Zgornje Jezersko - zeleno srce Slovenije
Piše i silka: Slaven Gajdek
Ima mjesto gdje sunce ima drugačiji sjaj, šuma drugačiji miris, a rijeka drugačiji žubor. Ima mjesto gdje svatko može pronaći svoj mir, gdje svatko može prepoznati dio sebe, a opet ostati svoj. Upravo takvo mjesto je Zgornja Jezerska dolina okružena veličanstvenim planinskim lancima, Alpama Karavankama i Kamniško-Savinjskim Alpama.
Uski klanci, slapovi, široki travnjaci, planinske kućice, i cesta koja tuda vijuga jednostavno ne dozvoljavaju otvaranje gasa i brzi prolazak. Treba biti spreman za čudo koje je stvorila priroda, a s brzinom se gubi šarm, isključuje se iz te prirode i prolazi se kao kroz tunel. Zato sam ja vozio smireno i polako upijajući svaki metar puta, jer rijetko se pružaju prilike voziti se ovako lijepim predjelima. Želio sam da mi svaki detalj ostane u pamćenju što duže, da se svakom pogledu na visoke litice Grintavca, Kočne i Skute divim što duže, da općenito moj boravak ovdje potraje što duže.
Nešto porazbacanih kuća sagrađenih u alpskom stilu, crkvica i škola čine mjesto Zgornje Jezersko, a na samom izlasku iz mjesta putokaz me usmjerio prema Planšarskom jezeru. Jezero tvori potok Jezernica i kažu da ima oblik srca i da cijeli kraj nazivaju Zelenim srcem Slovenije.
Pored jezera je ugodan lokal za predah i opuštanje prije nastavka puta. Jasno je da pojmovi odmora nisu svakome isti. Netko želi čitati knjigu na plaži, netko želi ispijati kave i gledati u more. To je u redu, svi smo mi različiti. Ali za one kojima odmor predstavlja odlazak u prirodu i vožnje prekrasnim krajolicima, koje možda umaraju tijelo, ali pune dušu - ovo je najbolji mogući primjer.
Za kraj ostaje ono najzanimljivije, izlaz iz doline preko planinskog sedla visokog 1.215 m i vožnja brojnim serpentinama s kojih se pruža prekrasan pogled na cijelu dolinu.
Ali to nije sve. Nakon obaveznog stajanja i slikanja na Jezerskom sedlu nastavljam sa spuštanjem prema Austriji. Nakon desetak serpentina nailazim na odvojak za Paulitschsattel.
Tu skrećem na puno lošiju, užu i strmiju cestu koja me vodi preko 1.338 m visokog Pavličevog sedla nazad u Sloveniju. Spust prema Logarskoj dolini je jednako strm kao i uspon samo što nedostaju prekrasni vidici na Alpe zbog guste šume. I ako Pavličevo sedlo i nije najviši prijevoj u Sloveniji, vozački je najzahtjevniji zbog nagiba od 18% i uskih lokalnih cesta.
Nakon očaravajućeg dana dalje samo lagano kroz Logarsku dolinu, Robanov kot i stjenovite tjesnace rijeke Savinje.
