PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Ova bi trebala biti prva iz serijala priča kojima će vas upoznati sa čarima i zamkama najboljih alpskih prijevoja. A možemo li početi bolje nego izletom na legendarni Stelvio
Otkada sam prvi put otišao voziti se po Alpama, nešto je kliknulo i to je bilo to. Navukao sam se na te ceste koje nude bezbroj zavoja, gdje na motoru nikada nije dosadno, gdje je priroda veličanstvena, a uživanju u vožnji motociklom nema kraja.
Uz to, budući su ceste zahtjevne , uvijek sam se vraćao i još se vraćam jer svaki put naučim nešto novo. I s te strane mislim da sam potpuniji vozač, i svake godine bolji, jer zavoji se redaju jedan za drugim i koji puta se čini da im nema kraja. I koliko god umoran bio, na sve zaboravim. Samo ja, motor i cesta... Vjerujem da je to san svakog motociklista.
Tako je krenulo moje istraživanje alpskih prijevoja, kroz talijanske Dolomite, koji su mi još uvijek najomiljeniji, do švicarskih, francuskih, austrijskih, pa i zanimljivih slovenskih Alpi.
Već svi znamo za austrijski Grossglockner ili meni omiljeni talijanski Stelvio. Ali alpskih cesta ima stvarno puno, a po meni su nakon prijevoja Stelvia najzanimljiviji Dolomiti. Zašto? Bezbroj planinskih cesta na malom prostoru, tako da i nakon godina vožnje uvijek nađem neki novi put, i uvijek me oduševe. A kako su nam relativno blizu, Dolomiti nisu financijski zahtjevni, kao švicarski ili francuski prijevoji, koji traže malo duže putovanje, ali su na svoj način spektakularni tako da vrijedi provozati se! Pokušat će vam ih sve približiti i preporučiti kako kroz jednodnevnu vožnju, tako i kroz vikend rutu ili pravo putovanje.
Kad sve zbrojimo, to su savršene ceste iz jednostavnog razloga što su zahtjevne za voziti. Nije slučajnost da proizvođači motocikala tu testiraju nove modele, kao i proizvođači guma. Alpe nude bezbroj vrsta zavoja, vremenskih uvjeta, različitih podloga, uspona, onda i nizbrdica na kojima se dobro testiraju kočnice. Takvi zahtjevni uvjeti utječu i na vozača, bez obzira kakav on bio, pa vjerujem da ćete biti zadovoljni ako se tuda provozate. Mogli biste puno naučiti i, naravno, uživati!
Proračun od 250 eura
Prvo bi krenuo s meni omiljenim prijevojem. Passo Stelvio je po meni najbolji alpski prijevoj za voziti, a uz to i jako zahtjevan, pogotovo sa istočne strane, ujedno meni i najdraže. Stelvio ima i ono nešto spektakularno. Priroda, 2.756m nadmorske visine, cesta puna serpentina. Sve to stvara stvarno poseban motociklistički ugođaj.
Sjećam se kada sam ga prvi puta odvozio, i kako me je izmučio, a mislio sam da znam voziti. Kada sam se vratio kući i prao motocikl malo sam razmišljao. Kako to da me je tako namučio?
Bezbroj serpentina naslaganih jedna za drugom, zavoji uz provalije od kojih vas strah uvuče u kosti... Za sljedeći put sam odlučio da ću se pokušati štedjeti i stići na Stelvio što odmorniji te voziti čim fluidnije. Tek tada sam se zaljubio u tu cestu i nakon godina vraćanja, i do 5 puta u sezoni, nikada mi nije dosadila. Čak mi je postajala sve zanimljivija, i još uvijek je tako. Usput sam otkrio brojne ceste Dolomita i tako je nastala moja omiljena dvodnevna vikend vožnja koju pokriva budžet od cca. 250 €, uključujući hranu, piće, hotel i gorivo.
Budući da krećem iz okolice Rijeke, pokret je oko 7 ujutro. Prva dionica je prolazak kroz Sloveniju, a s obzirom da je rano, posebno treba paziti na susrete s divljači na cesti. Zbog toga se treba držati ograničenja što pomaže i u izbjegavanju susreta s policijom.
Tako stižemo do Trsta. Bez obzira što ne volim autoput, ovdje on bitno skraćuje putovanje, pri čemu nakon dosadnih stotinjak kilometara, koji koštaju 7 €, malo iza Udina treba izaći na izlazu za Tolmezzo. I idealno je biti tu oko 9 ujutro, jer taman smo se recimo razbudili, a nakon par mjestašca prema prijevoju Mauria već lagano počinje alpski ugođaj. Cesta lagano počinje krivudati i primjećuje se sve više motociklista. Passo Mauria, prvi prijevoj na putu, jako je zabavan, uz solidan asfalt i puno vrsta zavoja koji se redaju jedan za drugim. Na nekim dijelovima je put prilično uzak tako da valja biti oprezan.
Nakon malo odmora na vrhu nastaviti treba prema Auronzo di Cadore, lijepo mjestašce uz jezero. Tu se pripremite na gužvu. Tih nekoliko kilometara zna izgledati kao vječnost, ali kad se prođe kroz gužvu kreće predivna cesta kroz borovu šumu prema Passo Tre Croci, i Cortini d’Ampezzo .
Passo Tre Croci je malo grbav, s par zavoja koji znaju iznenaditi vozača. Lagani prijevoj za odvoziti, ali nema opuštanja, tako da treba biti koncentriran na vožnju, u čemu pomaže i malo odmora.
Ujutro je najbolje
Moje omiljeno mjesto za odmor je restorančić uz jezerce “Lago Scin” pri dnu prijevoja Tre Croci, kilometar ili dva prije Cortine. Izvanredna autohtona kuhinja i mjesto za preporučiti . Najbolje je biti tu malo prije podneva, jer oko 13 sati treba krenuti dalje kako bi se stiglo do Stelvia predvečer.
Slijedi sam centar Dolomita i iz Cortine kreće prava alpska čarolija. Prvi je Passo Falzarego. Nakon prvih par prijevoja već se lagano priviknete na te zavoje i ovdje polako otpuštamo kočnice, pa počinje pravo uživanje u vožnji. Normalno je biti u zavoju, pomalo se zaboravlja na ravnice. Na vrhu se skreće desno na Passo Valparola. Malo vožnje po visoravni i spuštanje u mjesto La Villa i skrećemo lijevo prema mjestu Corvara, gdje idemo desno na Passo Gardena. Jedan od ljepših prijevoja, što zbog ceste, što zbog prirode.
Cesta vodi blizu masivnih stjenovitih planina što stvara poseban ugođaj. Ipak, treba napomenuti da ta cesta zna preplašiti iznenadnim pomicanjem motocikla pri prelasku preko zadnjih godina katranom zakrpanih pukotina, tako da svakako pripazite na te katranske zmije. Nakon Gardene skrećemo lijevo na Passo Sella, koji je nudi prilično sličnu vožnju, pogotovo na spuštanju u Canazzei.
Uz kratka zaustavljanja na vrhovima, oko 15 sati bi trebalo biti u Canazzei, tako znamo da smo vremenski na dobrom putu. Ovom rutom zaobilazimo Passo Pordoi, po meni najljepši u Dolomitima, ali njega čuvamo za drugi dan na povratku, kao i Passo Giau.
Od Canazzeia nastavljamo dalje i u nakon Pozza, uz mjesto Vigo, treba skrenuti desno prema Passo Costalunga i onda zavojima uz jezero Carezza prema Bolzanu. Tu zna postati naporno, najviše zbog topline, jer nakon friškog alpskog zraka u ovoj dolini sunce stvarno peče. Ne bi bilo loše imati navigaciju, ali u biti je jednostavno. Prati se smjer Merano i ni slučajno ulaziti u grad.
Prema Meranu vodi cca 50 km brze ceste gdje se stignete lijepo rashladiti, i ostaje nam 50 km kroz mjesta i voćnjake jabuka do skretanja za passo Stelvio. Budući da je već odrađeno 500 km, ovdje u predvečerje stižem prilično umoran, tako da prvo se valja smjestiti u hotel. Savršeno mjesto za to je Trafoi i Hotel Madatsch. On je na samom početku uspona na Stelvio pa ako ga i ne stignete prvi dan odvoziti, rano ujutro prije doručka je savršenstvo za vožnju. Tada nema prometa, što puno znači na ovakvom usponu, uskom i zahtjevnom.
Hotel Madatsch, stvarno nudi puno za cca. 100 €. Ugodan ambijent, uredne sobe, odličnu večeru, doručak i garažu za vašeg ljubimca. Svakako za preporučiti.
Čuvajte se kamera
Ujutro nakon doručka imate dvije rute za povratak, ista kojom ste stigli, ili kad smo već tu, opet na Stelvio, spustiti se u Bormio i na Passo Gavia, koji put zvan i scary Gavia. Naime, tu je cesta stvarno uska, a asfalt je često pun rupa, zakrpa i pijeska. Stoga, oprez! Ali priroda koji put podsjeća na Mars, tako da se isplati provozati kroz taj sasvim drugačiji krajolik u Alpama. Nakon Gavie put nas vodi prema Passo Tonale gdje se zavoji polako otvaraju. Tu više nisu oštre serpentine i tko voli življu vožnju tu će doći na svoje. Malo kočenja, puno otvaranja gasa i smiješak od uha do uha, vjerujte mi.
Povratak nas dalje vodi prema Passo Mendola, gdje se nastavlja ista priča, s time da je asfalt tu još bolji tako da se nemojte iznenaditi kada vidite kako se lokalni motociklisti tuda voze. I nemojte se previše zanijeti i voziti njihovim tempom, iako je teško odoljeti.
Opet slijedi malo kuhanja u Bolzanu, smjer koji hvatamo je put kuda smo došli. Prijevoj Costalunga i Canazzei, pa krećemo na Passo Pordoi gdje opet počinje Alpski rock’n’roll, Tu zavoji idu u jednom tempu, jedinstvenom za taj prijevoj. Mnogi motociklisti smatraju baš taj prijevoj najljepšim u Dolomitima.
Prije nego stignemo opet u Cortinu, slijedi Passo Giau, prijevoj koji ide preko samog vrha planine. Jako je lijep za voziti, i sličan Pordoiu, ali pred sam vrh je policijska kamera koja mjeri brzinu. I to čak dvije kamere tako da vam se izračuna i prosječna brzina. Tu pripazite, kao i u mjestima kojima se prolazi, gdje se u narančastim kutijama nalaze uređaji za mjerenje brzine, najčešće na ulazu i izlazu iz mjesta, kao i u blizini pješačkih prijelaza, jer su se motociklisti znali zaigrati na prijevojima i taj tempo prenijeti u mjesto.
Povratak dalje vodi na Passo Tre Croci, i obavezno Passo Mauria, gdje se isto nalazi jedna od omiljenih dionica, ja je zovem izlaz iz Dolomita. To spuštanje s Maurie ima posebnu draž: malo kočenja i puno ubrzavanja, iz zavoja u zavoj, kao da letim za kraj dva savršena dana na motoru. U Tolmezzu se opet hvata autoput do Trsta, pri čemu Sloveniju često treba proći po mraku, ali i to se lako pretrpi na kraju savršenog vikenda.
Treba napomenuti da se ta dva dana baziraju na oko tisuću kilometara vožnje, tako da ako smatrate da vam je to prenapet tempo, možete sve pretvoriti u trodnevnu vožnju s noćenjima u Canazzeiu i uz trošak od cca 400€. Tada vam ostane i malo više vremena provesti u razgledavanju i opuštanju, iako ja smatram da je idealno sve odvoziti kroz dva dana. Izvedivo je čak i u jednom danu, ali u prilično napetom tempu, stoga prilagodite vožnju uvjetima i sposobnostima. Uostalom, ne treba previše juriti, jer Alpe su za uživanje!
