Slovenske Alpe - Svježe Alpe nadohvat ruke
PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Švicarske Alpe i Dolomite smo upoznali, sad je red da se uputimo i na nama najbliže Julijske Alpe. Uspon na Vršič je sam po sebi vozački izazovan, ali već na putu do tamo, baš kao i u povratku, možete uživati krasnim zavojitim cestama i lijepoj prirodi
Bio je to moj prvi izlet u Alpe. Prije nekih 15 godina dobio sam poziv od prijatelja da idemo na cjelodnevnu vožnju na Vršič. Pitam ga gdje je to, a on mi odgovara da je Vršić prijevoj kod Kranjske i da će mi se sigurno svidjeti. Naravno da sam pristao, ali nisam ni slutio da će to biti dan kada će početi moja romansa s alpskim cestama.
Toliko sam uživao da sam, kad smo se vratili, odmah počeo istraživati. Shvatio sam da je to tek početak i da sam s tim Julijskim Alpama, gdje spada Vršič, okusio tek maleni dio Alpi koje se protežu preko Austrije, Italije, Švicarske i Francuske. No, ova ruta stvarno nudi mnogo uživancije i priliku da na jedan dan okusite pravi Alpski ugođaj. Sve to uz minimalni trošak jer je Slovenija dosta povoljnija od gore navedenih zemalja.
Budući da krećem iz okolice Rijeke, ovo je za mene jednodnevni izlet i kao takvog ću vam ga opisati. Naravno, krećem čim ranije tako da ostane što više vremena za uživanje u dolini Soče i Vršiču. Nakon što prođem granicu, put se spušta kroz šumu, brojnim zavojima prema Ilirskoj Bistrici. Lijepa cesta s dobrim asfaltom, koja se nakon Bistrice nastavlja usponom na Knežak prema Pivki. Taj dio uspona prema Knežaku se koristi za brdske utrke automobila i pravi je gušt tu se voziti motociklom.
Nakon Pivke treba nastaviti prema Postojni, odakle krećemo prema Idriji. To je isto tako zanimljiva ruta, koja na dijelovima ima i dugih preglednih zavoja, ali i serpentine. Naravno, sve to u lijepom krajoliku koji mjestimice podsjeća na Švicarsku. Ipak, treba napomenuti da postoji par zavoja koji znaju iznenaditi jer kada pomislite da je gotov, on tek počinje! Zbog takvih stvari ne treba previše juriti, nego voziti po osjećaju.
Zavoja ne nedostaje
Od Idrije ciljamo Tolmin, prema kojem vodi cesta s mješavinom raznih zavoja, kao što je to, u biti, i cijelim putem slučaj. Taj put vodi kroz šaroliku prirodu; na nekim mjestima kroz šumovite dijelove, na nekim uz rijeke, a jedino što je kvarilo ugođaj zadnjih godina na toj dionici su bili opsežni radovi na cesti. Zato sam i ove godine prošao da vidim stanje i čini se da radovi idu prema kraju. Ostalo je par kilometara raskopane ceste uz semafore, što nije idealno, ali može se otrpjeti.
Prema Kobaridu vodi jako zanimljiva cesta, s dosta ravnica i prvim pogledom prema Alpama. U Kobaridu je i zadnja benzinska stanica do Kranjske gore, tako da je to dobra prilika za nadopuniti spremnik goriva prije pokreta desno prema Bovcu uskom zavojitom cestom. Ovdje već počinje pravi alpski ugođaj, a od Bovca skrećemo desno prema Trenti gdje počinje uspon. Vozimo se dolinom Soče i na toj dionici vožnja predstavlja pravo zadovoljstvo.
Prava motociklistička cesta duboko u dolini krivuda uz rijeku Soču pružajući spektakularne poglede na planine koje je okružuju. Najbolje mjesto za odmor prije uspona na Vršič je Gostišče Andrejc u mjestu Soča. Uz autohtonu kuhinju i ljubaznog vlasnika gospodina Andrejca, tu je i najbolja juha od gljiva koju sam ikada probao, tako da za mene nezaobilazni dio puta i mjesto za preporučiti.
Nakon takvog odmora daljnja vožnja još je ugodnija, a sve počinje laganim krivudanjem ceste. I onda kreće pravi uspon na Vršič .
Strmo uspinjanje iz zavoja u zavoj na uskoj cesti je svako toliko začinjeno serpentinom, s brzim izmjenama smjerova između ubrzanja i kočenja. Sve to uz često korištenje gasa i kočnice, istovremeno da si pomognem da stvari ne izmaknu kontroli i da umirim motocikl pri tom skakanju iz zavoja u zavoj.
Pred vrh se cesta pomalo izravna i daje prostora za ubrzanje tempa. Tu se stigne uhvatiti zraka i rashladiti kako sebe tako i motor, nakon čega slijedi još par serpentina koje su često prašnjave i tu treba pripaziti jer uvijek osjetim kako motor polako klizi i premješta se.
Ruska cesta u Sloveniji
I tako stižemo na vrh, pri čemu treba napomenuti da je ovaj prijevoj visok 1.611 metara zvan i Ruska cesta jer su je, uz visoku cijenu, sagradili ruski vojnici koji su bili ratni zarobljenici Austrougarske Monarhije u 19. stoljeću. Nitko ne zna točan podatak, ali pretpostavlja se da je oko 380 ljudi poginulo što od lavina što od hladnoće, o čemu najvjernije svjedoči kapelica na 1.200 mnv pri spuštanju prema Kranjskoj gori. Nju su sagradili ruski zarobljenici i baš zato je zanimljivo stati i pogledati sasvim drugačiju i atipičnu kapelicu za ovo područje.
Nakon spuštanja u Kranjsku goru ima više opcija za povratak. Preko Bleda uz Bohinj, s pogledima na jezera i kratke odmore, pa onda prema Tolminu uskom i zanimljivom cestom, koja vodi kroz sela i lijepu prirodu. Od Tolmina je onda ruta za povratak ista ona kojom smo došli.
No, moja omiljena ruta iz Kranjske Gore vodi nazad na Vršič jer je i s te strane Ruska cesta spektakularna, s brzim izmjenama svih vrsta zavoja, ali i zanimljivim poskakivanjem po kamenom popločenim serpentinama. Još uz to me čeka i dolina Soče, pa potez prema Kobaridu preko Tolmina do Idrije… To je sasvim drugačija vožnja na povratku, s malo kočenja i uz mnogo otvaranja gasa. Prava uživancija na dva kotača, kao da je neka druga cesta!
Treba napomenuti da je meni ovo vožnja od otprilike 500 km te je kao takva izvediva u jednom danu. No ako je odlučite pretvoriti u opuštenu vikend vožnju, svakako posjetite Mangartsko sedlo. Uska cesta, koja vodi na vrh planine na visinu od 2.055 metara, prolazi kroz tunele uklesane u stijenama i jako lijepu prirodu.
Cijene u Sloveniji su blizu našima i tu možete stvarno povoljno naći prenoćište. No moglo bi vas sve to i skupo koštati. Naime, treba podsjetiti i na slovensku policiju koja zna biti itekako stroga. Zbog toga pridržavanje ograničenja brzine, pogotovo u mjestima, čini vožnju bezbrižnijom i sigurnijom.
