„Čakor. Sa svojih 1.849 metara najviši je cestovni prijevoj u nekadašnjoj Jugoslaviji. Prelazak preko planine Vaganice dug je i spor, a slabašni FAP-ovi kamioni ispuštaju dušu dok se uspinju prema vrhu. Velike količine tereta prevoze se iz Kosova prema Crnoj Gori i obrnuto. Duž ceste masni tragovi ulja, a parkiralište puno premorenih kamiona. Okolinom se širi miris pregrijanih motora, spaljenih kočnica i starih guma. Na vrhu restoran uvijek pun ljudi, dok se vani nad žarom vrte janjci. U restoranu dim cigareta, masne čaše i miris janjetine. Gladni šoferi glasno komentiraju događanja na cestama, dok užurbana konobarica otvara nove runde piva.“ Tako je to nekada bilo i malo je onih koji to još pamte, a meni je ostalo u sjećanju kada sam kao dijete s roditeljima bio na nekom putovanju i da smo prešli preko Čakora, krenuvši iz Peći prema Anrijevici.
Danas više toga nema. Nakon zbivanja 90-ih godina vlasti susjednih država odlučile su zatvoriti granicu, a s time automatski i ovu cestu. Mada ona i dalje postoji više se ne koristi za međunarodni promet, te je tako ostala napuštena i zaboravljena. S kosovske strane, negdje u šumskim bespućima gdje se nalazi crta razgraničenja, cesta je pregrađena ogradom i protutenkovskim zaprekama.
A kako smo mi tu završili?
Vozikajući se po Crnoj Gori zatekli smo se u Andrijevici i na putu prema Gusinju . Odlučili smo se popeti na Čakor u potrazi za nečim što bi nas moglo barem na tren vratiti u ona stara vremena. I tako u selu Murino skrećemo s glavne ceste i prelazimo rijeku Lim. Prolazimo nekoliko pitomih zaseoka pored ceste i vrlo brzo se uzdižemo u šumoviti dio planine. Cesta je uska i poprilično u lošem stanju, jer kada je izgubila nekadašnji značaj nikada više nije obnavljana.
Lako napredujemo i uspinjemo se relativno brzo. Začas prelazimo granicu visine od 1.000 metara i odmah primjećujemo promjene oko sebe. Nestalo je šikare i koprive, pojavila se crnogorična šuma. Zujanje konjskih muha zamijenilo je zujanje divljih osa i bumbara. Sparinu je zamijenio čisti zrak i miris planinskog cvijeća. Prolazimo pored više prirodnih izvora hladne pitke vode i obnavljamo zalihe te s užitkom utažujemo žeđ. Tu i tamo prođemo pored nekog pastirskog stana ali osim ovaca nema nikog drugog. Gdje su ljudi? Nema nikoga.
I nakon skoro jednog sata lagane vožnje eto nas na vrhu. Impresioniran time što se nalazim tu gdje se nalazim, poput psa puštenog s lanca obilazim cijeli prostor u potrazi za najboljim mjestima za fotografiranje. Sami samcati se nalazimo u prirodnom staništu vukova i Valentina se ne odvaja od motora, kao da bi je on mogao zaštiti od nečega. Želi što prije krenuti te postavlja pitanje: „Idemo li mi sada na ovu stranu dolje?“ Nakon što sam joj još jednom objasnio da se na tu stranu ne može i da se moramo vratiti istim putem od kuda smo došli, samo me je gledala i nakon 15-ak sekundi rekla: „Kak si glup! Mi smo se penjali ovamo da bi se vratili nazad? Zašto? Da nas vukovi pojedu?“ Taman ju je krenulo ali ja sam odmah stavio kacigu na glavu i isforsirao polazak kako ne bi morao slušati još prodika.
Spuštamo se lagano a u meni onaj istinski osjećaj zadovoljstva. Bio sam na još jednom specifičnom mjestu koje po ničemu nije posebno, ali meni nešto znači.
