PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Kao što se iz samog imena može zaključiti, „Route des Grandes Alpes“ nas vodi visokim prijevojima francuskih Alpi. Budući su smještene poprilično južnije od švicarskih, talijanskih i austrijskih Alpi, ove francuske planine su sasvim drugačije i kao takve na svoj način posebne
- Col du Grand st. Bernard – 2.469 m n/m, 65km
- Col du Petit st. Bernard – 2.188 m n/m, 51km
- Col de l’Iseran – 2.770 m n/m, 39km
- Col du Mt. Cenis – 2.083 m n/m, 40km
- Col du Galibier – 2.642 m n/m, 45km
- Col d’Izoard – 2.360 m n/m, 42km
- Col de Vars – 2.108 m n/m, 45km
- Col de La Bonette – 2.802 m n/m, 52 km
- Col de Turini – 1.607 m n/m, 44km
- Col de la Forclaz – 1.527 m n/m, 30km
S obzirom da se „Routes des Grandes Alpes“ nalazi u Francuskoj, na tromeđi s Italijom i Švicarskom, jasno je da put do tamo može biti samo dug ili još duži. Ova još duža, ali i zanimljivija ruta vodi preko Dolomita i Švicarske. Ona nešto manje duga i brža ruta ide talijanskom autostradom preko Milana i Torina. No, taj itinerer je i bitno dosadniji, pa ga, ako baš morate, koristite tek na povratku kako bi vrijeme vožnje, ali i troškove, smanjili za otprilike trećinu.
Kako god okrenete, ovo je vožnja od 7 do 8 dana te sa sobom vuče i popriličan trošak od oko 1.200 do 1.500 €, ali zauzvrat dobijete obilje vozačke uživancije u Alpama. Uostalom, proći ćete oko 4.000 km i odvoziti više od 40 alpskih prijevoja!
Nakon što smo prošli švicarske Alpe, put prema francuskim prijevojima vodi cestom po nizinama koje se protežu od Furkapassa prema Martignyu. Treba nanizati otprilike stotinjak poprilično dosadnih i toplih kilometara, ali to je jedini put. Iz Martignyja se ide preko prijevoja Col du Grand st. Bernard gdje pri prijelazu preko vrha uz predivno jezero ulazimo u Italiju, ali se, zapravo, već tu osjeti francuski ugođaj.
Vegetacija je ovdje nekako drugačija, te veliko kamenje i grmovi koji podsjećaju na lavandu okružuju preglednu cestu s odličnim asfaltom, koja vas jednostavno mami da napadate brojne zavoje. Istovremeno želite stati i fotografirati taj ambijent, ali zavoji vam ne daju mira. Tim putem se spuštamo u Aostu i krećemo prema Col du Petit St. Bernard gdje serpentinama kroz borovu šumu i otvorenijim zavojima pri vrhu ulazimo u Francusku.
Ovdje se po prvi puta može osjetiti, kako bi ja rekao, francuska šarmantnost. Tu mislim na pijesak pa čak i kamenje u zavoju te zakrpe na asfaltu, ali i na bicikliste koji krivudaju cestom, kampere koji koriste previše vaše trake, a tu i tamo se nađe i kombi koji prebrzo juri pa vas iznenadi u zavoju bez zaštite. Najbolja preporuka koju mogu dati za uživanje u ovim cestama je da budete maksimalno oprezni! Treba voziti sa dosta rezerve i u zavojima se držati desno, te biti uvijek spremni da se naglo zaustavite zbog biciklista.
Spuštanje s ovoga prijevoja vodi u Bourg St. Maurice, gdje skrećemo lijevo prema Val d’Isereu predivnom cestom. Bez obzira na „šarmantne“ zakrpe, asfalt odlično drži i uz lagano poskakivanje iz zavoja u zavoj kroz par tunela stižemo u Val d’Isere. Bez obzira što je poznat kao skijalište, među motociklistima je poznat i po Col de l’Iseranu, obližnjem prijevoju kojeg bi po spektakularnosti svrstao uz Stelvio.
Puno zavoja, još više biciklista
S 2.770 m nadmorske visine, Col de l’Iseran je nešto viši od Stelvia, a i sama vožnja je drugačija. Prijevoj je pun serpentina i raznih zavoja sa solidnim asfaltom, s time da su na početku velike uzbrdice, na kojima u vožnji gledate u nebo, dok se pred vrhom uspon smiruje, pa djeluje kao da se vozite po visoravni. Naravno, sve to uz poglede na masivne planine koje vas okružuju.
Ali budite na oprezu, jer zaštite u zavojima ovdje nema! A i kamen na cesti je uvijek moguć, pogotovo na početku uspona tako da treba paziti da se ne zanesete u vožnji. Što i nije lako jer okolni vrhovi i Val d’Isere u dolini stvaraju poseban ambijent koji odvraća pogled s puta.
Na vrhu se nalazi kamena crkvica i starinska oznaka prijevoja, pa sve djeluje kao da smo se vratili barem 200 godina u prošlost. Najljepše je ovdje stići rano ujutro ili kasno poslijepodne kada je manje prometa i ljudi na vrhu.
Spuštanje s vrha prema Lanslebourgu je jednako lijepo, što znači da Col de l’Iseran spada u one prijevoje koji nude vrhunski motociklistički doživljaj s koje god strane krenete. Kad se spustite s Iserana cesta se nekako otvori i uz lagane zavoje i blagu nizbrdicu pruža mnogo zadovoljstva u vožnji, pri čemu ćete lijepo rashladiti i sebe i kočnice nakon dugog spuštanja s vrha.
Stižemo tako u Lanslebourg, od kojeg kreće ruta za brzi povratak kući preko Col du Mt. Cenisa i dalje prema Torinu. No, umjesto toga, mi nastavljamo prema mjestu Termignon, čije ime je lako zapamtiti jer budi asocijacije na proizvođača ispušnih sustava posebno poznatih među Ducatistima.
Zanimljiva cesta koja vodi dalje nudi sličnu vožnju onoj nakon Iserana, a sljedeće mjesto koje ciljamo je Valloire, gdje se kreće na još jedan prijevoj koji spada među vozački najljepše. Col du Galibier jedna je od omiljenih motociklističkih ruta, ali to je i dionica na kojoj se vozi Tour de France, tako da očekujte brojne bicikliste.
Valloire je, isto kao i Val d’Isere, dobro mjesto za noćenje, s dosta hotela i restorana s autohtonom hranom, alpskim štihom i motoristima bitnom benzinskom stanicom. U Francuskoj se pripremite da ćete morati puniti na automatima koji primaju samo kartice i procedura je uvijek ista; broj pumpe, vrsta goriva, kartica, pin, spremiti karticu, napuniti i uzeti potvrdu. Zvuči jednostavno, ali na prvim putovanjima su mi ti aparati stvarno znali zadavati glavobolje, pa nije loše svako toliko nadopunjavati rezervoar i ne dozvoliti lampici rezerve da se upali.
Serpentine u zasjedi
Uspon na Col du Galibier iz Valloirea je prava motociklistička uživancija. Kreće se po laganim zavojima i isto takvim usponom, da bi nakon toga, slično kao na Col de l’Iseranu cesta postala strmija, s dužim i ravnijim dijelovima. Sve što vidite je nebo i onda odjednom iznenađenje; pred vama je serpentina! Nevjerojatno je kako serpentine znaju biti „zamaskirane“, tako da ne treba previše juriti, a i bacanje pogleda na navigaciju zna biti korisno jer unaprijed vidite kakav vas zavoj čeka.
Nakon tog dijela kreće pravi Galibier, koji vas vodi iz zavoja u zavoj, bez vremena za odmor. Tu su duge i malo otvorenije serpentine u kojima ste stalno nagnuti, a istovremeno korištenje gasa i kočnice kod prebacivanja ovdje je sasvim normalno. Taman ubrzate kroz jedan zavoj i već se morate prebaciti i umiriti motor za sljedeći. Prava uživancija koja traje do tunela pri vrhu gdje se skreće lijevo na sam vrh uskom i vijugavom cestom. Ovdje treba biti još oprezniji zbog biciklista ali i kampera, a tu zna biti pijeska i kamenja tako da svakako pripazite!
Vrh je lijepo mjesto za odmor uz pogled na zavoje koji vas čekaju pri spuštanju također uskom cestom koja vodi na Col du Lautaret. Pritom vrijedi spomenuti da na par pozicija na Galibieru sjede profesionalni fotografi od kojih, po povratku kući, možete online kupiti odličnu uspomenu na vožnju ovim prijevojem.
S Lautareta skrećemo lijevo prema Brianconu, malom gradiću u kojem je teško osloniti se na navigaciju, koja kao da podivlja dok vas vodi toplim uličicama. A u biti je jednostavno, odnosno treba se spustiti u grad, na prvom semaforu lijevo, pa na kružnom toku desno i onda pratiti znakove za slijedeći prijevoj Col d’Izoard.
Do vrha vas vodi uska cesta, s time da je na početku prilično loš i grbav asfalt, da bi se ubrzo nakon toga sve pretvorilo u predivnu vožnju kroz borovu šumu. Tu stvarno možete potegnuti na odličnom asfaltu, a i lokalni vozači doista brzo jure, pri čemu vas cesta vuče da i dodatno ubrzate prema vrhu. Nakon što izađete iz šume, posljednjih nekoliko zavoja, u posebnom ambijentu bez vegetacije, djeluju kao šlag na tortu.
Izoard je na vrhu kao planina od kamena i pijeska što se najbolje vidi pri spuštanju na drugoj strani gdje par stijena, koje se uzdižu uz cestu, izgledaju kao da ih je oblikovao vjetar koji ovdje skoro uvijek puše. Uz takav krajolik, spuštanje sa Izoarda je posebni doživljaj, pri čemu je asfalt odličan, a zavoji savršeno poredani.
Svakako šarmantno
S ovim prijevojem već smo izašli iz Savoije, i sada smo u Alpama Provanse koje se vežu na Azurnu obalu tako da se osjeti toplija klima i mediteranski ugođaj. Bez obzira na blizinu obale, ovdje se nalazi najviši prijevoj Col de Bonette s 2.802 metara nadmorske visine, a prema kojem krećemo zavojitom cestom u dolini. Ta cesta je na nekim mjestima uklesana u stijene i svako toliko začinjena kamenim tunelom u stilu Rute Napoleona. Slijedi Col de Vars preko kojeg je sjajna vožnja s malo lakšim zavojima, a to je i pravi uvod za Bonette na koji se kreće iz mjesta Jausiers.
Mjesto Vars prije uspona na Col, što je francuski naziv za prijevoj, također je dobra pozicija za prenoćiti s velikim izborom smještaja. Benzinska je malo van mjesta u smjeru Col de Varsa s kojeg stižemo u Jausiers, gdje skrećemo lijevo na Col de Bonette.
Stižemo na početak uspona na najviši asfaltirani prijevoj u Alpama. Uska cesta s dobrim asfaltom, te niskim raslinjem koje nestaje što se više penjemo, vijuga prema vrhu prijevoja koji izgleda kao hrpa pijeska koja se polako osipa i čini jedinstveni ambijent za vožnju. Uspon djeluje lagan, ali je u biti zahtjevan i započinje serpentinama koje vas lagano vuku prema visoravni punoj svakakvih zavoja. Tu počinje prava motoristička uživancija i može se stvarno živo voziti, ali opreza nikada dosta jer i ovdje se nađe zamaskiranih zavoja. Put do vrha je dugačak, a koncentracija mora biti stopostotna.
Bonette nudi spektakularne poglede kroz zavoje dok finalni dio uspona izgleda kao da ste na nekoj drugoj planeti. Tu vam preostaje još samo pješice potegnuti do vidikovac na samom vrhu na 2.860 m n/m, s kojega se pruža panorama na okolne vrhove te se osjeti da ste doista visoko, iznad svih vrhova.
Spuštanje s Col de Bonette vodi u Alpes Maritimes gdje se između mjesta La Bollene-Vesubie i Sospel nalazi legendarni Col de Turini koji je poznata dionica relija Monte-Carlo. Ovdje nema ravnica nego su sami zavoji i to tako namješteni da izvuku iz vas zadnji atom snage. Taj prijevoj je jako zahtjevan za voziti, ali i zabavan pri usponu, dok se kod spuštanja javljaju bolovi u rukama od konstantnog kočenja i brojnih izmjena stupnjeva prijenosa.
U ovom dijelu Alpes Maritimes nalazi se mnogo prijevoja sličnih Col de Turiniju i trebalo bi uzeti dosta vremena da ih se sve obiđe. Ali na tom dijelu puta se već razmišlja o povratku, koji može biti uz Azurnu obalu prema Genovi, no tu zna biti „gužvovito“ i vruće, pa je bolje potegnuti kroz Alpe prema Torinu. No, kao što smo napisali na početku, najbolji je onaj put kojim smo i došli, odnosno kroz Švicarsku i Dolomite.
Vrijedi napomenuti da tek tu i tamo nađete nekoga tko zna engleski jezik, tako da nije loše znati i nešto francuskog jezika. Susreta s policijom nisam imao, ali sam primijetio da u mjestima kontroliraju brzinu. No, u mjestima je ionako puno ležećih policajaca, preko kojih ćete, ako ne usporite, lijepo poskočiti. Dakle, pridržavajte se ograničenja i putovanje kroz francuske Alpe biti će vam itekako šarmantno!
