PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASO“
Visoka alpska cesta Grossglockner Hochalpenstraße izgrađena je kao turistička atrakcija u Hohe Tauern nacionalnom parku. Otkad je puštena u promet 1935. godine, i to auto-moto utrkom, postala je neizbježna ruta ljubitelja vožnje, a posebno onih na dva kotača
- Plockenpass - 1357m
- Gailbergsattel - 981m
- Iselsbergpass - 1209m
- Hochtorpass - 2504m
- Edelweißspitze - 2571m
- Kaiser Franz Josef Hohe - 2369m
- Korensko sedlo - 1073m
- Vršič - 1611m
Nakon što sam Grossglockner odradio kao dio trodnevnog putovanja, odlučio sam isprobati da li je to izvedivo odvoziti i u jednom danu, i to uz što manje jurnjave autoputom, a što više uživanja u vožnji do tamo i natrag. Tako je nastala ova ruta koju često koristim kao zagrijavanje za sezonu vožnje. Jer ta poznata planinska cesta se otvara već u svibnju i svakako je jedinstveno iskustvo voziti se tud motociklom dok su uz cestu zidine od 2 do 3 metra snijega, a već navečer biti kod kuće u kratkim rukavima na prvomajskom roštilju. To je ujedno i dobra ruta za kraj sezone, kada je malo prometa, a cesta čista te stvarno možete uživati u vožnji.
Takva jednodnevna ruta nije jako zahtjevna, ali traži određeni tempo. Najbolje je pripremiti motocikl, dakle podmazati lanac i provjeriti pritisak u gumama, večer prije, tako da je ujutro pokret u 7:00. Budući da krećem iz okolice Rijeke, slijedi mi lagana vožnja kroz Sloveniju do Trsta, gdje hvatam autoput na kojem vožnja malo preko ograničenja, tamo do 150 km/h, ne bi trebala ispati preskupa, a bitno skraćuje vrijeme do Tolmezza.
Tu silazimo s autoputa i pratimo znakove za Austriju i Plockenpass, ili kako ga u Italiji zovu Passo Monte Croce Carnico. Tu se još pomalo treba suzdržavati, da ne idete prebrzo, no nakon mjesta Paluzza počinje uspon na kojem vas cesta jednostavno natjera da potegnete. Iako je to uska cesta s par skrivenih serpentina i tunela u kojima treba usporiti, nešto vas stalno vuče da ubrzate.
Sve to je pravo zagrijavanje za Austriju gdje - umjesto u okolnim zemljama uobičajenih 90 km/h - ograničenje brzine na magistralnoj cesti iznosi 100 km/h. To mi bitno olakšava vožnju jer se mogu slobodno držati završnog stupnja prijenosa na dionicama gdje bi se inače borio između pete i šeste. Na vrhu Plockenpassa nastavljamo spuštanjem kroz tunel nakon kojeg izlazimo pred lijepo jezero s alpskom gostionicom, koja je pravo mjesto za brzi odmor uz kavu.
Spuštanje s tog prijevoja predstavlja sasvim drukčiju vožnju. Nakon prve dvije oštre serpentine nastavljamo prilično grbavom cestom, no to lagano poskakivanje čini vožnju još uzbudljivijom, da bi nešto kasnije, kroz otvorenije zavoje, stigli u Kötschach. U naseljenim mjestima se bitno držati ograničenja brzine, no to posebno vrijedi u idućem mjestu Laas. Tu imate osjećaj da je riječ o otvorenoj cesti, ali ograničenje je 50 km/h! Često sam primijetio da baš ovdje policija mjeri brzinu, tako da se treba strpjeti prije ubacivanja u viši stupanj prijenosa za Gailbergsattel koji slijedi. To je niski prijevoj, odnosno sedlo, s ravnijim dijelovima i par zanimljivo posloženih serpentina s odličnim asfaltom.
Tempo, tempo
Tako stižemo u Oberdrauburg gdje skrećemo lijevo magistralnom cestom s laganim zavojima kroz koje slobodno, u šestoj brzini, klizimo prema Lienzu. Kao što sam rekao, treba držati tempo, a ovdje se to itekako može. Svi ti ravniji dijelovi se stvarno brzo prolaze i to bez straha od policije, a jedino na što ovdje pazim je da se ne bi slučajno pojavila divljač na cesti.
Prije Lienza već vidite znakove za Grossglockner i tu se skreće desno na Iselsbergpass, nizak i jednostavan prijevoj preko kojeg slijedi zabavna vožnja s dugim i preglednim zavojima koji vode do mjesta Winklern. Tu nastavljamo prema mjestu Heiligenblut, zavojitom ali i preglednom cestom, kroz pravi alpski ugođaj i s pogledom na planine koje nas čekaju.
Na toj dionici prema Heiligenblutu je i posljednja benzinska stanica prije Grossglocknera tako da tu možete riješiti sve brige s gorivom, koje je dosta povoljnije od onog u Italiji, te je tek nešto skuplje nego kod nas. U Heiligenblutu cesta postaje još strmija i vodi vas prema ulazu na Grossglockner Hochalpenstraße i naplatnim kućicama. Ako se putem nije previše stajalo, tu stižete oko 11 sati.
Kao i sve panoramske ceste u Austriji, Grossglockner se naplaćuje. Jednodnevna ulaznica za motocikl je nemalih 26.50 €, ali je u to uključeno i mnogo dodatnog sadržaja, kao što su to vođene planinarske ture, izložbe, tematske šetnje... Dakle, sve ono što nikada nisam stigao iskoristiti jer je za motociklista sasvim dovoljno uživati u tih 48 kilometara zavojite ceste, s pogledom na tridesetak planinskih vrhova koji se penju preko 3.000 mnv!
Nakon naplatnih kućica krećemo! Ali oprezno! Prvi dugi lijevi zavoj nakon naplatnih kućica lako vas prevari, jer svaki put, i kada sam išao življe i kada sam išao sporije, motocikl je sam propadao u nagib i lagano klizio. Tu klizavost bi pripisao vozilima koja se griju u koloni dok čekaju na naplati, pa kad krenu ispuste razne tekućine. Slična situacija onoj kod izlaska iz benzinskih postaja, gdje uvijek vreba ‘prljavi’ asfalt pa gume vrlo lako i iznenada prokližu.
Nakon što je taj zavoj iza nas, doista krećemo! Lagani zavoji s pogledom prema vrhu Grossglocknera vode nas do raskršća. Put lijevo vodi prema vidikovcu s pogledom na ledenjak i to ostavljam za povratak, pa umjesto toga idem desno prema Hochtoru, što u doslovnom prijevodu znači visoki prijevoj.
Savršena cesta
Uspon tu postaje još strmiji i izgleda vam kao da jurite prema nebu. Par laganih zavoja koji se vežu na onaj zahtjevniji, gdje su na asfaltu ucrtane oznake za pravilnu liniju prolaska, što olakšava vožnju onima koji se previše zanesu i pojure prema vrhu. Ovdje počinju i spektakularni pogledi na okolne vrhove, ali oči treba držati na cesti. S obzirom da se cesta naplaćuje, savršeno je održavana i ulijeva sigurnost tako da ovdje možete lijepo potegnuti. Uz to, užitku u vožnji pridonosi i što je cesta namjenski građena pa vas lijepo postavljenim redovima serpentina i raznih zavoja u vrhunskom ritmu vuče prema vrhu!
Dolaskom na vrh zvani Hochtor prolazi se tunelom do visoravni koja je praktički bez vegetacije. Izgleda kao da se vozite po Mjesecu, no tu i tamo vas svizac koji pretrčava cestu podsjeti da ste ipak na Zemlji i da treba pratiti cestu!
Na izlasku iz tog ambijenta se uz jezero i par serpentina stiže na Fuscher Törl. To je definitivno jedna od najljepših panoramskih pozicija i otud kreće spuštanje prema mjestu Fusch. Iako južna strana izgleda prilično golo, sa sjeverne strane prema Fuschu serpentine vode kroz zeleniji dio Grossglocknera, s borovim šumama pri dnu.
Budući da spada u prijevoje koji nude odličnu vožnju u oba smjera, isplati se spustiti i odvoziti drugu stranu s mnoštvom serpentina s pogledima. Uspon prema vrhu iz Fuscha za nijansu mi je draži, vjerojatno zato jer ima više serpentina i što vuče prema vrhu bez prekida. Nema tunela u kojima zbog vidljivosti valja usporiti ili pozicija na kojima bi stali uživati u panorami. Uz to, zadnji red zavoja pred vrh predstavlja pravo uživanje. Pregledni dugi zavoji dozvoljavaju da budete dugo u nagibu i većina motociklista ovdje ispod vizira ima osmijeh od uha do uha.
Nakon toliko zavoja i vožnje nije loše i odmoriti se malo, a idealno mjesto za to je Edelweißspitze, do kojeg vodi uska cestica pokrivena starinskim kamenim kockicama. Na tom dijelu sam često vidio da motorist padne, najčešće krivicom vozača drugih vozila, koji bi stali usred serpentine, jer ne mogu iz prvog pokušaja savladati zavoj. Motociklist tu ostane negdje na polovici zavoja tj. ni na nebu ni na zemlji, i završi na podu, ni kriv ni dužan.
Kako bi to izbjegli, držite dosta razmaka, pratite promet iz drugog smjera i namjestite si situaciju tako da je serpentina prazna kada njom prolazite. Tako puno sigurnije i opuštenije stižete do vrha Edelweißspitze, savršenog mjesta za odmor na 2.571 metara nadmorske visine.
Uz priliku za uživanje u pogledima na okolne vrhove i cestu kojom ste stigli, idealno je to mjesto i za ručak. Bečka šnicla ili tirolski knedl na toj visini i s takvom panoramom predstavlja pravi odmor.
Vrijeme je za povratak
Oko 14 sati je idealno vrijeme za povratak. Ali prije nego nastavimo prema naplatnim kućicama u smjeru Heiligenbluta, na kružnom toku idemo desno i vozimo laganim zavojima. Kroz šumu počinjemo uspon prema vrhu nazvanom po austrijskom caru Franz Josefu, koji je tu rutu prošao pješice, odnosno planinareći.
Nakon šume na samom početku, vožnja uz rub zelene visoravni je prava poslastica. Lagani zavoji s dva malo jača na kojima treba pripaziti. Nisko zelenilo omogućava da vidite cestu koja je pred vama, a sa lijeve strane panoramu upotpunjava vrh Grossglocknera, najviše austrijske planine (3.798 m).
Nakon tog dijela uspon se smiruje da bi ubrzo krenuo još strmije i kroz natkriveni dio sličan tunelu stiže se na vrh Kaiser Franz Josef s pogledom na Pasterze ledenjak i Grossglockner. Tu je, između ostalog, i najviša izložba automobila na svijetu, ali na ovoj jednodnevnoj ruti za nju nema vremena. Moramo do 15 sati stići do Heiligenbluta ili niže, kako bi nam ostalo dovoljno vremena za povratak, jer nakon cijelog dana vožnje i tempo postaje malo sporiji.
Ruta za povratak je ista kojom smo došli. Iselsberpass i Gailbergsattel predstavljaju odličnu vožnju na povratku, kao i poskakivanje preko Plockenpassa. Nakon toga mi ostaje malo dosadnog autoputa, koji čak i paše nakon toliko zavoja, te lagana vožnja kroz Sloveniju kako bi stigao kući taman prije noći.
Ovakva ruta broji 650 do 700 km te je, uz pridržavanje rasporeda, izvediva u jednom danu, uz ukupni trošak do 150 eura. No to se lako može pretvoriti i u dvodnevnu rutu, koja vas, recimo, vodi preko Vršiča u Sloveniji i još pokoje panoramske ceste u Austriji. Sve to uz dodatnih 100 eura troška, ali i još više uživanja na dva kotača.
