PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Nakon što smo u prošloj reportaži obradili Stelvio, sad ponovo prolazimo preko tog prijevoja, ali tek na povratku. Prije toga uživamo na zavojitim, čarobnim i savršeno uređenim cestama u švicarskim Alpama
- Passo dello Stelvio – 2.757 m, 24 km
- Umbrail Pass – 2.501 m, 31km
- Ofenpass – 2.149 m, 35km
- Fluela Pass – 2.383 m, 26km
- Albula Pass – 2.312 m, 40km
- Julier Pass – 2.284 m, 43km
- Oberalppass – 2.044 m, 28km
- Furkapass – 2.436 m, 29km
- Grimselpass – 2.165 m, 33km
- Sustenpass – 2.224 m, 37km
- St. Gothardpass – 2.106 m, 30km
- Nufenenpass – 2.478 m, 37km
- Lukmanierpass – 1.915 m, 35km
- San Bernardino Pass – 2.065 m, 24km
- Splugen Pass – 2.113 m, 39km
- Maloja Pass – 1.815 m, 33km
- Bernina Pass – 2.330 m, 33km
- Forcola di Livigno – 2.315 m, 34km
- Passo di Foscagno – 2.291 m, 29km
Švicarska je doista posebna zemlja u svakom pogledu, pa onda i u prometu. Tako tu ne vrijede stroga pravila samo po pitanju ograničenja brzine, nego i tehničke ispravnosti. Recimo, kad vas zaustavi kontrola, prvo pogledaju u gume i ako im na prvi dojam djeluju dobro, ni ne pitaju vas za dokumente. Imao sam dva takva susreta i nijedan nije trajao duže od 30 sekundi. Jedva da sam spustio noge sa motocikla i već mi je policajac mahnuo da nastavim dalje.
Posebni su i u održavanju cesta. Tu su Švicarci stvarno za svaku pohvalu i mogli bi malo učiti od njih. Ako su radovi, oznake su postavljene tako da ste na vrijeme obaviješteni, a nikad nisam vidio pijesak ili ulje u zavoju koje nije označeno. Čak se na onim najizloženijim mjestima „električni pastir“ brine da vam ne iskoči divljač na cestu. Dakle, brinu se o vama, pa onda očekuju da se i vi pridržavate prometnih pravila.
Sastavni dio ovog puta je ruta koja vodi na prijevoj Stelvio za prvi dan, kao što smo to opisali u prethodnom broju. No, tu onda treba odlučiti kojim putem dalje. Umbrail pass vas vodi na Offenpass i Fluela pass prema Davosu, zavojitom cestom koja vijuga kroz predivnu prirodu, uz potočiće i između dva jezera na samom vrhu. Tu se odmah osjeti pravi švicarski ugođaj. Druga opcija je put Bormia, pa preko Livigna i Bernina prijevoja prema St Moritzu, pri čemu treba iskoristiti činjenicu da je Livigno bescarinska zona. Tu je prilika natankati rezervoar jeftinim benzinom, koji košta oko 1 € za litru. Da, dobro ste pročitali, 1 €!
Ja nekako uvijek odaberem prvu opciju, odnosno ispadne put preko Fluele do koje vodi Umbrail pass i onda Offenpass, koji je prilično lagan za voziti. To dobro dođe nakon Umbrail prijevoja, koji ne samo da je test za kočnice nego i za vozača! Predivna cesta koja se veže na Stelvio, s puno zavoja naslaganih tako da kočnice nemaju mira. Pazite kako ćete ih koristiti jer svaki put pred kraj uz bolove u ruci od prednje kočnice, osjetim i kako zadnja kočnica pomalo “tone”. Prije ovakvog puta pripazite u kakvom vam je stanju motocikl, jer svježa kočiona tekućina ovdje čini razliku između vožnje i stajanja sa strane dok se kočnice hlade.
Koliko god naporan bio, taj Umbrail je jedan od najljepših prijevoja za voziti, pogotovo pri povratku. Svaki stisak kočnice kad se spuštamo preslikava se u otvaranje gasa kada idemo uzbrdo na povratku. Na nekim dijelovima je asfalt uzak, a cesta započinje kroz borovu šumu sa serpentinama. Negdje na polovici uspona dolazi red na lagane zavoje po visoravni, i tu stignete uhvatiti dah prije novih serpentina koje vode na vrh prijevoja.
Točite kad možete
Nego da se vratimo gdje smo stali. Fluela nas vodi u famozni Davos, gradić okružen planinskim vrhovima. Tu ćete pronaći restorančiće, hotele i benzinsku, tako da Davos nije loša opcija za prenoćiti.
Kad smo već kod benzinske, spomenimo da je situacija kao u Italiji. Dakle, možete puniti u bilo koje doba dana, s time da, ako je benzinska zatvorena, možete plaćati na automatu, karticom ili gotovinom. Ja se držim gotovine jer zaglavljena kartica u aparatu će vas koštati vremena koje ste mogli provesti u vožnji! Pritom nije loše imati sitnije novčanice, budući da aparati ne vraćaju novac, nego samo potvrdu s kojom u radno vrijeme možete uzeti ostatak. A vi ste tada već kilometrima daleko. Jasno, švicarska ima svoje franke, ali možete plaćati i u eurima, tako da ne morate previše brinuti. Kad vidite priliku za nadolijevanje goriva, iskoristite ju, jer lampica rezerve stvarno kvari ugođaj kada bi trebali uživati u vožnji, a vi morate misliti o benzinskoj.
Iz Davosa nastavljamo prema Tiefencastelu ali prije treba skrenuti lijevo prema mjestu Bergun, gdje put vodi na Albulapass. Tu je na početku prilično grbava cesta, na par mjesta uklesana u stijene, i to stvara doista poseban ugođaj i prije nego što stignemo na vrh gdje je lijepi planinarski dom na visoravni, koji nudi i prenoćište .
S Albule stižemo u St. Moritz, gdje, prije nego nastavimo dalje, pravo opuštanje predstavlja ispijanje kave uz jezero. Da, opet jezero. Švicarska je jednostavno puna prirodnih ljepota.
Nakon odmora krećem preko Julierpassa prema pravoj švicarskoj čaroliji. Julierpass je lagan za voziti, s lijepim pogledom na zavoje koji vas čekaju pri spuštanju prema Tiefencastelu. Otud treba krenuti prema mjestu Thusis, pa nakon toga desno prema Bonaduzu iz kojeg se ide lijevo prema Disentisu. Preko Oberalppassu konačno stižemo u Andermatt, koji može biti zanimljivo mjesto i za prenoćiti jer ima sve što umornom motociklistu treba nakon cjelodnevne vožnje; hotele, restorane i naravno benzinsku postaju.
Opisani put prema Andermattu broji otprilike 100 km, kroz mjesta i zanimljive krajolike, s par dionica gdje se stvarno može uživati na dva kotača. Tu sam se rijetko zaustavljao putem iz samo jednog razloga; uvijek sam htio čim prije stići da Andermatta i krenuti kružnim tokom zvanim Furka-Grimsel-Susten.
Taj dio Švicarske se zove Innerschweiz, u prijevodu unutarnja Švicarska. Za motocikliste je to pravi raj, jer ovdje se nalaze najljepši i najviši švicarski prijevoji, puni zavoja u čarobnom planinskom ambijentu.
Mahovina, stijene, potoci, jezera
Svaki put kada stignem u Andermatt ni sam ne znam u kojem smjeru prvo krenuti. Furka ili Susten? Uspon na većinu prijevoja kreće s dvije strane, tako da uvijek imam omiljenu, ali ovdje, s koje god strane krenemo, bit će spektakl.
Ajmo na Furkapass! Kreće kao vijugava cesta i odjednom počinju serpentine maskirane u zelenilu, nakon kojih se cesta počinje penjati s većim razmacima do sljedeće serpentine. Na par mjesta pri izlasku iz zavoja izgleda kao da vozim u nebo. Na ovoj dionici je sniman James Bond “Goldfinger” , a kad nema prometa doista izgleda kao da se vozite u nekom filmu.
Kad se stigne na vrh, novi spektakl je pred vama. Odjednom ugledate spust sa Furke i uspon na Grimsel. Rijetko gdje se takvo što može odjednom vidjeti. Svi zavoji koji vas čekaju su na vidiku, a što je najbolje, isto se vidi i sa Grimsela, ako odlučite ići u kontra smjeru.
I kako onda odoljeti i ne pojuriti takvom cestom? Teško! Ali s velikom dozom rezerve i širom otvorenim očima. I ne pretjerivati. 10 do 20 km/h preko ograničenja će vam pružiti dovoljno zadovoljstva.
Ovdje je asfalt odličan, cesta savršeno vijugava, a masivne planine su pune zelenila i s vrhovima posutim snijegom. Pravi alpski moto ugođaj. Tako stižemo na vrh Grimselpassa gdje je veliko jezero, kraj kojeg se lijepo odmoriti. No samo par zavoja dalje pri spuštanju otvara se sasvim drugačiji Grimsel. Cesta kroz prirodu punu kamena prekrivenog mahovinom i zelenilom, a pogled na dva smaragdna jezera sa „Bondovim“ hotelom na klisuri ostavlja bez daha. Ne znam kako, ali i za sunčanog dana, ovdje priroda uvijek djeluje nekako mokro, kao nakon kiše. Stvarno poseban krajolik.
Jednom prilikom zaustavio sam se u Grimsel Hospiz provjeriti koliko bi me koštalo noćenje. Tražena cijena od 240 CHF bila mi je prevelika, posebno ako uzmemo u obzir normalne cijene od 60 do 90 CHF, koliko otprilike koštaju noćenja s doručkom u mjestima u blizini.
Spuštanje s Grimsela vodi opet predivnom cestom punom zavoja prema mjestu Innertkirchen, gdje treba skrenuti desno na sljedeći motociklistički spektakl; Susstenpass.
Ovdje je uz savršenu cestu i priroda doista posebna te izuzetno lijepa. Sve je puna potočića koji negdje teku ispod ceste, dok prolazite preko mostića a negdje se prelijevaju iznad ceste dok prolazite tunelom, kojih stvarno ima mnogo. Čak i vrhom prijevoja, na 2.224 m nadmorske visine, cesta prolazi kroz tunel prije nego se počne spuštati u istom ambijentu, s potocima i tunelima uklesanima u stijenama te pogledom na okolne planinske vrhove.
Zavoji bez kraja
Tako stižemo u Wassen i skrećemo prema Andermattu. U blizini ima još prijevoja, kao što su Nufenenpass, St. Gothard, Lukmanier. Svaki od njih je zanimljiv na svoj način i sve zavisi o tome koliko vremena imate. Jer treba vam dva dana vožnje treba za povratak, koji vodi preko još par prijevoja koje nikada ne propuštam, San Bernardino i Splugenpass!
Prema tim prijevojima treba krenuti u smjeru Biasce i dalje prema Bellizoni gdje se kreće na San Bernardino. Na ovoj dionici cesta na nekim dijelovima vodi uz autoput, i tu treba pripaziti. Jer ako zalutate na autoput potrebna je vinjeta koja će vas koštati 40 €. To nije puno ako uzmemo u obzir da vrijedi cijelu godinu, ali za tako kratku dionicu predstavlja nepotrebni trošak.
Uspon na San Bernardino kreće dugim zavojima u kojima često puta pomislim kako sam predugo u nagibu. Kad uđete u zavoj to traje i traje, kao da mu nema kraja. Pred vrhom se to pretvara u usku cestu s gusto naslaganim zavojima. Kao da ste na karting stazi, s brzim izmjenama smjera i mnogo rada između druge i treće brzine, što sve pruža puno zadovoljstva.
Na vrhu, ugodna atmosfera, opet uz jezero. Spuštam se prema Splugenu, mjestu iz kojeg kreće uspon na Splugenpass. Tu kroz šumu i oštre zavoje izlazim na ravniji i pregledniji dio, prije nego krenu serpentine, koje su tako pravilno postavljene da takvo nešto nisam nigdje vidio. Kao u nekom moto trening kampu gdje žele da naučite kako prolaziti serpentinama i kao da vam netko stalno govori: “ponovi”!
Nastavljamo spuštanje kroz tunele i tako oštre zavoje da često traže prvu brzinu. Stižemo u Chiavennu te smo preko zanimljivog i šumovitog Maloja prijevoja opet u St. Moritzu. Švicarski alpski krug je gotov. Ruta za povratak? Ne znam za bolji put natrag nego preko Stelvia! To je prilika da upoznate uspon na Stelvio sa zapadne strane, kroz tunele i malo otvorenije serpentine. Ja to zovem lakšom stranom, ali je isto jako zanimljiva!
Za kraj bi napomenuo da i u Švicarskoj ima kamera, a uz to, koji put, vole kontrolirati brzinu slično našoj policiji; skriveni sa strane s radarom. A ima tu i nešto što nigdje drugdje nisam vidio; kamera na prikolici koju presele tamo gdje žele mjeriti brzinu. Vama izgleda kao da je netko ostavio prikolicu pored ceste.
Budući da je ovaj put rastegnut na oko 2.000 km, trebat će vam nekih 4 do 5 dana i otprilike 600 do 700 eura. Koji put vas vremenske prilike mogu usporiti, ali kada ovako daleko putujemo ionako ne možemo sasvim točno znati prognozu, pa se povremeno treba prilagoditi. Osim toga, u Alpama i vožnja po kiši isto pruža veliko zadovoljstvo, tako da samo budite spremni i uživajte.
