Uživamo Darko i ja na ovom našem putovanju. Uistinu je onako kako smo i zamislili. Vrijeme odlično, ceste još bolje, a ljude koji srećemo oduševljavaju. Iza sebe smo ostavili nekoliko zemalja, ostavili smo Transalpinu i Transfagarašan. Uistinu prekrasnih četristotinjak kilometara, preporuka svakako za sve one koji to još nisu vidjeli, posjetili i odvozili.

 

 

 

Svaki naš novi moto dan kreće nakon doručka, ipak je to najvažniji obrok u danu. Prelazak Rumunjsko Bugarske granice bio je pravi doživljaj. Riječ je o brodu koji plovi na toj relaciji veličanstvenim Dunavom. Mi smo iskunim okom odmah nakon ukrcavanja uspjeli zaključiti kako je sigurnost daleko od sigurnog i kako je brod pretovaren. No, to nije spriječilo vrijedne pomorce da nas prevezu s jedne obale do druge. Uz nas tu su bili još neki bajkeri, a njihov zaključak je brod vozi polako, ali bar vozi.

 

 

 

Kroz Bugarsku smo prošli bez previše zaustavljanja. Takav nam je bio plan. Cilj je bio što prije stići u Makedoniju. Sve pohvale za carinika na Makedonskoj granici. Svaka čast za ljubaznost gospodina. No, oduševljenost Makedonijom nije dugo trajala. Jedno bezazleno točenje goriva pretvorilo se u pravu dramu. Naime, pištolj, kako kolokvijalno zovemo ono čime punimo benzin nakon što sam napunio rezervoar nije stao. Gorivo je i dalje nastavilo curiti. Bilo ga je svagdje, po motoru, zemlji, ali ono najgore po mojim hlačama. Moto hlače natopile su se benzinom, možete zamisliti kakav je to miris koji me pratio do smještaja i pokušaja čišćenja hlača.

 

 

 

Smještaj u Makedoniji smo relativno brzo našli. Korona je i ovdje pokazala zube, pa smo u hotelu, kao i u restoranu bili jedini gosti. Ponekad je to velika prednost iz razloga što ti se domaćini mogu u potpunosti posvetiti. Sve pohvale za smještaj, kao i za hranu. Na redu je Ohrid. Vozimo dalje.