličanstveno zdanje vladaru Pantheona bilo je najveće na Grčkom kopnu. Od prvotna 104 ogromna stupa danas ih je ostalo samo 16. Dva kolosalna kipa od zlata i slonovače krasila su unutrašnjost hrama. Jedan je prikazivao Boga a drugi rimskog cara Hadrijana. Gradnja ovog hrama počela je 515 god. pr. Kr. no zbog političkih prilika u zemlji završila je tek 700 god kasnije. Kako bi caru Hadrijanu zahvalili što je gradnju priveo kraju Atenjani su 131 god izgradili dvokatni luk njemu na spomen. Hadrijan je na zapadnoj strani ovog luka dao uklesati natpis : „Ovo je Atena drevni Tezejev grad“ a na istočnoj strani uklesao je : „Ovo je Hadrijanov a ne Tezejev grad“razlikujući na taj način legendu od stvarnosti (ha,kakav lik taj bajo Hadrijan). Legendi je na ovim prostorima doista puno pa kada smo već ovdje spomenimo ih nekoliko. Jedna se odnosi na rođenje Atene i govori o tome da kada jeZeusova ljubavnica Metida zatrudnjela,Zeus je saznao da će roditi sina koji će ga svrgnuti s prijestolja. Kako bi to sprječio,progutao je Metidu,ali je nerođeno dijete nastavilo rasti u njegovoj glavi. Nakon 9 mjeseci Hafest je sjekirom Bogu raskolio glavu pa je iz nje iskočila djevičanska božica Atena,već u punom oklopu.

Druga pak slavi Tezejev dolazak u Atenu. Tezej, sin atenskog kralja Egeja tajno je odgojen daleko od dvora. U dobi od 16 godina,naoružan mačem koji mu je ostavio otac,Tezej odlazi u Atenu ubijajući čudovišta koja su harala Atikom. Postao je najvećim atenskim kraljem i junakom. Nakon razmirica između Egeja i Minosa,kralja Krete,Minos je zatražio da Atena kao žrtvu čudovištu Minotauru svake godine pošalje 14 mladića i djevojaka. Jedne je godine sam Tezej zatražio da ga pošalju pa je uz pomoć Minosove kćeri Arijadne ubio Minotaura,spasivši tako stotine budućih Atenjana. Tezej je rekao ocu da će uspije li ubiti Minotaura na povratku crna brodska jedra zamjeniti bijelima. To je nakon svog uzbuđenja zaboravio. Kada je Egej ugledavši brod sa Suniona vidio crna jedra,skršen od bola bacio se u more koje se danas zove Egejsko. Inspirirajuće Atenske legende uskoro nam uskraćuju oblaci koji su se ponovno nadvili nad Atenom.

Vremenska prognoza za naredne dane nije blistava pa u trenucima ponovnog pljuska dok kao kako vojni piloti trče k avionu mi jurimo prema motoru donosimo odluku da ćemo Peloponez ostaviti za neku drugu i sunčaniju priliku,a sada idemo prema Korintu te dalje prema Krfu. Po instiktu vozimo Atenskim ulicama tražeći izlaz prema Korintu. Promašili smo izlaz na jednoj petlji pa nas cesta odvodi par km dalje. Tek što smo se okrenuli u pravom smjeru počeo je rijetko viđen pljusak, rekao bih prolom oblaka. Uspjevamo se sakriti ispod jedne tende lokalne pizzerije uz samu cestu. Ovdje provodimo sljedećih sat i pol. Kada su kišne kapi dosegle dozvoljene vrijednosti po našem kriteriju, nastavljamo dalje. Kiša nam je uskratila posjet Dafnima i Eluzini i otjerala nas Saronskim zaljevom prema Korintu. Prevlaka koja kopnenu Grčku povezuje s Peloponezom tisućama je godina smetala pomorcima prisiljavajući ih na duga i opasna putovanja oko poluotoka. Još od Aleksandra Velikog i rimskih careva Nerona i Kaligule mnogi su pokušavali prokopati kanal.

To je uspješno obavljeno tek 1893 god kada su francuski inženjeri dinamitom probili put kroz stijene. Prokop je dug 6 km a plovidba njime traje jedan sat. Krajolik je prelijep iako lije kao iz kabla. Izmjenju se nizine i planine,modro more,maslinici i vinogradi. Kiša popušta tek nakon što smo prošli pored Korinta, a oblaci koji nas u stopu sljede bili su više no dovoljan razlog da ne ulazimo u grad. Nastavili smo dugim korintskim zaljevom put Patrasa. Cesta je ovdje većim dijelom u rekonstrukciji pa nas to dosta usporava, no s druge strane to nam pruža jedinstvenu priliku uživati u predivnom krajoliku. Neposredno prije Patrasa cesta se odvaja prema mjestu Rio gdje dugački viseći most premošćuje patraški zaljev.

Vjetar je ovdje toliko snažan da nas doslovce baca od sredine ceste k ogradi. Bez obzira na to pogled s mosta na jednu i drugu stranu zaljeva oduzima dah. Mostarina za motocikl je 1,90 eu. automobil 13,30eu,kombi 30 eu dok je za autobus nevjerovatnih 65 eu. Ovako enormnu razliku u cijeni cestarina još nismo imali priliku nigdje doživjeti. Nakon ovog spektakularnog mosta odmor nalazimo na prvoj benz. postaji gdje širimo autokartu i donosimo odluku o daljnjoj srategiji puta. Danas su iza nas stotine i stotine kilometara puta no unatoč tome želimo dospjeti što bliže Igoumenitasu,trajektnoj luci u Jonskom moru,odakle bi trebali broditi do otoka Krfa. Veče se lagano spušta na zapadnu obalu Grčke dok crveno sunce tone u Jonsko more. Oko 22 h(sat razlike je Grčka u +) stižemo u Amfilohiju, lučki gradić na obali Ambracijskog zaljeva. Prilično umorni nalazimo hotel Oscar na samoj rivi(35 eu dv. kr. soba s klimom i balkonom s pogledom na zaljev). Nakon tuša uživamo uz ledene koktele na terasi jednog caffa .

Jutro obasjano suncem bez i jednog oblačića izvlači nas iz kreveta na jutarnju kavu kod bučne gradske tržnice. Kako bi upoznali neko mjesto u kojem smo prvi puta, nastojimo jesti ili piti kavu u lokalnim gostionicama i birtijama u kojima je lokalno stanovništvo. Isklučivo zbog toga što se na taj način može steći najbolja slika o nekom gradiću,selu ili gradu i načinu života u njemu i što ga čini onim kakvo je. Nakon ugodno provedenog jutra u gradu vrijeme je za pokret. Nema ništa bolje od oblačenja moto opreme u klimatiziranoj sobi, a potom osvježen i odmoran sjesti na motor i krenuti na put. Pejzaži i panorame na putu do Igoumenitase više su no lijepi da bi vrhunac ljepote doživjeli oko otoka Lefkade. Točno u podne ukrcali smo se na trajekt za Lefikmi na samom jugu otoka Krfa. Srpasti Krf smjestio se u Jonskom moru i gotovo dotiče Albaniju.

Vožnja traje sat vremena, a stoji 26 eura za motor i dvije osobe. Stari trajekt poput naših Jadrolinijih sporo se kreće po modrom moru. Cijelim putem prati ga jato snježno bijelih galebova koji se nadaju nekom slasnom zalogaju što će im dati netko od putnika na brodu. Cesta od Lefikmija prema Krfu je u lošem stanju, no mjesta kroz koja prolazi su predivna. Iako još nije krenula turistička sezona posjetitelja je više no što je uobičajeno za lipanj. Terase taverni i kafići prepuni su gostiju. Dok prilazimo gradu Krfu zadivljeni smo njegovom vizurom i postajemo svjesni činjenice da Grčku priču uglavnom nose otoci i da se na njima ogleda sva ljepota ove Helenske države. Zaustavljamo se svako malo da bi fotografirali ovaj dragulj iz svih perspektiva. Dolaskom do gradske luke upoznajemo Tijanu iz Beograda, promotoricu i djelatnicu turističke agencije koja nam je nenametljivo prišla vidjevši našu reg. Oznaku. Pokušava nam pomoći oko smještaja no apartmani agencije za koju radi za jednu noć naplačuju vrtoglavih 160 eura. Ljudi iz njene agencije velikodušno nam spuštaju cijenu na „prihvatljivih“ 100 eura. Tu i ona uviđa da mi nismo gosti te kategorije pa nas upučuje u kamping Dionisius u predgrađu Dassie, s preporukom da se javimo vlasniku Nicosu. To smo i učinili pa nas više no srdačni Nicos ugošćuje u malenoj dvokrevetnoj kućici sa cijenom 16 eura za noć. Osječaj je to kao da smo tog trena dobili zgoditak na lotu.

Nakon što smo stvari pobacali po kućici, i pod tušem saprali prašinu sa puta odlazimo do 8 km udaljenog grada Krfa. Krf, Kerkira, Corfu ili kako ga još sve nazivaju ubraja se među najljepše gradove u Grčkoj. Krf je osobit otok i za same grke jer na njemu su talijanski, francuski ali i britanski utjecaj dali posebno ozračje. Parkiramo se u strogom centru i uskim kamenom popločenim ulicama dajemo se u istaživanje ovoga grada. U lokalnoj Pizzeriji uživamo u slasnoj pizzi i pivu Mithos. Grad Krf dao bi se porediti jedino sa čuvenim San Marinom, Nicom ili Saint Tropeom. Ulice su prepune suvenirnica, prodavaonica autohtonih rukotvorina, kožne galanterije i domaćih agrikulturalnih trgovina. Vrlo je slično kao u toskanskim biserima Monte Pulcianu, Montalchiniju, Massi Martimi ili San Girmianu.

Nemamo dojam da se nalazimo u Grčkoj nego više u nekoj toscanskoj ili provansanskoj čaroliji. Očima širom otvorenim kao djeca u tvornici igračaka upijamo svu ljepotu ovog posebnog grada. Nakon što smo se prilično nahodali odlazimo do campa na počinak, barem smo tako mislili. Dolaskom do naše kućice dočekao nas je odbor za doček u vidu tri – četiri mačije njuškice koje su nas znatiželjno promatrale sa sigurne udaljenosti. To je bilo više no dovoljno da nas sjeti na naše dvije ljubimice Signoru i Kalistu koje smo povjerili na čuvanje našoj predobroj teti čuvalici Martini. Naša grčka priča je zahvaljujući ovim macama dobila poseban ugođaj. Sve naredne dane našeg boravka na Krfu obilježila su ova draga bića. Budući da ljetna sezona još nije počela ne radi ni restoran a niti trgovina u kampu pa su ove cice prepuštene same sebi. Da stvar bude gora jedna od njih je mama i doji jedno predivno pufnasto mače koje ju je doslovce pretvorilo u hodajući kostur. Istog trena bacili smo se u akciju na način da smo nahranili gladne životinje i dali im svježe vode.

Nakon ove družbe umorni padamo u san. Jutro nas budi svojim prvim sunčevim zrakama. Vrijeme je za kavu i croisant. Danas je i dan kada sam odlučio dotegnuti pogonski lanac na motoru. Nisam mogao ni predpostaviti da će se taj jednostavan čin pretvoriti u pravu avanturu. Dok sam pokušavao otpustiti maticu osovine zadnjeg kotača, ključ kojim sam to činio pukao je kao da je od stakla. Naravno odmah sam u pomoć pozvao Nikosa koji mi je posudio jači ključ i na taj način se rješio ovaj slučaj. Pogonski lanac na našem Versysu iako ima samo 12000 km u prilično je lošem stanju,prvenstveno zbog činjenice da je 9000 km proveo u kišnim uvjetima, tako da mu nisu od pomoći nikakvi kozmetički tretmani. Kiša, pjesak i sol od naše prošlogodišnje turneje na otok(Engleska) došli su ga glave. Nakon ove zgode odlučili smo se provozati do suprotne obale otoka.

Put je to kroz nepregledne nasade maslina i plodnih polja. Maslina je ovdje više nego li u bilo kojem dijelu mediterana. Vozeći se uskom brdskom cestom uskoro dolazimo do Liapadesa,sela na vrhu brijega. Opojni miris limuna i naranči koji su već potpuno zreli širi se cijelim mjestom. Šetnja tijesnim uličicama postaje pravo zadovoljstvo dok grane limuna i naranči svinute preko ograda nude svoje plodove prolaznicima. Naše današnje odredište su razvedene uvale Paleokastritse do kojih stižemo vijugavom i zahtjevnom cestom preko Lakonesa, još jednog fantastičnog brdskog sela. Odavde s tkzv. balkona Jonskog mora uživamo u gotovo nestvarnoj panorami stjenovitih uvala na čijim su obalama pješćane plaže koje se stapaju s tirkizno plavim morem.

Zbog ovakvih remek djela prirode prolazni život na zemlji ima smisao i daje mu istinsku vrijednost. Ovdje u Lakonesu s malene terase koja sjedi na hridi iznad mora, u minijaturnoj taverni prepuštamo se slasnim zalogajima i vinu koje su nam poslužili baka i djed,vlasnici ovog lokalčića. Sve što jedemo i pijemo uzgojeno je na ovom teško pristupačnom mjestu što daje posebnu notu ovom užitku. Ovdje smo doživjeli i nešto što je rijetko gdje moguće. Na moj upit za jelovnik odnosno menu odgovorili su nam da se ništa nebrinemo jer oni dobro znaju što će nam donjeti za stol. Dok djeda pitam zacijenu on mi odmahuje rukom i govori : ne brini neće biti skupo. Nakon mezetesa,specijaliteta u vidu raznih salata,ribica,pršuta i vina ukupan račun iznosio je 4 eu. Baka nam je još u salvetu spremila malo sušenog origana,dakako iz vlastitog uzgoja kakav se ne nalazi u trgovinama. Nakon zagrljaja s ovih dvoje jednostavnih i dragih ljudi odlazimo do nedaleke bizantske utvrde Angelokastro koja se uzdiže na stjenovitoj hridi što strmo ponire u modro more. Uspon do ove utvrde iziskuje dosta kondicije,no nakon što smo se zadihani i mokri od znoja popeli do nje usljedila je nagrada za uloženi trud u vidu pogleda koji je teško opisati riječima.

S jedne strane tirkizno se more mješa sa plavim nebom i gotovo je nemoguće uočiti liniju koja ih razdvaja nego se stapaju na horizontu. Sa druge strane preko reljefa brda i kotlina pogled seže do 35 km udaljenog grada Krfa. Nakon što smo se spustili sa utvrde izgubljenu tekućinu nadoknađujemo kriglom ledenog piva u caffu u odnožju ove stijene. Po povratku u kamp u obližnjoj trgovini uz cestu kupujemo konzerve i vreću krute hrane za naše mačje prijatelje. Krajnje je vrijeme za predah pa odlazimo do plaže u Dassiji. Iako je tek prva polovina lipnja temperatura mora doseže 26 celzijusa. Nakon morskih gušta u campu spravljamo večeru. U Grčkoj su kampovi većinom kao što je i ovdje slučaj opremljeni hladnjacima,plinskim kuhalima te posuđem,u biti cijelim kuhinjama ispod nadsvođenih terasa. Njihova cijena uračunata je u cijenu boravka u kampu.

Nakon niza godina putovanja motorom po Europi ovo je jedinstven primjer ovakve usluge u kampu. To je takođe idealno za turiste poput nas koji putuju na 2 kotača jer samim tim rješava putnika mnoge nepotrebne prtljage a upotreba hladnjaka garantira uvijek hladno piće što je ujedno i najveći problem korisnika kampova diljem EU. U voljenoj Italiji idu čak toliko daleko da u trgovinama ne hlade piće pa na taj način tjeraju goste u kafiće i restorane kako bi bolje napunili blagajne a kamoli da u kampovima postavljaju hladnjake. Dok pripremamo namirnice za večeru uz kućicu do naše staje automobil. Nismo uspjeli vidjeti reg. oznaku a dvojica mladića već iznose stvari iz njega. Vidjevši reg. na našem motoru prilaze nam i pozdravljaju. Ivan i Srđan iz Užica,dva brata na proputovanju Grčkom tragovima manastira i pravoslavnih svetišta ove države te na tragu povjesnih činjenica kao što u iskrcavanje srpske vojske na Krfu u I sv. ratu.

Nakon upoznavanja Srđan reče bratu Ivanu s onim naglaskom kakvog je moguće čuti jedino u srpskim humorističnim serijama „ daj bre rakiju“. Nakon ovoga sve ostalo postaje povijest. Cijelo veče se družimo i pijemo s našim novim frendovima. Izuzetni momci,kod kuće imaju tvrtku s kojom konkuriraju na svijetskom tržištu. Unatoč tome ostali su vrlo skromni,jednostavni i normalni ljudi. Nakon vesele noći sljedeće jutro koristimo za fotografiranje grada Krfa sa zidina nove tvrđave odakle se pruža najraskošniji pogled na stari grad i staru utvrdu sa suprotne strane. Krf je glavni otočki grad sa 40 000 stanovnika. Svoj talijanski šarm duguje Mletačkoj republici i Mlečanima koji su vladali gradom od 1386. -1797. god. Oni su u to vrijeme sagradili staru tvrđavu uz koju se danas na kanalu prema moru smjestila atraktivna marina Conta-Fosa. Napoleon 1797. god. osvaja Jonske otoke pa tako i Krf kojem daje francuski ugođaj.

Nova utvrda na kojoj se trenutno nalazimo izgrađena je između 1576 i 1645. god. a sa starom tvrđavom povezana je podzemnim tunelima. Krunu pogleda na grad i njegovu vizuru čine tornjevi crkava,posebno onaj raskošne crkve Agios Spiridon koja se nalazi usred mnoštva starih kuća i trgova. Nakon što smo oči odmorili ovim ljepim prizorom grada i njegove osobnosti spuštamo se s utvrde do pizzerije u centru gdje njezin vlasnik već po običaju naganja žgoljavog konobara vičući „Nikola. . Nikola“. . !!!!!!Nikola se jadan sapliće oko gusto raspoređenih stolova što stvara komičnu sliku na terasi.

Nakon okrjepe odlazimo do 4 km udaljenog manastira Valherna podno stijena Pontekonisija koji su omiljeno mjesto ljubitelja fotografije. Ti su motivi Krfske idile poznati diljem svijeta. Nesklad svemu tome ali na neki način i atrakciju daje avionska pista koja završava tik do ovog manastira pružajući se nasipom u moru koji gotovo dotiče otočić koji je kratkim molom povezan sa kopnom. Nedaleko odavde nalazi se Ahilion,prostrana vila sa zelenim parkom sagrađena 1890. god. za Austrijsku caricu Elizabetu pa odlazimo i do nje. Na povratku u kamp zaustavljamo se u marketu da obnovimo zalihe jer smo sinoć sa frendovima iz Užica ispili sve što se imalo.

Ostatak dana provodimo na ulicama Krfa gdje smo upravo otkrili kafić u kojem poslužuju piće na uličnim skalama po kojima su razbacani jastuci. Koliko god puta šetali ovim gradom on nas iznova iznenadi svojim šarmom i ljepotom. Idućeg dana planinskom cestom odlazimo do Palekasa. Ovo romantično seoce nalazi se 13 km od grada. Iznad sela je postavljen vidikovac „Carevo Prjestolje“ na kojem se rado zaustavljao Njemački car Vilim II. Pogled odavde seže do Krfa i dalje do Albanske obale. S ove landscape točke spuštamo se do jedne od najpoznatijih otočkih plaža Gilfade. Prekrasna pješčana plaža pruža se duž jedne od mnogih uvala i laguna zapadne obale otoka. Iako vanjska temperatura trenutno ne prelazi 30 cel. pijesak na plaži je užaren do te mjere da se doslovce nemože hodati po njemu. Zbog toga su uzduž cijele plaže postavljeni drveni pontoni. Grčko sunce doista je drugačije nego drugdje. Ako mu se bez zaštite izlažete samo par minuta biti će te pečeni poput odojka. More je u skladu s tim pa tako njegova temperatura nije puno drugačija od temperature zraka. Jedino riješenje je skakanje u more svakih 5. min. i česti odlazak na osvježenje u beach bar ispod trskom pokrivene sjenice.

Ostatak dana rezervirali smo za družbu s mačjim bićima u kampu a večer za šetnju do sljedećeg mjesta Gouvia. Budući da otok želimo istražiti što je više moguće sljedećeg dana odlučili smo da to budu planine i plaže na sjeveru. Cesta obalom vodi do Pirgija odakle se lijevo odvajamo u brda k Agios Markosu, zabitom ali prelijepom selu. Sada smo već u blizini Pantokratora (906 m. )najvišeg vrha na otoku. Ovdje u podnožju tog „diva“cesta vodi kroz tako reći šume maslina. U okolnim selima kroz koja prolazimo domaće stanovništvo uz cestu prodaje autohtone proizvode poput meda,malinovog ulja,vina,začina od divljeg bilja i izvorne rukotvorine s otoka. Filing je to za pamćenje a priroda i pogledi na svaku stranu su fantasatični.

Zahtjevno je motociklom putovati po dalekim destinacijama ali ono što se na taj način može obići i vidjeti nemjerljivo je sa bilo čime na ovom svijetu. Samo se s motorom imate priliku probiti i uvući na mjesta u kakva je to automobilom nemoguće. Sve vam je u dosegu,bilo da su prometne gužve,zastoji na cesti ili bilo što drugo što vas koči i usporava u istraživanju određenih mjesta i podneblja. Provlačeći se uskom vinogradskom cestom kroz sjeverna brda otoka na obalu izbijamo kod gradića Rode. Ovdje je na svojevrstan način otočka Florida. Pješčane plaže,slamnati krovovi barova ,glazba dreždi iz već poodavno razvaljenih membrana zvučnika,mouving na sve strane,prodavači suvenira i pratećeg drloga za plažu prisutni su na svakom koraku.

Prolazimo kroz prometnu gužvu i uskoro stižemo do Sidarija, još jednog atraktivnog gradića na gotovo krajnjem sjeveru otoka. Nadomak gradu vjetar i valovi stvorili su neobičan krajolik prepun fjordova i svijetložutih ilovastih hridi,koje su posebna atrakcija. Lokalitet je to sličniji Mjesečevoj ili Marsovoj površini nego li zemlji. Ispod ovih rahlih stijena nalazi se Canal d“ Amour. Lokalna legenda kaže da će žena koja uspije preplivati kanal sigurno postati supruga svom voljenom muškarcu. Hm,to baš i nije nešto zahtjevno s obzirom da je kanal širok svega dvadesetak metara. Vjerujemo da je zbog te činjenice brakova ovdje na pretek. Bilo kako bilo dobra je ovo prilika za načiniti par atraktivnih fotografija. Nakon što nas je izmorilo skakutanje po ovim stjenama odlazimo do krajnje sjeverne točke otoka ,rta Drastic.

Samo ime ovog rta dovoljno govori o kakvom je mjestu riječ. Visoka hrid ovdje se strmo spušta u more a ispod nje nalazi se nekoliko malih otočića koji izgledaju kao posljedica vulkanske erupcije. Pivo i čips posut origanom(fantastičan okus) u irskom pubu u Sidariju vraćaju nam energiju te se uskoro preko Alharvija i Kassiopia uz obalu spuštamo k Dassiji. Danas je utakmica europskog nogometnog prvenstva Hrvarska-Turska pa odlazimo do susjedne Gouvie gdje na praznoj terasi gledamo prijenos. Kao što sam rekao gužva je neopisiva : Nada,ja,konobar i dvoje ostarjelih Engleza vatreno navijamo za nas. Bez obzira što smo jedini navijači ništa nemože umanjiti radost i sreću zbog pobjede naše reprezentacije. Proslavili smo pobjedu u taverni pred ulazom u naš kamp. S nama su naši frendovi Njemci Angelica i Hans,ostarjeli hipiji koje smo upoznali par dana ranije u kampu. Jutro je sa sobom donjelo veliku kišu,očekivanu za današnji dan. Naime blagdan je sv. Antuna a to rijetko kada prođe bez kiše. Držimo se kampa i krova naše kućice, družimo se s mačkama i našim frendovima Njemcima te čekamo da kiša stane.

Ujutro Angelica i Hans namjeravaju otići put Lefkade,već spomenutog južnijeg otoka u Jonskom arhipelagu. Svanulo je s puno sunca pa odlazimo do Krfa u potrazi za kakvim moto servisom s namjerom da zamjenimo pogonski lanac koji iz dana u dan škrguče sve jače. Budući da je motora i skutera na otoku izuzetno puno u skladu s tim ima i puno servisnih radionica. Kod prvog većeg se zaustavljamo. Nakon što smo vlasniku objasnili što trebamo on nam na naše čuđenje kaže da dođemo po motor za sat vremena. Nevjerujemo što čujemo jer vani je barem 20-tak motora i skutera,a u radionici su sve dizalice od njih ukupno 5 zauzete. Bez obzira na to lik je odmah počeo raditi na našem motoru. Ugradio nam je vrhunski RK lanac i JT (ne baš vrhunske ali jedine dostupne) lančanike,promjenio stražnje kočione pločice(Brembo) što je ukupno sa radom iznosilo 135 eu. Dakle bez čekanja,naručivanja,odugovlačenja i izmišljanja i to po ovakvoj cijeni nema ni u filmovima. Mi smo za to vrijeme šetali po gradu i kupovali suvenire. Po povratku u radionicu čekao nas je vlasnik i pitao što trebamo. “Pa. . . motor“rekoh. “Kakav motor“reče on nemogavši sakriti osmjeh. “Naš motor“kažem i puštam mu da se dalje šali sa nama. Tek što smo se dobro nasmijali stigao je mehaničar koji je otišao na probnu vožnju našeg Kawca.

Prije no smo se pozdravili s ekipom iz servisa još u njhovoj trgovini kupujemo kišne rukavice grčkog proizvođača Nordkap po cijeni od 35 eu za par. Nikada nismo čuli za ovog proizvođača motoopreme a da je iz Grčke, međutim na netu vidimo da je to tvrtka sa 70-ogodišnjim iskustvom i tradicijom. Izvrsne rukavice po prihvatljivoj cijeni. Nakon“ dirljivog“ rastanka cijela ekipa servisa nam maše na pozdrav. Osječaj zadovoljstva je potpun već nakon prvih metara vožnje s novim lancem a pogled na crveno obrubljene Brembo kočione pločice koje se savršeno uklapaju s crvenom oprugom stražnjeg amortizera čine zadovoljstvo još večim. Eto koliko je malo potrebno da čovjek bude sretan.

Dolaskom u kamp skačemo u bazen i hladimo se nakon današnjeg vrućeg dana. Dok smo danas šetali gradom u veterinarskoj ljekarni kupili smo antibiotik u prahu za mamu macu koja je prehlađena i curi joj nosić. Narednih dana mama maca se dobro oporavila i sve bolje izgleda. I ostale mačke iz kampa dolaze svakodnevno k nama na objed. Bebu macu danima pokušavamo fotografirati no uvjek nam pobjegne u grm. Ipak danas uspjevamo načiniti par fotki s njom. U blizini kampa pored benzinske postaje već nekoliko dana hranimo jednu malu žutu tigricu. Čini se da nam se ovo putovanje pretvorilo u misiju spašavanja grčkih mačaka,no što možemo ipak su one zaštičena životinjska vrsta u ovoj državi. Sljedeće dane provodimo uglavnom na plaži kod Dassije a naveče u baru kampa gledamo Eu nogometno prvenstvo. Grci su po mnogo čemu slični nama (doduše iz nešto ranijih dana,sada je to sve rjeđe). Teško da će te otići iz bara a da vam vlasnik i ostali gosti ne zavrnu koju rundu pića. Iako je kriza nitko previše ne mari za to nego se živi kao da je posljednji dan života a sutra što bude bude a uglavnom bude. Zadnje večeri našeg boravka ovdje Nikos i klapa iz bara u kampu napravili su mini oproštajku za nas, te nakon svega Nikos i ja nazdravljamo sa specijalitetom kuće,nekakvom grčkom rakijom. Ujutro hranu,konzerve i antibiotik za mačke ostavljamo našim susjedima Nizozemcima koji ostaju sa kamperom još tjedan dana u kampu i preuzet će brigu oko maca, kako smo se predhodno dogovorili. Misiju“ spasi mačke“ odradili su u potpunosti te su nam sljedeći tjedan poslali mailom fotografije sretne mačje obitelji.

Vjerujemo da će idući mjesec kamp biti pun gostiju,raditi će i restoran pa će mačja bića biti punih trbuha, a beba maca izrasti će u veliku i lijepu šarenu mačketinu. Na izlasku iz kampa Dionisius pozdravljamo se s Nikosom i zahvaljujemo mu na svemu s nadom da ćemo se i u budućem vremenu vidjeti na ovom lijepom otoku. Ferry za Igoumenitas već je na svom mjestu dok se u njega ukrcavaju automobili i kamioni. Osoblje ovog plovila raspoređuje ih takvom preciznošću da su posloženi kao šibice u vlastitoj kutiji. Vozači kamiona pravi su umjetnici manevriranja u ovakvim uvjetima. U 9,30 i mi se ukrcavamo na trajekt. Motocikli se dodatno vežu užadima za trup broda, a parkiraju se blizu pramca kako bi bili prvi pri iskrcaju. Vrućina je velika već sada ujutro pa se povlačimo u klimom rashlađeni bar trajekta. Moto hlače i jakne skinuli smo sa sebe a obukli bermude i majice kako bi barem na brodu bili komotni.

Trajekt se sporo kreće tako da su mu potrebna dva sata kako bi prevalio udaljenost od Krfa do Igoumenitse. To nam pruža priliku da sa palube broda još dugo vidimo grad Corfy koji je veličanstven odakle god da ga se gleda. Naš trajekt mimoilazi se sa još mnogim plovilima koja se kreću ovom linijom. Pusta obala Albanije i tjesnac koji odvaja Krf od nje izgledaju divlje. Kako se trajekt približio obali u hladovini klimatiziranog bara oblačimo motoopremu . Pred pristajanje u luku prvi čekamo izlazak na kopno. U cijeloj toj gužvi na brodu netko je od nas „posudio“ sprej za lanac što će nam zagorčati put prema kući. Uskoro napuštamo Igumenitsu i jurimo autocestom prema Solunu. Priroda i pejzaži kroz koje prolazimo su prelijepi.

Na jednoj strmoj nizbrdici autocestu prelazi ogromna kornjača. Nismo se uspjeli zaustaviti da je maknemo sa ceste, no sigurno je uspješno prešla na drugu stranu jer smo trenutno jedini na ovoj dionici. Prilično je vruće pa se zaustavljamo samo da utočimo gorivo i popijemo nešto tekućine. Usporava nas kao što smo već spomenuli činjenica da na grčkim auto cestama nema benzinskih postaja nego su one uglavnom udaljene par km od njih. Kod Soluna se odvajamo prema Makedoniji i prolazimo pored memorijalnog spomen polja solunske bitke. U Makedoniju ulazimo gotovo bez ikakve provjere graničnih službi, jer kako nam rekoše Hrvatska je za njih europska i prijateljska zemlja te nema potrebe za carinskim formalnostima. Ostali putnici iz okolnih država bivše SFRJ zaustavljeni stoje u kolonama pod vrelim makedonskim suncem. Mi doduše imamo drugi problem jer valjalo bi podmazati novi lanac na motoru a sprej nemamo.

Na našu žalost u Makedoniji je danas praznik i neradni je dan. Uzaludno na benzinskim postajama tražimo sprej jer ga nemaju u prodaji. U ovakvoj situaciji pomoć možemo potražiti jedino kod nekog od motorista. No ni njih ne susrećemo jer je većina iskoristila praznik za vožnju po grčkim destinacijama. Ipak sreća nam se osmjehnula kod Velesa gdje nam braća skuteraši pronalaze sprej kod svog prijatelja bikera.

Nakon što smo obilno nasprejali lanac nastavljamo vožnju put Valjeva i Niša. Južna Srbija ljepša je nego što smo očekivali pa uživamo vozeći se kroz prostrane ravnice,brda i doline. Jedna dionica auto ceste od Niša prema Beogradu nije u punom profilu nego se djelom vozimo regionalnom cestom. U tom predjelu na jednoj nizbrdici pretječemo autobus preko pune linije a da pri tom nismo uočili prometnu policiju koja čeka baš ovakve poput nas i nama slične racere. Na našu sreću trenutno tlače nekog jadnika s kombijem tako da su nas prekasno ugledali. Jedan od policajaca stigao je podići palicu tek do pola kako bi nas zaustavio no nas dvoje kao po dogovoru okrećemo glave od njega i pravimo se grbavi,. . . kao nismo ga vidjeli. U retrovizoru vidim kako“ jado“ kojeg upravo kažnjavaju pokazuje rukom na nas. Predpostavljam da murijaku govori „a što je ovo bre“. Na njegovu žalost on i murija koja se hvata za glavu uskoro ostaju samo uspomena u našem sjećanju jer već nakon par km mi jurimo auto cestom prema Beogradu.

Na jednoj benzinskoj postaji interesiramo se za rezultat utakmice Hrvatska- Češka. “Koji bre fudbal“začuđeno nas pita pumpaš. “Pa Hrvatska-Češka“ kažem,“A ha sada ću da vidim na internetu“ reče. Nakon što smo saznali rezultat, popili kavu i sok odlazimo dalje u noć. Razmišljali smo da ovu dionicu Krf-Osijek prepolovimo negdje na sredini puta i ostanemo noćiti na jugu Srbije no izvezli smo je u komadu. Udaljenost je to od 1250 km pa bih ovom prilikom izrazio svoje komplimente i čestitke mojoj vjernoj suvozačici i supatnici, mojoj Nadi koja je ovaj napor izdržala zajedno sa mnom. Ne poznajem puno muških junaka koji su sami a pogotovo ne sa suvozačem odvozili tolike kilometre motociklom u jednom dahu. Ovo nam nije osobni rekord,on nam je ostao u 2008 god kada smo od Pariza do Rijeke pojeli 1300 km u komadu. Onda smo doduše bili i 8 god. mlađi no svejedno nam je tada bilo teže s Yamahom xjr 1300 nego danas sa malim Versysom.

Ovo spominjem samo usporedbe radi kako bih pokazao uporabnu razliku između malog putnog motora i velikog i moćnog nakeda. Dok nisam imao ovo iskustvo sigurno bih se kladio na Yamahu i izgubio okladu. Beogradskom obilaznicom nastavljamo put Šida i Mitrovice da bi na Slavoniku stigli oko 23 h. Kod Đakova nas je pozdravio kraći pljusak kako ne bismo mogli reći da je danas sve prošlo u idealnim uvjetima za vožnju. U lokalni caffe „ Mursu“ stižemo prije ponoći gdje je još uvjek vedra i vesela atmosfera nakon utakmice. Jedno pivo djeli nas od kuće u čijem prozoru vidimo obrise dvije najdraže njuškice na svijetu,naše Signore i Kaliste. Dugo ih grlimo i ljubimo dok nam predu u naručju i capicama nas miluju po obrazima.

Nakon tuša tonemo u san dok su nam se pod nogama sklupčale dvije malene krznene loptice iskazujući nam na taj način svoju ljubav i privrženost. Time završava naša grčka priča koja je znatno drugačija od ostalih putnih storia koje smo imali priliku ispričati, i ostavlja mjesta vječnoj diskusiji gdje nam je to bilo najbolje i najljepše do sada na našim moto putovanjima. Odgovor je samo jedan. Bilo nam je najljepše gdje god da smo putovali na 2 kotača. Sljedeće godine vidimo se na otoku. Kojem? Teško je sada reći,opcija su naravno Korzika,Sardinija ili moža najveći izazov prolaznog života na zemlji ISLE of MAN. . . !!!!!!!!!

• KERKIRA(CORFY). . . . . HELLAS