PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Nakon što smo Alpe prošli uzduž i poprijeko, za kraj ovog serijala uvlačimo se u Tirol, povijesnu regiju podijeljenu na Sjeverni i Istočni Tirol u Austriji, te Južni Tirol i Trentino u Italiji. Razgibavanje započinjemo lijepim i vozački zahtjevnim prijevojem Rombo
- Passo Rombo – 2.509 m – 32 km
- Hahtenjoch – 1.894 m – 22 km
- Hohctanbergpass – 1.676 m – 15 km
- Faschinajoch – 1.486 m – 18 km
- Silveretta Hochalpenstraße – 2.037 m – 30 km
- Reschenpass – 1.504 m – 24 km
- Flexenpass – 1.773 m – 20 km
- Arlbergpass -1.793 m – 18 km
- Passo di Monte Giovo – 2.094 m -25 km
- Passo di Pennes – 2.214 m – 27 km
- Passo Mendola – 1.362 m – 21 km
- Passo Tonale – 1.883 m – 15 km
- Passo Gavia – 2.621 m – 27 km
- Passo Stelvio – 2.757 m – 25 km
- Umbrail Pass – 2.503 m – 30 km
- Passo di Foscagno – 2.291 m – 27 km
- Passo Campo Magno – 1.702 m – 17 km
- Passo Palade – 1.518m – 17 km
Ako ga gledamo u cjelini, Tirol se proteže na velikom prostoru, praktički od Grossglocknera na istoku do Stelvia na zapadu, te Lago di Garde na jugu i Innsbrucka na sjeveru, što jasno daje naslutiti da je prepun motociklistima zanimljivih ruta. Ipak, prijevoji su ovdje malo razbacani i često se treba voziti kroz naseljena mjesta, te koji puta odraditi nezanimljive dionice, do zavojitih planinskih cesta u kojima želimo uživati.
Onaj dio koji se odnosi na Trentino nudi cestice kroz voćnjake i vinograde prema Lago di Gardi, tako da sam se u traženju prijevoja uvijek odlučio za južni i sjeverni Tirol. A budući da maleni i granični dio Tirola čine i Dolomiti, i oni su neizostavni dio ovakvih putovanja te ih oduvijek koristim kao ulaz. Uostalom, i kralj svih prijevoja, Passo Stelvio, je na rubu Tirola, a budući mi je on broj jedan na ljestvici omiljenih prijevoja, često mi je baza za daljnja istraživanja.
Legendarne zavoje Passo Stelvia smo već prošli, ali u njegovoj blizini nalazi se još jedan biser vožnje na dva kotača, Passo Rombo ili Timmelsjoch, koji se nalazi na samoj granici Južnog i Sjevernog Tirola. Iako je s 2.509 metara nadmorske visine malo niži od Stelvia, sam uspon kreće s manje nadmorske visine, pa ovdje uživanje u vožnji traje i traje. Ako ste se večer prije smjestili u blizini Stelvia, možete napraviti više jednodnevnih vožnji od kakvih 300 km.
Opisao bi vam dvije rute koje mi spadaju u najbolje; jednu u Sjevernom i jednu u Južnom Tirolu. Budući da su malo zahtjevnije i duže od vožnji kroz Dolomite, rani start odmah nakon doručka je pravi izbor. Put prema Sjevernom Tirolu vodi preko Merana gdje krećemo prema sjeveru, pa ubrzo stižemo u San Leonardo i skretanjem lijevo kreće krivudanje prema mjestu Moso. Ova dionica je pravo zagrijavanje jer je prepuna laganih zavoja i, iako nije dio prijevoja, kao da je na neki način povezana s onim što slijedi.
Passo Rombo je zahtjevan za odvoziti jer prilično uska i nepregledna cesta, koja započinje kroz borovu šumu. traži potpunu koncentraciju. Ali ako vozite u skladu s onim što vidite, te uhvatite ritam s laganim ubrzavanjima i minimalnim kočenjem, imate osjećaj da ljuljanju iz zavoja u zavoj nema kraja.
Zaboravljeni prijevoj za znalce
Kad izađemo iz tog šumovitog dijela kreće red serpentina, pa red ljuljanja, svako toliko začinjeno kakvim tunelom, gdje valja pripaziti. Zadnji red serpentina pred vrh je prava nagrada; pregledne su i u pravilno raspoređenim razmacima vode do tunela gdje je lijepo stati i uživati u pogledu. Što je najbolje, nakon tunela vožnja se nastavlja u stilu Grossglocknera, preko visoravni i cestom uz rub planine do samog vrha, nakon kojeg slijedi spuštanje serpentinama koje vode prema ravnijem dijelu, opet preko čudesne visoravni skroz do, ni više ni manje, nego naplatnih kućica!
Naplata panoramskih cesta u Austriji je normalna stvar. Karta od 14 € je prilično jeftina u usporedbi s Grossglocknerom, ali ovdje dodatne sadržaje plaćate posebno. Na primjer, ulaznica za muzej starodobnih motocikala, koji se ovdje nalazi, košta dodatnih 10 €.
Spuštanje s ovog prijevoja vodi u Sölden i Passo Rombo kao da je nestao. Nakon naplatnih kućica brzo stižete u gradić poznat skijašima, a iz kojeg kreće vožnja kroz sela prema mjestu Imst. Za razliku od Južnog Tirola, gdje na ovakvim dionicama znaju biti gužve, u Sjevernom Tirolu je sve prilično opuštajuće. Ceste krivudaju kroz lijepa sela i livade često prekrivene poljskim cvijećem, što stvara stvarno poseban alpski ugođaj, tako da takvi dijelovi rute brzo prolaze.
Iz Imsta kreće uspon na jedan od pomalo zaboravljenih prijevoja. Hahntennjoch je van nekih uobičajenih ruta, ali nudi izvanrednu vožnju. Uska cesta koja kroz malo šume vodi u stvarno poseban ambijent. Nakon malog proplanka, krećemo se strmo uz rub planine pune kamenja, koje izgleda kao da će svakog trena skliznuti prema dolini. Lagani zavoji i tuneli uklesani u tom kamenjaru vode na visoravan po kojoj stižete na vrh, s time da pokoji kamen očekujte i na cesti. Na vrhu nema nekih restorana i suvenirnica, tako uobičajenih na ostalim prijevojima, pa je pravi izbor za ručak ili odmor ono iduće mjesto na ovoj ruti.
Spuštanje s ovoga prijevoja uključuje mnoštvo jakih i strmih serpentina, ali vam one, nakon treninga u Dolomitima, ne bi trebale predstavljati problem. Daljnjim krivudanjem kroz krasan krajobraz stigli smo u Warth, malo mjesto s dosta alpskih gostionica.
Lijepa Silveretta
Nakon odmora možete krenuti u dva smjera; na Flexenpass, koji preko proplanaka vodi uskom cestom do spektakularnog tunela uklesanog u kamenu, ili Hochtannbergpass, koji vas u pravom tirolskim ambijentu, preko zelenih livada, vodi prema Faschinajochu. Tu se umirujuća vožnja nastavlja uz uživanje u pogledima sve do mjesta Bludenz, gdje put vodi na Silveretta Hochalpenstraße, koja se također naplaćuje ali, vjerujte nam na riječ, vrijedi tih 13,50 €.
Odmah nakon naplatnih kućica kreće strmi uspon prepun serpentina, koje su na nekim mjestima tako gusto naslagane da izgledaju kao da im nema kraja, i tjeraju vas da mislite samo na kočenja, izmjene brzina i ubrzavanja sve dok vas ne izbace na visoravan koja vodi na vrh prijevoja. Nakon malo vožnje stižete na vrh zvani Bielerhohe, lijepo mjesto za odmor uz jezero.
Treba napomenuti da je Silveretta najljepša za voziti baš u ovom smjeru, jer nakon jezera laganim zavojima kreće blago spuštanje s visoravni - slično onome na Fluelapassu koji se nalazi s druge strane ovog planinskog masiva - sve do Landecka, gdje desno idemo na lagani Reschenpass i vožnju kroz dolinu na tromeđi Italije, Švicarske i Austrije.
Prije nego stignete do baze, u mjestu Curon Venosta slijedi zadnji odmor uz jedinstveni prizor. Pogled na čudesan zvonik koji se uzdiže iz jezera pravo je opuštanje za kraj savršenog dana u Sjevernom Tirolu, koji ima još zanimljivih cesta za ponuditi. To su većinom niski prijevoji ili sedla, te dosta panoramskih cesta s naplatom vrijednih posjete, kao Nockhalm, Gerlos ili Villacher Alpenstrasse.
Nakon zasluženog odmora, sljedeći dan možete isprobati rutu kroz Južni Tirol. Vožnja kreće opet u smjeru Passo Romba, koji možete još jednom odvoziti i u talijanskom stilu, to jest besplatno, pa se spustiti nazad u San Leonardo i skrenuti lijevo na Passo di Monte Giovo. Tu je slična vožnja kao kroz Passo Rombo; uska i nepregledna cesta kroz šumu dok odjednom ne iskočite na vrh nakon kojeg slijedi brzo i strmo spuštanje prema mjestu Vipiteno.
Ne zaboravite Stelvio
Malo prije Vipitena, odnosno Sterzinga, što mu je njemački naziv, skretanjem desno nastavljate odličnu vožnju preko Passo di Pennes ili Penserjoch. Naime u Južnom Tirolu se govori talijanski i njemački, tako da sva mjesta i prijevoji imaju talijanski i njemački naziv. Passo di Pennes je sjajan zavojiti prijevoj, koji također počinje usponom kroz šumu i nema nekih zamki. Pred sam vrh se sve pretvara u pravu panoramsku vožnju, koja se nastavlja pri dugom spuštanju s prijevoja u dolini Saren Tal, kroz mala sela i uz poglede na zelene livade.
Nakon vožnje u dolini koja podsjeća na austrijski dio Tirola, stižemo u Bolzano gdje je prilika za nadopuniti rezervoar jer je na ostatku rute manje benzinskih postaja. Općenito, najbolje je odmah ujutro napuniti spremnik goriva u okolici Merana, gdje je mnogo benzinskih postaja. Slična situacija je i s hotelima kojih ima mnogo, pogotovo u mjestima ispod većine prijevoja. U Bolzanu je malo teže navigirati i najjednostavnije rješenje je uključiti se na zaobilaznicu i voziti prema mjestu Eppan, dok ne ugledate znak za skretanje za sljedeći prijevoj Passo Mendola, koji se s ove strane uspinje uz stijene s pogledom na kanjon i rijeku Adige. Taj prijevoj, i ostatak ove rute, prošli smo u prvom Alpskom Roadbooku, ali Passo Mendola prava je poslastica, te vas sa svojim crvenim svjetlucavim asfaltom i savršeno postavljenim zavojima mami da dobro zagrijete gume.
Slijedi brzi Passo Tonale s ravnijim dionicama i otvorenijim zavojima nakon kojeg skretanjem desno prema mjestu Pezzo krećemo na izrazito uski i zahtjevan Passo Gavia. On nas uz rub planine vodi u spektakularan ambijent na vrhu, da bi preko Bormia ovaj Alpski Roadbook serijal završili točno tamo gdje smo ga i započeli - na Passo Stelviu!
