U zemlji plemenitih ljudi
Autor: Hrvoje Rupčić
Ulomak iz poglavlja: "Ja, kralj Darije Veliki, kralj kraljeva!"
"...Nomadi se povlače na spavanje, a mi još ostajemo budni uživajući u neobičnom osjećaju da ponovno proživljavamo nešto novo i jedinstveno. Zvijezde na nebu su nestvarno jake i posvuda vlada savršen mir. Kroz zaštitnu mrežu kreveta i širom rastvoren šator vidimo magarca svezanoga za drvo, mnoštvo zvijezda i vatru na izdisaju. Da u toj slici ne vidimo i naš motor, koji izgleda poput usnule životinje, moglo bi biti neko drugo, davno tisućljeće....
....Još pospan, napola otvorivši oči, ugledah kokoši kako šeću pored moje glave, a iza njih mnoštvo koza koje su se glasale svojim jedinstvenim meketavim glasovima. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da ne gledam kroz koprenu sna, već kroz tanku gazu koja s krova šatora visi razvučena oko našeg ležaja. Zemljani pod velikog šarenog šatora prekriven je ručno rađenim ćilimima, a preko njegovih zidova izrađenih od šiblja razvučeni su veliki vuneni prekrivači. U snenoj glavi iz te ležeće perspektive sve je izgledalo pomalo nestvarno.
Nalazimo se u ljetnom prebivalištu nomadske obitelji iz plemena Quashqai, koji su nas kasno sinoć primili na objed i noćenje. U Iranu još uvijek više od milijun ljudi živi nomadskim životom. Ima ih u cijeloj zemlji, no najviše upravo u ovom dijelu, na potezu od planina Zagros na sjeveru do Perzijskog zaljeva na jugu. Zagros planine su vrlo ugodnih temperatura ljeti i prepune zelenih pašnjaka potrebnih za ispašu njihovih stada. Zimi su one često prekrivene snijegom, ali je tada predio oko Perzijskog zaljeva, koji je ljeti nepodnošljivo vruć, tada idealan za život. I tako ovi ljudi od pamtivijeka dva puta godišnje putuju zajedno sa svojim stadima i po nekoliko stotina kilometara u potrazi za zelenim pašnjacima.
Nomadi su podijeljeni u mnoga plemena, a najbrojniji su upravo Quashqai. Iako im je način života svima sličan, svako pleme ima svoju specifičnu odjeću i običaje. Svečana im je odjeća, naročito ženska, šarena i žarkih boja, a takvi su im i ples i glazba. Mnogi od njih su nepismeni, jer uz ovakav život teško mogu pohađati škole. Iako se najčešće izjašnjavaju kao muslimani šijiti, vjeru doživljavaju vrlo ležerno. Ne mole se svakodnevno niti idu u džamije. Zbog svoje opuštenosti u ponašanju i odijevanju često su na meti kritika vlasti, ali nisu li to i inače svi ljudi slobodnoga duha? Žene su im poznate po izuzetnom umijeću predenja vune te izradi ćilima, prekrivača i drugih rukotvorina. Sve ostalo što im je potrebno za život nabavljaju na tržnicama okolnih mjesta i gradova, prodajući svoje proizvode.
Sinoć smo Mama Juanita i ja neko vrijeme zadivljeni gledali staricu kako nevjerojatnom spretnošću prede vunu na neki primitivan način, uz pomoć samo jednog razgranatog štapa. Njene stare, smežurane, ali iznimno spretne ruke, ovčja vuna i taj štap plesali su skladan ples, odskakujući od poda kao uigrana balerina. Razbudivši se, kroz rastvoreni šator vidimo da je kod njih život već u punom pogonu i da se svaki član obitelji, od djece preko roditelja pa do staraca, kreće svojim poslom. Vatra na ognjištu gori i sprema se jutarnji objed. Kada su nas ugledali kako ustajemo pozdravljaju nas širokim osmjesima i odmah nude čajem..
„Gdje je Said?“, upitao sam njegovu ženu, ne vidjevši ga nigdje.
„Otišao je s još nekoliko prijatelja tražiti magarca koji se noću odvezao i odlutao“, odgovorila je i zabrinuto dodala: „Nadamo se samo da ga nisu rastrgali vukovi.“
„Zar ovdje ima vukova?“, upitao sam je iznenađeno.
„O, da, poprilično. Doduše, rijetko se približe našim šatorima, ali usamljenu životinju će često napasti.“
Mene ipak više od magarca brine što je sa Soheilom. Telefon mu je i dalje isključen i nije se javio nikakvom porukom. Nemamo pojma što je s njim, gdje se nalazi niti kako bismo mu mogli pomoći. Nešto kasnije se pojavljuje Said s magarcem te je barem jedna enigma zasad sretno riješena.
„Živ je i zdrav, znači“, rekoh Saidu pri dolasku.
„Da, na sreću, odvezao se tek pred jutro pa nije daleko otišao.“
„Je li se tebi Soheil možda javio?“, upitao sam ga.
„Nije, ali nadam da je i s njim sve u redu“, odgovorio mi je Said.
Dok se s logorske vatre šire zamamni mirisi hrane, Said nam pokazuje njihovu tradicionalnu odjeću koju su nam pripremili da se u njoj slikamo, a zauzvrat se oni žele slikati na motoru..."
