Piše i slika: Slaven Gajdek
Neka reminiscentna sjećanja vraćaju me u djetinjstvo i osnovno školstvo kada su u gradivo bile utkane tekovine NOB-a i spominjanje planine Grmeč kao nekog važnog mjesta u periodu drugog svjetskog rata. Uza sve napore nisam se mogao sjetiti konteksta i nisam namjerno googlao već sam sjeo na motor i uputio se istražiti ga.
Po svojoj veličini i visini Grmeč je jako sličan našem Velebitu, dug je oko 70 km, a poneki vrhovi mu dosežu visinu i do 1.600 metara. Okružen je rijekama Unom i Sanom, kao i gradovima Bosanskom Krupom, Bihaćem, Bosanskim Petrovcem, Sanskim Mostom i Ključem. Preko samog Grmeča vodi nekoliko cesta, što asfaltnih što makadamskih, a ja sam naravno odabrao onu makadamsku od Bosanske Krupe do Sanskog Mosta, preko Budimlić Japre.
Sela se redaju jedno za drugim, djeca se igraju po školskim dvorištima, a ja nasumce odabirem jednu seosku česmu na kojoj se napijam hladne i čiste vode. Opskrbljen sam sa svime i nastavljam put. Napuštam i posljednje selo prije samog ulaska u šumu i nastavljam se uspinjati makadamskim putem. S obzirom koliko je posljednjih dana palo kiše, očekivao sam puno više blata nego što me u stvarnosti dočekalo. Vozim polako i gledam oko sebe, koliko mi to situacija dozvoljava. Na nekih 15-ak metara ispred put mi je presjekla zmija i mene misli odmah odvedu u smjeru onih narodnih poslovica i filozofija, ali ne mogu se sjetiti da se igdje spominju zmije. Jedina zmija koja mi pada na pamet je Eskulapova zmija koja se oplela oko Asklepijevog štapa i simbolizira starogrčke medicinske vještine. Razmišljam da li to znači sreću ili nesreću, zabavljam se time u mislima, te neprimjetno prelazim najvišu točku prijevoja. Nailazim na neku lovačku kućicu, stajem i čitam, kako osim plemenite divljači na Grmeču obitavaju i sve tri velike zvijeri vezane uz naše podneblje. Kada se čovjek nalazi sam u šumi uvijek mu nekakvi trnci prođu niz leđa, pa tako i meni. Sjedam na motor, palim i gas.
Crveni makovi s obje strane ceste izvode me na neku malu čistinu, a na njoj jedna usamljena kuća. U njoj život, nešto malo vrta i par kokoši. U prolazu mahnem usamljenom djedu i vrlo brzo opet zađem u šumu. Nakon dosta makadamskih kilometara konačno dolazim do asfalta i prvog sela. Dalje je sve lako, samo slijedim put i začas sam u Sanskom Mostu.
Ali da tu priči ne bude kraj postoji još jedna povijesna stvar koju sam odlučio istražiti. Radi se o uskotračnoj željeznici koju je Austro-ugarska dala izgraditi kako bi povezala gradove Knin i Prijedor.
Ustvari, pruga se u Tiškovcu odvajala prema Drvaru, odakle se uspinjala na Oštrelj, te spuštala u Bravsko. Iz Bravskog jedan krak je išao preko Ključa do Jajca, a drugi preko Gornje Sanice i Sanskog Mosta do Prijedora. Cijela trasa savladavala je takve prirodne prepreke da je njena gradnja u ono vrijeme predstavljala pravo malo remek djelo.
Drugi svjetski rat kumovao je uništenju mnogih stvari koje nakon završetka nikada nisu obnovljene, pa tako i ova pruga od koje je danas ostala sačuvana samo mala kompozicija na vrhu Oštrelja, koja je zaštićena kao spomen-vlak. Tu se nalazi i karta nekadašnje trase od koje su danas vidljivi samo mali detalji, poneki srušeni most ili napušteni tunel.
