Piše i slika: Damir Pritišanac

Ovih dana za ljubitelje motocikala svi su putevi vodili u Milano na ekskluzivni sajam i prezentaciju motocikala za nadolazeću 2009. g. Unatoč tome, ovaj vikend smo se moja mala družina i ja, odlučili za posjet tvornici legendarnog proizvođača motocikala MZ i njegovog muzeja u Zschopau i Augustusburgu. Logičnim slijedom nismo se zaustavili samo ondje, nego smo iskoristili priliku i u krugu od 30-km obišli još nekoliko moto-muzeja i poznatu GP stazu „Sachsenring“. 

Vjerujem da je vrlo mali broj onih srednje i starije dobi, koji u svojoj motociklističkoj povijesti nisu imali barem jedan MZ. Isto tako vjerujem da velika većina vas jako malo zna o bogatoj i burnoj povijesti ove poznate tvrtke. Mi smo imali tu sreću da smo uspjeli saznati jako puno, pa ćemo svoja saznanja podijeliti sa vama. Sa nama u ekipi bio je i jedan od najvećih fanova MZ-a na svijetu, Miha – koji je i živa, hodajuća enciklopedija DDR vozila i koji nam je složio plan i program puta, te bez kojeg ne bismo uspjeli odraditi veliki dio ove reportaže, Miha – hvala ti! 

Krenuli smo 06.11.2008. put Gyora, Bratislave do Praga gdje smo prenoćili u hostelu „Strahov“, blizu centra grada. Nakon večernjih piva i jutarnje kave, vozimo prema Chomutovu, nekadašnjem graničnom prijelazu prema bivšem DDR-u. Pred samom granicom s Češke strane uz cestu je mnoštvo prodavača razno-razne robe, slika je identična onoj s tržnice „Arizona“ u BIH. Trguju ovdje mnogi Romi, Rumunji, Bugari, a kažu i da je prostitucija ovdje već desetljećima u punom cvatu. Ne zaustavljamo se, jer smo čuli da se ovdje lako ostaje bez bubrega, ma što god to značilo, ne sviđa nam se. 

Njemačka je nešto drugo, naše predrasude vezane za „Istočnu Njemačku“ brzo se tope, pred onim što vidimo. Bajkovit krajolik sa brežuljcima povrh kojih su predivni dvorci. Naše je odredište oko 140 km od Praga. Do tvornice MZ stižemo oko 11 sati. Tvornica se nalazi u samom ulazu u grad i na prvi pogled se vidi da nije u funkciji. Povod našeg putovanja je i bio taj što se MZ nalazi u velikoj krizi i prijeti mu zatvaranje 31.12.2008, pa je Miha dosađivao da mora još jednom otići tamo. I sam ministar gospodarstva posjetio je tvornicu prije mjesec dana i obećao pomoć vlade novom investitoru, ukoliko se uspije pronaći, non-stop se održavaju i prosvjedi podrške,... Malo slikamo izvana, a potom prolazimo pored porte na kojoj nema nikoga i ulazimo u upravnu zgradu koja je jedina u funkciji. Tu razgovaramo sa nekoliko djelatnika koji ovdje dežuraju i rade administrativni dio posla, koji je jedini ostao u ovoj situaciji. Bilo nam je malo nelagodno, ali ljudi su nam dozvolili da napravimo par fotografija. Dojmilo nas se što su 10-tak motocikala smjestili unutar moderno uređenog kancelarijskog prostora među stolovima i kompjuterima - na 2 katu?! Kao da se boje za njih, pa ih brižno čuvaju... Za razliku od toga, dvorišni prodajni salon je gotovo prazan. Pozdravljamo se sa ljudima iz uprave sa željom da se nađe neko rješenje. 

Spuštamo se u Zschopau do dvorca „Wildeck“ u kojem je MZ muzej. Plaćamo skromnih 3 eur-a i ulazimo. Tu počinje povijest pa krenimo redom. 

1907. g. J. S. Rasmussen osniva tvrtku „DKW (Dampf Kraft Wagen)“ gdje se stvara osnova za početak proizvodnje motocikala koja službeno počinje 1922 godine u „DKW Zschopauer Motorenwerke“. Zanimljivo je da su prvi DKW modeli bili skuteri od 125 ccm i 1 PS. Iz tog vremena dolazi „Golem“ koji je ustvari najmanji model. 

Od 01.01.1932. g. udružuju se „Audi“, „DKW“ , „Horch“, i „Wanderer“ u koncern „Auto union AG“, s tim da DKW i Wanderer rade i motocikle a Audi i Horch samo automobile. Pred rat svi rade za vojne potrebe nacističke Njemačke a 1939, DKW stvara poznati niskobuđetni model 125 R(eichs) T(yp). 

8.5.1945 g. nakon bombardiranja grada, Sovjeti ulaze i iz ruševina tvornice izvlače strojeve te sve ostale motocikle, dijelove, isl, odvoze vlakovima u mjesto Izhevsk u SSSR, te na bazi toga prave tvornicu motocikala Izh (IŽ)“ sa najpoznatijim modelom „Planeta“. 

Zanimljiv je i podatak da su Sovjeti u polu-srušenoj tvornici ostavili jedino kuhinjsku vagu i jednu jedinu utičnicu u zidu. Ne tako davno i mi smo imali priliku upoznati takvu vrlinu naših prvih susjeda... 

1948. g. Socijalistička vlada na čelu sa ruskom upravom osniva tvrtku „IFA (Industrie-vereinigung Volkseigener Fahrzeugwerke)“. 

1949. g. u obnovljenoj tvornici na bazi prijeratnog DKW 125 RT rade novu verziju tog motocikla. Motocikl DKW RT 125 postaje najprodavaniji i najplagiraniji motocikl u povijesti, plagirali su ga Harley Davidson – model „Hummer“, Yamaha – „YA-1“, te tvornice u SSSR-u, Poljskoj,.. 

Ruskoj upravi smeta ime DKW koje povezuju sa nacističkim modelima, stoga partija naređuje ukidanje imena DKW. Jedno vrijeme motocikli se proizvode samo pod logotipom IFA, a 1956 lansira se novo marketinško ime M(otorradwerk) Z(schopau), ustvari su samo izmijenili red riječi naziva prijeratne tvornice. Svih tih godina motocikli sudjeluju u utrkama GP-a 125, 250 i 350 ccm. 1961. godine pred samo osvajanje GP-a 125, 2 utrke prije kraja Suzuki im „otima“ glavnog inženjera Waltera Kadena i najboljeg vozača Ernsta Degnera, na način da im daju zapadnonjemačke dokumente, što ova dvojica na žalost prihvaćaju. Na kraju prvenstva Degneru su nedostajala 2 boda za osvajanje GP-a sa MZ-om, a uopće nije vozio zadnje 2 trke zbog odlaska na zapad! Ovo je i kraj svih nada da će MZ ikada biti svjetski prvak u GP-u, jer iako su tih godina pobjeđivali u većini utrka koje su vozili, nakon prebjega Kadena i Degnera, bilo im je zabranjeno odlaziti na zapad te su ustvari vozili 50% GP trka! 

Usporedo sa GP-om, MZ na Enduro natjecanjima „Six Days“ pobjeđuje 6 puta u 60-tima, zadnji, 7 put - 1987, pred sam kraj DDR-a. Svih tih godina MZ je bio vrlo bogata firma koja je izvozila i na zapad (SAD, Engleska, Francuska, Njemačka, Finska,..), u čijim reklamnim kampanjama su sudjelovale najpoznatije talijanske manekenke, također su korištene i „zapadnjačke“ rifle što je bilo za sve ostale u DDR-u – nezamislivo! U krugu tvornice bio je i dječji vrtić te poliklinika za radnike, a MZ dječji balet je radio sve do 1989. 

Nakon ujedinjenja Njemačke MZ se našao u tržišnoj utakmici za koju nije bio spreman. Sa zastarjelim dizajnom i 2-taktnim agregatima jednostavno nije bio konkurentan. Razvili su četverotaktni agregat od 250-400 ccm u prototipu, ali nažalost nije bilo novca za proizvodnju. Tih godina prodaju MZ 500 sa Rotax agregatima i nešto malo 2-taktnih ETZ 125.. 1996 kompletnu liniju 2-taktnih motora sa strojevima, zalihama isl, kupuje turski „Kanuni“ koji je stari, dobri ETZ 251 radio sve do 2007. Krajem 1996 malezijski „Hong Leong“ potpisuje desetogodišnji ugovor sa MZ-om, kojim se obvezuje na financiranje i razvoj novih motocikala i nastavak proizvodnje u Zschopau. U prijelaznoj fazi MZ se naziva MuZ jer nema vlastiti agregat, nego ugrađuje Yamahin (660 ccm) u modele „Baghira“ i „Mastiff“. 1997 i 1998 sa malezijskim sredstvima vračaju se i GP-u te u klasi 500 ccm osvajaju i 2 „pool positona“, što je dokaz dobrog agregata ali i loše aerodinamike i ciklistike. 1999 je prijelomna, jer rade vlastiti četverotakni 125 R(eichs) T(yp) te uz slogan „MZ is back“ vračaju i stari naziv. 

2000 na InterMotu u Münchenu predstavljaju i MZ 1000S, vlastiti motocikl sa vlastitim četverotaktnim rednim dvocilindričnim agregatom koji su razvili od prvog do zadnjeg vijka. Završne testove ciklistike radi im najbolji njemački GP vozač, Ralf Waldman koji danas i sam posjećuje MZ susrete i ponosni je vlasnik MZ 1000 SF. Po isteku ugovora malezijci su kao uvjet za potpisivanje novog ugovora tražili prebacivanje proizvodnje 125-tice u Maleziju radi smanjenja troškova, a 1000-cu bi i dalje radili u Zschopau. Tu dolazi do razilaženja jer čelni ljudi MZ-a, znajući da se 1000-ca slabo prodaje, boje se zatvaranja tvornice u Zschopau i opstanak samo 125-tice u Maleziji. Ne želeći biti „M(alaysia) Z(weiradwerk)“ ostaju bez financijera, a da bi stvar bila još lošija Malezijci traže 50-60 milijuna Eura samo za troškove koje su imali izgrađujući i modernizirajući tvornicu, te postoji velika opasnost da se u ovoj svjetskoj krizi nitko ne odluči na kupnju MZ-a, pa će se nakon stečaja 1.1.2009. MZ prodavati kao zemljište, zgrade, strojevi,.. Ako se to dogodi, to je kraj jedne od najvećih i najdugovječnijih motociklističkih tvrtki na svijetu. 

Ovaj dojmljiv muzej napuštamo puni utisaka te odlazimo u obližnji Augustusburg u tamošnji dvorac iz 1568 godine u kojem se nalazi ogromni muzej motocikala. Muzej je osnovao MZ, 1961 godine, te je tijekom godina kroz razmjenu MZ-a za druge motocikle došao do današnjeg postava, koji je impresivan. Restauracija samog dvorca traje već godinama, planirani završetak radova je konac 2009, troškovi su „skromnih“ 5,5 milijuna Eura. Dvorac je poznat i po tradicionalnim zimskim susretima motociklista koji traju već 39 godina, a održavaju se u siječnju. Ako je netko zainteresiran za spavanje u šatoru na prosječnih -10 c i otkopavanje šatora i motocikla iz snijega i leda, napominjemo da je sljedeći susret 9. i 10. 1. 2009. Izložbeni prostor muzeja je osmišljen tako da govori o razvoju motocikala sa naglaskom na prijeratnu njemačku proizvodnju. Možete vidjeti prve drvene motocikle, najčudnije pokušaje 20-tih godina, ali i kompletan program DKW-a, Wanderera, te GP i Six Days MZ-e, ipak su oni osnivači... Ovdje provodimo skoro 4 sata što izluđuje ženski dio ekipe... 

Planirali smo prespavati u hostelu u Chemnitzu koji je u ovo anti-turističko doba godine zatvoren, pa pomalo umorno tragamo za nekom privatnom sobom jer nam se ne plaćaju uvijek preskupi hoteli. Obilazeći mnoge pansione koji su začudo popunjeni stižemo u Scharfenstein, (7 km od Zschopau-a) i tu nalazimo smještaj. 

Živopisno mjesto uz rijeku, nad kojim se na brežuljku, naravno nalazi još jedan dvorac u kojem je smješten muzej drvenih lutaka, nažalost nemamo vremena za obilazak. 

Vlasnik pansiona je zagriženi „MZ fan“, pa Miha i on imaju neprekidnu temu za razgovor. Na sobnom ormariću mu je ostavio knjigu sva vozila DDR-a! Da čovjek ne povjeruje, nigdje u svijetu ne postoji takav fanatizam i opsjednutost motorima ili autima kao kod ljudi koji preferiraju vozila iz DDR-a, oni o tome govore uglavnom koristeći termine „Naša stvar, Za našu stvar, O našoj stvari, isl...“ Večeramo, pijemo izvrsno tamno pivo i nočimo... Jutarnji rastanak sa gazdom pansiona je idiličan. Gazda i sinčić od 2 godine su u sličnim mehaničarskim odijelima, sa suzama u očima mašu nam na pozdrav, dajemo obećanje da ćemo se sigurno još koji put vidjeti „za našu stvar“. Miha je vidno potresen... Po planu vozimo do sljedećeg muzeja motora „Sächsische Fahrzeuge“ u nedalekom Chemnitzu, a potom za GP stazu i muzej Sachsenringa, te na kraju Horchov muzej u Zwickau. Chemnitz koji se u DDR-u zvao „Karl Marx Stadt“ ima oko 250 000 stanovnika. Stajemo na glavnom trgu koji je vrijedno vidjeti. Pred stambenom osmerokatnicom nalazi se spomenik (samo glava) Karla Marxa visoka oko 20 m i teška 40 tona. To i ne bi bilo toliko čudno da se neki od tadašnjih partijskih drugova nije „pametno“ dosjetio da bi se uz tu glavu dobro uklapala mramorna ploča sa refrenom poznate pjesmice „Internacionala“, na svim jezicima. Na nesreću većeg dijela stanara to je učinjeno na način da se sa frontalne strane zgrade ušlo oko jedan metar unutar stanova, zazidavši pri tome prozore u cijeloj visini zgrade a u tako nasilno načinjeno ležište ubetonirali su ogromnu i tešku ploču. Sumrak ljudskog uma ovdje je doživio svoj vrhunac. Idemo dalje, no nažalost muzej „Sächsische Fahrzeuge“ se seli u centar grada – što bliže pomenutoj bisti, te ga nismo uspjeli vidjeti. Sa žaljenjem čitamo sa ploče muzeja da i ovdje ima preko 150 izloženih motocikala... Odlazimo na Sachsenring gdje meni srce kuca brže, jer u duši sam neizlječivi „racer“. Osim fascinantnog tornja na koji smo se Miha i ja popeli i cijele fantastične infrastrukture ove staze, u mom sjećanju najupečatljivije će ostati treninzi malenih, budućih vladara trkaćih staza koji se održavaju u jednoj od hala. Mališani u dobi od 5-7 godina u kompletnoj pravoj, maloj opremi, bruse „slajdere“ na koljenima, kao da su u ovom sportu od samog rođenja. E ovdje su se meni oči napunile suzama. Dugo se zadržavam ovdje, fotografiram i razgovaram sa trenerom ovih klinaca, dok me ostatak moje ekipe nije opomenuo da moramo dalje. 

Odlazimo do samo 1 km udaljenog muzeja Sachsenringa. Pomalo skeptično stajem pred muzejom koji s vanjske strane više podsjeća na napuštenu ciglanu. Unutrašnjost je ipak nešto drugo. Muzej govori o 80 g. povijesti ove staze, o svim bitnim utrkama i vozačima. Izloženi modeli motocikala vračaju nas u neka druga vremena, da bi nas poput vremeplova doveli do današnjih dana. Uz očekivano, u muzeju se nalaze i razne pikanterije poput originalnih izderanih kaciga i potrganih moto-odijela vozača koji su nastradali na stazi, lutke „DDR porodice u publici“ isl. što ovaj muzej čini drugačijim od ostalih. U muzeju možete pogledati i 8 kratkih filmova koji se odnose na nezaboravne utrke... 

U slijedeće odredište Zwickau (poznatiji kao „grad Trabanta“) stižemo popodne te odmah odlazimo u Horchov muzej koji se nalazi pokraj prve Audi tvornice. Ovaj muzej automobila i manjim dijelom motocikala, svoj postav temelji na „Auto Union AG“ grupi koju su činili „Audi“, „DKW“, „Horch“, i „Wanderer“. Unija ove četiri firme predstavljala se sa logotipom „4 kruga“ koji danas Audi koristi kao svoj znak. Istina je - da je nakon rata zbog ostanka ovih firmi u ruskom dijelu Njemačke, na zapadu pokrenuta proizvodnja pod imenom „Audi“ i uz korištenje logotipa „4 kruga“ sa kojim taj Audi nema nikakve veze. 

Vrlo malo ponosnih vlasnika Audi automobila zna da je njihova prava povijest vezana uz Zwickau, Zschopau, Chemnitz,.. te je šteta što nam se nisu pridružili na ovom putovanju. 

Uskoro nakon rata u srušenoj Audi tvornici, obnavlja se proizvodnja automobila. Kako se u to vrijeme po partijskoj direktivi sav čelik morao slati u SSSR, inženjeri su bili prisiljeni izmisliti materijal od kojeg bi radili karoserije automobila. Tako nastaje poznati Trabant (Sluga) čija karoserija je prešani pamuk uz dodatak smole. U muzeju o tome postoji film te izloženi nepresani, polupresani i presani komadi blatobrana u vitrinama, kako bi se posjetiteljima dočarao proces proizvodnje. Po izlasku iz muzeja kupujem model Trabanta, za kojeg sam prije ovog putovanja mislio sve najgore, što li mi je?!? 

Ovim posjetom završavamo turneju „5 muzeja“ puni novih spoznaja, utisaka i uvjerenja da na ovako malom prostoru u krugu od 30-tak km nigdje na svijetu ne postoji nešto slično. Jurimo prema Pragu gdje nas čeka krevet i u podrumu Hostela noćni bar u kojem se opuštamo uz „Kozel“. Jutro počinjemo obilaskom Praga – konačno i po danu! Slikamo znamenitosti po predivnom vremenu, šećemo se turističkim dijelom ovog ogromnog grada. Oko 14 h krećemo kući, uz put nas na auto-cesti češki policajci nagrađuju kaznom, jer ekipa na zadnjim sjedištima nije bila vezana, ah ta Europa. Ušavši u Hrvatsku Miha se konektira mobitelom na net gdje sa njihove „MZ Lebt“ stranice čita vijesti. Nažalost investitor još nije pronađen... . Sve je nervozniji jer 31.12 se bliži a investitore „Njihova stvar“ i akcije podrške baš i ne zanimaju. 

Po dolasku u Osijek odlazimo na kavu, poznanici nas gledaju sa nevjericom kada im prepričavamo gdje smo bili, misle da se šalimo i da ustvari idemo iz Milana... 

• Moto muzejima pokrajine Sachsen