Piše i snima: Damir Pritišanac
Anno Domini I.XII.MMXXI. na dnu mora 09°cel. +, na otocima oko 2° cel. +. Klokanova koža i nije neki izbor za ove temperature, no cesta je hladna pa zlu netrebalo bolje da boli njega nego mene.
Vec na prvim kilometrima barikade u Cretu. Morah se okrenuti pa pokušati proboj s druge strane. Uspjeh preko Podgorača ući u Našice....prethodno grupica Romske djece u Vukojevcima uz cestu skandira i skače pokazujuci mi da zavrnem gas. Uskraćujem im želju i prolazim selom po zakonu, možda i nešto sporije (u skladu sa godinama....sjeda brada itd.itd.).
Našice puste, dvorac Pejačević u rekonstrukciji. Prema Orahovici cesta suha no hladna pa u sjeni drveća povremeno posuta vlažnim lišcem. Na poznatom raskrižju doljevam gorivo na INI i počinjem se uspinjati prema centru Orahovice, pa dalje put vrha otoka.
Dok se lagano krećem na leđa mi se uspinje nekakav seoski baja u Renaultu coupeu poznijeg godišta. Kratkog fitilja, pročistio sam mu uši sa mojim kratkim ali isuviše glasnim Arrowom tako da će se još dugo sjećati s kim se upustio u nadmetanje.
Obrisi Ružice grada štite mi oči od sunčevog sjaja dok se penjem u planinu. Van očekivanja cesta je potpuno suha, a snijega kojeg sam krenuo tražiti nema ni u tragovima. Hladno je no vizir moje X - litice se ne magli..odlična je to kaciga...replica Chaz Davies..više natjecateljska nego touring...no sve ipak za ljepotu i strast nego za funkcionalnost.
Tu i tamo podignem vizir kako bih obrisao po koju kapljicu sa svog smrznutog velikog nosa. Na vrhu otoka poznati vidikovac koji se ne propušta. S drvene osmatračnice gledam predivno morsko dno koje se u daljini stapa s plavim nebom. Dakako njegovo dno je danas posuto plodnim poljima, preljepim pitoresknim selima i malim jezerima. Jedinstven pogled koji zlata vrijedi...daleko od sive svakodnevice, briga, Covida, i ostalih boleština...pravi melem za dušu i tijelo.
Nakon što se naužih ove neponovljive panorame idem na drugu stranu planine. Spust je to kroz šume divljeg kestena, hrasta, bukve i agacije. Mirisi jeseni praćeni vijugavom gorskom rječicom koja svako malo ponire ispod ceste ili se nad njom izdiže kakav kameni mostić užitak su za sva osjetila. Uskoro sam opet na morskom dnu, odnosno u Kutjevu.
Kutjevački dvorac dominira gradom sa svojom vizurom, i prelijep je u svako godišnje doba. Vinorodni brežuljci Kutjevačke vinarije prostiru se kroz hektare plodne zemlje. Pogled sa njih na Požešku zlatnu dolinu oduzima dah i djeluje gotovo nestvarno. Bajkovit je ovo kraj kojem se rado vraćam kada trebam okrjepu za dušu i oko. Od Kutjeva do Našica uživam vozeći se poznatom cestom po kojoj smo se kao klinci bjesomučno naganjali. Smijem se prisjećajući se galerije likova s kojima sam tada krao dane Bogu dokazujući se sebi i ne znam kome sve ne.
Kako je s današnje udaljenosti to sasvim drugačije sagledivo. Ipak neskromno moram priznati da je to za posljedicu imalo veeeeeliko iskustvo u kojem danas guštam, i ponosan sam na cijelo to društvo pa i na sebe jedinog, najedinijeg ?????.
Iz ove reminiscencije trgnula su me dva bajice koja su se ispred mene počela utrkivati po zavojima sa kombijima. Trpio sam ih kraće vrijeme, a zatim im odsvirao par arija na 13 000 okretaja nakon čega su se počeli nekontrolirano kretati po cesti....kao i onaj bajo kojem sam pročistio uši. Jbg. kad mi se uvijek na cesti isprjeće takvi junaci. Ponekad razmišljam da je došlo vrijeme da okačim odjelo na aufenger. Kacigu, čizme i rukavice stavim u regal kao relikvije, a motor da dam u dobrotvorne svrhe nekoj udruzi za napuštene životinje.
A onda kad sagledam sav taj cirkus na cesti, tko se sve vozi i kako, shvatim da ću morati doživotno ostati prisutan i povremeno održati pokoji koncert za pojedince, kako bih od takvih zaštitio mlade naraštaje koji na žalost isto k...a ne vrijede, al što je tu je oni će nam vršiti uplate u mirovinski fond pa ih barem zbog toga treba trpjeti ?.
U Našicama na Tifonu uživam u izvrsnom croissantu sa marelicom i macchiato con latte freddo. Na povratku u Osijek, negdje izmedju Podgorača i Budimaca ispred mene se kretao policijski kombi . Vukao je kolonu nesretnika za sobom koji ga se nisu usudili preteći. Budući da smo se svi našli izvan naseljenog mjesta došao sam u ravninu s kombijem, klimnuo gospon drotu i pokazao mu da ja odoh. On mi je uzvratio klimanjem glave. Mislim da mi je kombi nestao u retrovizorima za manje od 3 sec., a gospon drotu sam uvažavajuci ga odsvirao jedno Wagnerovo djelo. Nakon hladnih ali predivnih 220 predjenih km, u toplini garaže skidam klokana sa sebe i razmišljam koliko je lijepa i posebna ta moja Slavonija...ma u svako godišnje doba ❤❤❤❤
