Poluotok Pelješac nije velik, ali je slikovit i zanimljiv i svakako vrijedan detaljnijeg obilaska i upoznavanja s nepoznatim. Kada smo s magistrale skrenuli na Pelješac prvo mjesto na putu je Mali Ston. Kako samo ime govori Mali Ston je stvarno mali. Smješten je u samom kraju malostonskog zaljeva i da bi se ušlo u mjesto mora se zaobići gradska zidina i kula Korona. Jako neobično i pomalo opasno jer cesta vodi po podzidanoj obali bez zaštitne ograde. Rivom simo-tamo i odlazak u Ston.

 

 

Osim po zidinama Ston je poznat i po mušulama. U nekoliko restorana pripremaju se na buzaru kao tradicionalni specijalitet. Ovdašnji ljudi su ludi za tim dok mi s kontinenta očito ne znamo cijeniti tu njihovu zaluđenost tim školjkama. Ispada kao da im je to najvažnija životna namirnica.

 

No dobro.

 

Za Stonski zid postoje tvrdnje da je sa svojih 7 kilometara drugi najduži zid na svijetu, poslije Kineskog. Obnova i popravak trajali su najmanje desetak godina, a možda i više ako uzmemo u obzir i obnovu tvrđave Kaštio, koja se smjestila između dva pješačka ulaza u grad.

 

Obilazak zidina??? Ljeto je, vruće je, cesta isijava toplinu, gume se lijepe za asfalt, đonovi se doslovno tope. I u svem tom bunilu da hodamo po zidinama u motorističkoj opremi? Ne, hvala. Možda jednom drugom prilikom, jer oni koji su bili kažu da je vrijedno truda.

 

 

Nastavljamo dalje središnjim dijelom poluotoka i nakon uvale Prapratno odvajamo se prema južnoj obali. Ugodna i lijepa cesta vodi nas kroz slikovita mjesta Žuljana i Trstenik sve do tunela Dingač. Tunel je vezan uz mjesto Potomje koje se nalazi s druge strane brda. Dok tunel još nije bio izgrađen mještani su išli preko brda kako bi obrađivali vinograde i maslinike na južnim padinama. Tada se teret (alat, grožđe, ostali plodovi...) nije mogao lako prenijeti ručno. U tim poslovima su im pomagali magarci i mazge. Uobičajeno je bilo da se u povratku zastane na vrhu brda radi odmora, jer sam prelazak brda bio je težak, kako za ljude tako i za životinje. Na tom mjestu još i danas stoji kameni križ koji su Potomjani izgradili. Zbog lakšeg pristupa južnim padinama 1976. g. iz Potomja je probijen 400 m dug tunel koji je nazvan po sorti grožđa, dingač.

 

 

Da nam đir nebi brzo završio odlučujemo se još malo spustiti do Kune Pelješke i Oskorušnog. Svakako vrijedno pogleda je crkva Gospe Delorite u sklopu koje je 300 godina postojao i franjevački samostan u Kuni. Danas je to spomenik kulture i podsjetnik da je ovdje nekada bilo puno više života. Ljudi kada su nastanjivali ova područja nisu slučajno odabrali ovu kotlinu i plodnu zemlju u središtu Pelješca omeđenu brdima sa sjeverne i s južne strane. Topla klima i prirodna zaštita od hladnih vjetrova izuzetno su pogodni za poljoprivredu i vinogradarstvo, a najpoznatije autohtone sorte grožđa su plavac i dingač. Kažu da onaj tko je došao na Pelješac, a nije pio plavac i jeo mušule, znači da nije ni bio na Pelješcu.

 

 

Poslijepodne se vrijeme počelo mijenjati i spuštamo se kroz gudure i klance Svetog Ilije prema Orebiću. S ceste se otvaraju prekrasni vidici prema Korčuli, kao i mnogim malim otočićima ispred Orebića. Dolazimo s vjetrom, kupujemo karte za trajekt i plovimo na Korčulu. U zadnji čas, jer naleti bure su već dobro zapjenili more.