PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Smješteni na tromeđi provincija Južni Tirol, Belluno i Trentino u Italiji, prekrasni Dolomiti su omiljena destinacija mnogim skijašima, planinarima ali i motociklistima! Predivne ceste u isto takvom ambijentu lagano krivudaju podnožjem masivnih planina, negdje uz rijeke, negdje kroz šarmantna planinska mjestašca, i ono najvažnije, penju se preko spektakularnih prijevoja koji motociklistima predstavljaju pravi vozački izazov.
Na tim prijevojima se ne izmjenjuju samo sve vrste zavoja i podloga, nego i vremensk i uvjeti, a baš zbog toga je asfalt većinom izvanredan! Tako čak ni vožnja po kiši ovdje nekvari doživljaj, možda ga čak i povećava. Uspon na neki od prijevoja kroz maglu i kišu često bi me oduševio, jer tada ne samo da je manje prometa, nego fluidna vožnja s laganim ubrzanjima, usporavanjima i izmjenama smjera od zavoja dozavoja stvarno izoštri sva osjetila za vožnju. Bila kiša ili sunce, Dolomiti su mjesto gdje možete puno naučiti o vožnji i još k tome uživati u spektakularnom planinskom ambijentu!
Specifičnu prednost Dolomitima daje to što je mnogo planinskih prijevoja smješteno na malom području, tako da se može voziti sa jednog na drugi bez predaha. Meni su te ceste nezaobilazni dio pvih putovanja na zapad, ali rado im se vraćam čak i na samo jednodnevni izlet. No, prijevoja je toliko da ih je teško proći sve odjednom, pa bi ih ja ovdje povezao kroz tri jednodnevne ture. Smještaj nije problem, hoteli su, nakon stanke od skijaške sezone, otvoreni od kraja svibnja do kraja listopada, a većina nudi i garažu za vašeg ljubimca. Iako se može i preko Belluna s juga ili Dobbiaca sa sjevera, za ulazak u Dolomite oduvijek koristim Tolmezzo, jer iza toga slijedi najljepša vožnja. Naime, tu je Passo Mauria, koji je zbog svojih čudesno naredanih zavoja uvijek prvi izbor, a uz to slijedi Passo Tre Croci, s obaveznim poskakivanjima između zavoja zbog ponegdje grbave ceste. Nezaobilazni ručak uz jezero Scin, pa preko Cortine d’ Ampezzo, brzog prijevoja Falzarega i predivnog Passo Pordoia stižemo u Canazei gdje se možete smjestiti. Ovom rutom u Canazei stižemo dovoljno rano da ostane vremena za naći hotel, prošetati se po mjestu, večerati i proučiti rutu za sljedeći dan. Tu je i benzinska stanica što Canazei čini idealnom bazom za istraživanje dolomitskih prijevoja.
Svaka od ovih tura duga je oko 150 km, ali treba uzeti u obzir da zbog zahtjevnosti mogu izmoriti vozača kao da je vozio 300 km. Uglavnom, lako ih je odraditi u jednom danu, a da se stigne ručati, razgledavati i fotografirati. Nego, krenimo se voziti!
Dozirajte kočnice
Pravi Dolomitski klasik Sella Ronda je krug oko masiva Sella uz koji sam dodao nezaobilazni Passo Giau i Falzarego, što čini krug kroz centar Dolomita. Nakon doručka krećemo na Passo Pordoi preko kojeg smo i došli, no ovaj prijevoj je odličan za odvoziti u oba smjera, a uspon iz Canazeia prava je čarolija, pogotovo ujutro dok je manje prometa.
Uspon počinje strmim serpentinama, koje kao da su šestarom nacrtane. Uz odličan asfalt, serpentine su idealne za lagano zagrijavanje guma, motocikla, ali i vozača jer nakon par kilometara skrećemo desno i tu počinje jedna od najboljih dionica koja lagano krivuda prema vrhu Passo Pordoia. Tu imate osjećaj da ste stalno na gasu, a lagani zavoji zamaskiraju par onih oštrijih, koji traže oprez. Lagano doziranje stražnje kočnice pomaže da sve ide glatko.
Što više puta odvozite ovaj prijevoj, to će vožnja biti sve bolja jer polako dobijete osjećaj gdje treba biti oprezniji. Ne treba pretjerivati nego uhvatiti ritam, pa onda posebno pripaziti na prvoj lijevoj serpentini, koju ćete prepoznati po restoranu sa desne strane, a iza koje odmah slijedi duboki desni zavoj koji vas želi lansirati van! Rješenje za njega je da ostajemo u drugoj brzini kao u serpentini i držimo se unutarnje linije dok se ne ukaže izlaz. Tek tada tražimo treću brzinu i nastavljamo sigurno prema zadnjim redovima serpentina koje su preglednije jer tu već izlazimo iz borove šume i vijugamo prema vrhu, uz poglede na okolne planine.
Na vrhu je idealno mjesto za kratki odmor uz kavu, prije spuštanja pri kojem treba voditi računa kako koristite kočnice. Pordoi i s ove strane predstavlja pravi izazov; prepun je svakakvih zavoja, a pri dnu, gdje je lošiji asfalt, postoji mogućnost da vam kočnice lagano počnu „blijediti“!
Tako stižemo u Arabbu gdje je kružni tok na kojem sam dobio nadimak. Nakon 7 dana vožnje s prijateljem preko Alpa do Azurne obale i nazad, poslije 60-ak prijeđenih prijevoja, stali smo na tom kružnom toku i prijatelj me pita „A kamo sada?“.
„Tamo na Passo Falzarego“ vičem ispod kacige, da bi mi prijatelj samo kroz smijeh odgovorio: „Ma ti si jedan Elpasso!“ i tako je ostalo.
Strmi Giau i brzi Falzarego
Slijedi lagana vožnja kroz sela prema Passo Falzaregu ali malo prije njega skrećemo desno, okolnim putem prema Cortini d’Ampezzo preko Passo Giau. Odmah nakon skretanja je dio ceste koja vodi kroz šumu te dozvoljava da malo motociklu protegnete noge, što je pravo zagrijavanje za Passo Giau, strmi i zahtjevan uspon, koji će vas sigurno izmoriti. Na početku su kratke i strme serpentine, a onda i dva teška desna zavoja koje treba voziti kao onaj na Pordoiu. Prvi je pred malenim mostom u prvoj polovici uspona i praktički je nevidljiv, dok je drugi negdje na polovici ostatka uspona i prepozna ga se prema velikom kamenom zidu s desne strane. Ovdje je toliko zavoja da vas jednostavno rečeno iscijede.
A da li je vrijedno baš toliko se izmoriti? Naravno da jest, jer zadnji dio uspona je prava poslastica! Par tunela nakon kojih treba usporiti jer Giau je jedini prijevoj s kamerama za mjerenje brzine, odnosno s dvije kamere koje su razmaknute otprilike 1 km, a prepoznati ćete ih po stupovima na kojima se nalaze. Nakon toga možete opušteno voziti prema vrhu koji vam je već na vidiku, a tih nekoliko završnih kilometara možete uživati u praktično filmskoj sceni, s pogledima na kamene vrhove koji vas okružuju dok krivudate zelenim proplankom.
Passo Giau je lijepo mjesto za odmor, a kao na većini prijevoja i ovdje se može prezalogajiti. Doduše, to ovisi u koje vrijeme ste stigli, jer u Italiji restorani poslužuju ručak između 12 i 14:30 sati, no ovdje bi ionako trebali biti oko podneva. A ako krivudanjem kroz zavoje zaboravite na vrijeme, uvijek se možete osloniti na sendviče ovdje zvane panini.
Spuštanje sa Passo Giau počinje u istom ambijentu kao i završni uspon, nakon čega slijede labirinti serpentina koji kod življe vožnje ispadnu pravo taktiziranje s kočnicama. Preporučio bi laganu vožnju bez previše umaranja jer ionako, kad se spustimo do raskršća gdje idemo lijevo, počinje brzi Passo Falzarego. Ako ste u Canazei išli preko njega, to je veliki plus jer otprilike znate što vas čeka. Nakon nekoliko početnih serpentina Falzarego se polako počne otvarati, s većim razmacima od zavoja do zavoja, i vožnja se ubrza. Najbolje od svega je što je pregledniji od ostalih prijevoja i što više prikočite na ulasku u zavoj to vas više natjera da još jače odvrnete ručicu gasa u traženju sljedećeg!
Na nekom drugom planetu
Brzo se penjemo sve do kamenog zida, gdje počinju serpentine, no one prema vrhu polako slabe i opet počinje ubrzavanje. Tako stižemo na vrh gdje se možete odmoriti i sabrati dojmove ili odmah skrenuti desno na Passo Valparola i nakon dva kilometra vožnje po visoravni stići u ambijent neobičan za Alpe. Bez vegetacije, samo kamenje kao na nekom drugom planetu. Nestvaran krajobraz na visini od 2.168 m, u kojem se u Prvom svjetskom raturatovalo, što svjedoči kamena utvrda pretvorena u muzej.
Spuštanje sa Valparole je prilično lagano ako ga usporedimo s prijevojima koje smo prošli, ali da ipak ne bi bilo i prelagano brine se prilično izlizani asfalt s dosta zakrpa pri dnu. Opuštena i malo sporija vožnja dozvoljava da uživate u ambijentu i stignete odmorni u La Villu gdje idemo lijevo prema Corvari i Passo Gardeni.
Uz malo vožnje kroz mjesta stižemo u Corvaru gdje skrećemo desno i nakon par kilometara počinje šuljanje uz masiv Sella prema Passo Gardeni. Visoke kamene planine s lijeve strane nadvijaju se nad vama kao da će vas poklopiti dok se penjete zelenim proplancima na Gardenu. Zbog toga što je jako blizu planini, cesta često puta zna biti oštećena, a i zimski led napravi svoje te katranske zakrpe vrebaju na sve strane. Neugodno pomicanje motocikla na tim zakrpama je neizbježno i najbolje ih je izbjegavati. Uostalom ne treba žuriti jer smo blizu Canazeia, odnosno još je samo Passo Sella na putu, pa slijedi zasluženi odmor.
Nakon Passo Gardene možemo opušteno dalje. Cesta je puno bolja i nastavljamo uz masiv do raskršća gdje idemo lijevo, te u istom ambijentu stižemo na Passo Sellu. Zadnji prijevoj i odmor na ruti nudi spektakularne poglede, pravo uživanje na visini prije zadnje dionice. Silazak sa Selle je odličan, dobar asfalt s ravnim dijelovima između preglednih serpentina, sve do borove šume gdje nas čekaju serpentine koje smo koristili za zagrijavanje na početku dana. Samo oprezno jer sada mogu poslužiti i za pregrijavanje, i to kočnica! Zbog strmog spuštanja prema Canazeiu treba pripaziti, ali nakon svih prijevoja na ruti vjerujem da vam to neće predstavljati problem. Cijeli taj krug, koji bi nazvao „Centar Dolomita“, prvom prilikom odvozite i u kontra smjeru jer ovi prijevoji su pravi doživljaj s obje strane.
Nakon zasluženog odmora, idući dan možete na izlet malo južnije u Dolomite. Preko lijepog Passo Fedaia s jezerom na vrhu i niskog prijevoja Passo Cereda dolazi se do mjesta Fiera di Primiero gdje počinje uspon prema San Martino di Castrozza i dalje na Passo Rolle.
Izmet je dobar znak
Baš ta dionica je uz bok najboljim u Dolomitima, mješavina Pordoia i Falzarega. S time da je dosta duža, a uz to i ne nudi mjesto za predah, pa često sam sebe uhvatim kako ne dišem jer se koncentri- ram na redove zavoja koji slijede. Što je najbolje, nakon malo spuštanja počinje uspon na Passo di Valles, gdje se nastavlja isti ritam vožnje i disanja. Malo uža cesta vodi uz rijeku i kroz šumu s manje prometa, a savršenstvo traje skoro do vrha gdje treba pripaziti na konje koji znaju prošetati cestom. Ako znate čitati cestu, tragovi konjskog izmeta biti će vam znak da treba usporiti. Alpski restoran na vrhu ima odličnu ponudu, tako da je Passo di Valles idealno mjesto za ručak. Ovo je malo ležernija ruta, pa nakon odmora krivudanjem preko šumama i livadama okruženog Passo San Pelegrina stižemo u Moenu, gdje krećemo natrag prema Canazeiu kao bazi.
Ako imate još jedan dan za provesti na Dolomitima, možete isprobati i treću zanimljivu rutu, koja vodi u smjeru Passo Costalunge do Passo Lavaze. On je prilično kratak, no to kompenzira izvrsnim asfaltom i odličnim tempom kojim se ide preko njega. Uz to, opet idemo na Passo di Valles i na kraju Passo Fedaiu s druge strane, koja nudi serpentine s malo lošijim asfaltom i spada u nezaobilazne rute.
U Dolomitima tempo ovisi o uvjetima i vašim sposobnostima. Vremensku prognozu dobro je proučiti prije puta, a sposobnosti vožnje sigurnoćete unaprijediti samim putem. Takvih cesta kod nas nema i dobra su priprema za visoke i zahtjevne prijevoje Tirola. Ostane li vremena, svakako istražite i koji prijevoj van ovih ruta, a bez obzira koliko ih uspijete proći, uvjeren sam da ćete se kući vratiti zadovoljni i puni dojmova. I naravno, odmah krenuti slagati svoju rutu za povratak u Dolomite. Sve u svemu, iako su putovi dolomitskih prijevoja utisnuti davno prije nego je izumljen motocikli, meni se kad vozimo njima čini kao da vrijedi obrnuto. Jer onaj tko je konstruirao te ceste kao da je u dušu znao čari vožnje na dva kotača.
