Foto i tekst: Nada Blažević i Damir Pritišanac - Prile
CABO DA ROCA – PORTUGAL Obzirom da je san svakog putnika na dva kotača barem jednom u životu odvesti se motorom do Nordkappa kao najsjevernije točke Europe, naša želja je otišla u drugom smjeru pa smo odlučili doseći najzapadniju točku Europskog kopna, odnosno ove godine naša Yamaha dovezla nas je do Rta Cabo da Roca u Portugalu. Kako je do tamo i nazad prilično puno kilometara ceste su nas vodile kroz sjever Italie, jug Francuske, do Andore, a potom kroz zapadnu i središnju Španjolsku do Portugala i Lisabonske obale, Algarvea, Gibraltara, južne Španjolske i Azurne obale, ponovno Italie i nakon 8.700 kilometara do naše najljepše jadranske obale.
Obzirom da vas već sedam godina tlačimo s našim putopisima nastojat ćemo preskočiti onaj uvodni dio o planu puta i pripremi motora za isti, koji je vjerujem već svima dosadio nego ćemo odmah prjeći na stvar i nastojati vam što vjernije ispričati svoju priću i upoznati vas s nekim zanimljivim detaljima i događajima koji su nas ove godine pratitli na našem moto putovanju. 29. Lipanj je dan kada je sve počelo. Prenatovareni kao i inače jurimo auto cestom prema Zagrebu i Rijeci. Vrijeme je idealno pa je vožnja ugodna. Čak i onaj najdosadniji dio puta od Osijeka do Zagreba prelazimo s lakoćom. Puni smo pozitivnog naboja što rezultira veselim zavrtanjem ručice akceleratora i određenom brzinom koja nas za tri i pol sata dovodi do naše obale u blizini Bella Fiume (Rijeka). Kako je po meni Rijeka centar svijeta tj. grad sa najboljom pozicijom u HR ona je svake godine ishodište iz kojeg krećemo gdje god pošli i u koje se vraćamo odakle god došli. Što je Kalifornijski zaljev za Ameriku to su Rijeka i Kvarner za Europu. Kad bolje pogledate kartu EU vidjet će te da je to doista tako. Nakon što smo prenočili na Kvarneru ujutro napuštamo RH. Zadnja provjera putovnica prije ulaska Hrvatske u EU. Nakon što smo se kratko provezli kroz Deželu zaustavljamo se na Trščanskoj obilaznici sa čijeg se brda pruža lijep pogled na grad. Kratko uživamo u pogledu na luku i trščansku rivu, a potom jurimo po auto stradi Del Solle. Po tko zna koji puta smo već na ovoj cesti koja povezuje dobar dio Europskih zemalja pa je nastojimo proći u što kraćem vremenu. Gorivo je i ove godine u Italiji vrlo blizu 2 eura.
Nakon Genoveskih tunela izbijamo na obalu sredozemnog mora. Nižu se predivna mjesta koja vidimo sa autostrade. San Remo, Imperia, Menton itd. Na Ventimigli plaćamo 55 eura (toliko stoji cestarina od Triestea) i ulazimo u Francusku. Stali smo da predahnemo a u opuštanju nas je prekinuo rezak zvuk iz ispušnog sistema jednog Lamburghinia. To bi možda prošlo manje zapaženo da za upravljačem nije bila zgodna cura kojoj bi na ovako oštrom startu mogli pozavidjeti i mnogi street raceri. Nada je prokomentirali da nije stvar u curi nego u autu i da bi svaka baba mogla izvesti ovakav perfomance s takvim strojem. Ja se baš nebih složio sa tom konstatacijom, no ženska glava ima svoj stav prema tome, a naročito prema drugim ženama koje muškarac primjeti. No što je tu je krečemo dalje. Nešto ranije povijali smo se s jednim talijanom na BMW-u GS, a utrka je završila snažnim kočenjem i na prednjim kotačima jer je iza jednog zavoja potencijalne trkače budno motrila polizia stradale.
Pored Monte Carla prolazimo predveče. Ubitačno zaustavljanje svakih par kilometara radi naplate cestarine i dalje čini svakodnevicu na Francuskim autocestama. Prebolesno je svako malo stajati i ubacivati kovanice u metalnu posudu za naplatu, jer naplatnih kučica sa blagajnicima nema. Nakon napornog dana smjestili smo se u campu La Rosignol u Antibesu. Uz odlično vino Cuvee Rayne Cotes de Provence odlazimo na počinak. Jutro donosi ulazak Hrvatske u EU koje smo dočekali na Azurnoj obali. Odlučili smo danas ostati u Provansi i otiči do Grassea u parfumeriu Fragonard tj. tvornicu parfema s diskontnom trgovinom. Do Grassea vodi 15-tak km izvrsne brdske ceste po kojoj se često održavaju rally utrke. Cesta je dakle odlična a pogledi na utvrde i male gradiće na okolnim brdima su nezaboravni.
Dobrim dijelom Provanse dominiraju krševiti i surovi masivi Alpen Martimesa, koji plijene svojim atraktivnim vrhovima dok je sa druge strane Azurna obala koja je čista suprotnost sa svojom jet- seterskom obalom. Zajedno pak čine jednu od najljepših regija Europe. Kao i zadnji put 2009 godine kada smo bili u tvornici Fragonard tako i ovaj put teta Nada se počastila sa izvrsnim parfemom po više nego povoljnoj cijeni. Ono što je kod nas 100 i više eura ovdje se u pravilu kupuje za nekih 30-tak eura. Nakon Fragonarda odlazimo u stari srednjovjekovni gradić Vence koji opasan kulama i zidinama stoji na litici širokih vidika. Nedaleko Vencea samo 4 km južnije smjestio se pravi dragulj i najpoznatije selo ove regije St. Paul de Vence. Nekoć sklonište za izbjeglice pred Saracenskim gusarima, a kasnije kada su ga otkrili umjetnici poput Picasa, Matissea i Legera postaje turistička atrakcija koja u svojim uskim i kamenim uličicama krije na desetine galerija i slikarskih ateljea. Sa bedema ovog sela pogled seže sve do mora.
Nakon što smo se dobrano nahodali po ovdašnjim strmim ulicama spuštamo se na plažu kod Nice. Sutra nastavljamo prema Andorri pa veče provodimo u campu. Ujutro ulazimo na autocestu E-80 u visini Canesa. Ona nas preko Aixa i Arlesa dovodi do Montpelliera i Lionskog zaljeva. Naoblačilo se pa je vožnja pravo zadovoljstvo no ipak prisutna je određena doza napetosti zbog moguće kiše. Kod Perpignana silazimo s autoceste i uključujemo se na regionalnu cestu N-116 koja kroz Pirineje vodi do Andorre. Strah od kiše pokazao se opravdanim jer tek što smo prešli nekih 10 km nebo se otvorilo i otjeralo nas pod krov čardaka koji se ukazao na obližnjoj livadi uz cestu. Nema ništa gore od oblačenja kišnog odjela i prekrivanja tank torbe i bisaga zaštitnim navlakama. Ako tom prilikom čovjek nebude mokar od kiše svakako mu negine vlastiti tuš u vidu znoja koji se slijeva niz leđa. Kiša toliko pada da smo prinuđeni potražiti spas unutar dvorišta jednog srednjevjekovnog dvorca nedaleko Villefranche-de-Conflent. Gomila turista nagurala se u ulice utvrde i hoda po pljusku kao da je sunčani dan.
Nakon okrijepe na jednoj od terasa pod suncobranom nedočekavši kraj nevremena odlazimo dalje. Kiša pada još nekih 30-tak km u brdima, a onda ju zamjenjuju magla i niski oblaci. Kako se penjemo sve više u Pirineje temperatura zraka se vrtoglavo spušta. Cesta se probija kroz planine čiji su vrhovi prekriveni snijegom. Prizori su neponovljivi. Planinski pašnjaci prepuni su kravica koje kako Nada kaže pasu potkoso. Ovu cestu preporučujemo svima koji se zateknu u blizini jer pruža ista ako ne i veća zadovoljstva od cesta Dolomita i Tirola. Kod prijevoja Pas dela Casa na Col de Puymorenc Altitude cesta se uspinje na 1915 metara, a temperatura je 1 C. Malo po malo i došli smo do Port d Envalira kroz čiji tunel ulazimo u Andorru. Nakon ovog tunela sve postaje neka druga dimenzija.
Planine, cesta, mjesta kroz koja prolazimo (Soldeo, Canillo, Encamp, Les Escalades) kao da su stvorena računalnom grafikom. Sve je tako sterilno i čisto a planinski zrak udišemo punim plučima sa podignutim vizirima na kacigama. U naše odredište Andorra la Vella stižemo u sumrak. Naša ekipa Dublinskih Osiječana koja je prošle godine na putovanju prema Irskoj boravila ovdje dala nam je preporuku da odsjednemo u hotelu Fiesta Brava. To smo i učinili, a pokazalo se to kao izvrstan izbor. Nakon smještaja (39 eu za noć), silazimo do bara na uglu čiji je vlasnik stari Alfredo, bivši muž vlasnice hotela kojem je nakon razvoda ostao ovaj skromni caff, a babi je ostao hotel. Alfredo nas je ugostio ravno kraljevima, a kada smo mu prenjeli pozdrave naših prijatelja koji su prošle godine bili ovdje uslijedilo je fotografiranje i fešta po principu: daj svima svega Alfredo plača nepita koliko košta. Alfredo je vječiti partijaner pa ga je zla baba valjda zbog toga ostavila neznajuči da takvog dobričinu više nikada neće nači.
Nakon izlijeva snažnih emocija i više rundi pića sa Alfredom ,odlazimo na zasluženi odmor. Andorra je definitivno ovozemaljski raj za shopingholičare. Ulice su pretrpane trgovinama najekskluzivnijih svijetskih proizvođača odjeće, obuće, parfema, ski opreme i naravno cijelu jednu ulicu čine moto shopovi. Budući da je Andorra porezni raj cijene su primjerene tomu. U jednoj radnji kupio sam Dainese kornjaču za 49 eu. Ista takva drugdje u EU stoji 110 eura. Sa svim ostalim artiklima je slična stvar. Gorivo je ovdje najjeftinije u Europi i iznosi 1,21 eura po litri. Jeftinija je jedino Ukrajina no tko će krenuti tamo po jeftino gorivo. Andorra la Vella je smještena usred podnožja okolnih planina koje ju okružuju sa svih strana. Miris luksuza na svakom je koraku, a vozni park Andorrana je više nego dojmljiv. Ulice krase instalacije i djela poznatih umjetnika kao npr. Salvadora Dalia.
Dva dana ostajemo u ovome raju i uživamo u pažnji našeg Alfreda. Grad se u potpunosti može obići pješice pa je stoga dovoljno par dana da ga se dobro upozna. Ima još jedna zanimljivost vezana za Andoru. Ovdje se trgovine otvaraju oko 10,30 ili 11 sati što dodatno doprinosi osjećaju ležernosti kojom živi ovaj grad. Definitivno ovo nije mjesto za rano ranioce u što smo se uvjerili slijedećeg jutra kada smo u 9 h željeli na kavu a nismo imali gdje. S druge strane nočni život traje do u beskraj. Andoru napuštamo nakon dva dana vozeći se odličnom cestom 1313. Ubrzo ulazimo u Espanu. Ova cesta kroz brda nas vodi prema Lleidi. Vrijeme je izvrsno pa je vožnja pravi užitak dok se kilometrima izmjenjuju zavoji koje je nemoguće izbrojati. Kod Lleide se odvajamo desno prema Huesci do koje vodi cesta N-240 koja je također odlična, a priroda je ovdje stvorila pravo remek djelo. Izmjenjuju se krševite planine sa zelenim dolinama kroz koje vijugaju modre rijeke. U Huescu ulazimo oko podne.
Huesca je danas glavni provincijski gradić ove regije. Nekoć je bila glavni grad Aragona dok je 1118 godine s tog mjesta istisnula Zaragoza. Parkiramo se u centru gdje u obližnjem restoranu uzimamo kraći predah. Nakon odmora krećemo dalje prema Pamploni.Nakon nekih 20 km vožnje želim sići sa glavne ceste i posjetiti selo Augeru za koje sam pročitao da je prava atrakcija ovog kraja jer se nalazi u podnožju spektakularnih vapnenačkih stijena koje se uzdižu nad njim. Augera je samo 10 km od glavne ceste(tako je trebalo biti). Tu činim jednu od najvećih pogrešaka na ovom putovanju i skrećem po uputi navigacije na cestu A-1202. Naknadno na autokarti nisam uspio locirati ovu cestu jer nije niti ucrtana na istoj. Čim sam vidio o kakvoj je cesti riječ trebao sam okrenuti natrag i tako izbječi nevolju u kojoj smo se našli. Naravno kao i uvjek tvrdoglavo nastavljam dalje. Cesta je jednotračna puna rupa i urasla je u bodljikavo žbunje i raslinje, uspinje se i spušta kroz kamene litice.
Nakon 10 km usred ničega Garmin mi vrlo raspoloženo kaže da smo stigli na odredište. Vručina je paklena dok stojimo na strmini i razmišljemo što ćemo. Dali dalje ili natrag. Naravno idemo dalje. Nakon nekih 15-tak km. ostajemo i bez signala na mobitelu a pomalo i bez goriva. Ova nevolja se otegla već nekih 50 km, a nismo sreli nikoga ni iza, ni ispred, niti u susret nas. Pokušavam ostati smiren iako znam kako Nada ovo sve proživljava. Stajemo na nekakvom čeličnom mostu koji premoščuje riječicu Rio Gallego. Skidam kacigu pa počinjem psovati sve ginekološke i vjerske psovke na račun svoje glupe glave i Garmina koji me odvukao ovamo gdje bi i prilično dobar putni enduro motocikl imao velikih problema. Do sada smo izgubili 3 h a prešli svega 80-tak km. Situacija sa gorivom postaje kritična. Razmišljam da ako uskoro nedođemo do civilizacije najvjerojatnije će nas za par tisuća godina ovdje otkriti arheolozi iz nekih drugih svjetova i zaključiti da smo vjerojatno bili ronioci koji su ovjdje zaglavili sa nekim čudnim skafanderima na glavi i još čudnijim vozilom za istraživanje podmorja. Vozeči se na zadnjim kapima benzina kao kroz izmaglicu u pustinji razaznajemo obrise utvrđenog grada po imenu Un Castillo.
Ovdje susrečemo prvi automobil. Nedaleko Un Castilla nalazi se i benzinska postaja do koje stižemo po inerciji jer nam se Yamaha gotovo ugasila. Vidi se da na ovoj pumpi jako dugo nitko nije bio. Pivu u limenci rok je istekao prije točno godinu dana. Na moju primjedbu u vezi toga pumpaš mi je velikodušno izvadio limenku piva iz automata, no nažalost ona je bila vruča jer automat naravno nehladi već godinama. Slomljen sjedam na bankinu uz kompresor koji neradi, palim cigaretu pogledog uprtog u nebo kojim kruže lešinari ili nekakvi orlovi. Pravo je čudo da smo ovdje uspjeli natočiti gorivo. Bilo kako bilo i ovaj put smo izvukli živu glavu. Uskoro ulazimo u Pamplonu. Glavni grad Baskije Pamplonu ili Irunu osnovao je Rimski vojskovođa Pompej. U 9 stolječu Pamplona postaje glavni grad Navare. Baski su kao i Katalonci posebna rasa koja drži da je njihova kultura drugačija od bilo koje druge u Španjolskoj. Uživaju u posebnoj anatomiji no svejedno imaju jak separatistički pokret koji nastoji prekinuti sve veze sa vladom u Madridu. Prema turistima su izuzetno susretljivi i pažljivi, nastoje vas ugostiti i upoznati sa svojom regijom na najbolji način.
Stali smo u centru koji je prepun turista. I ovdje se motorom može kretati po pješačkoj zoni uz puno razumijevanje policije koja vam je kao nomadu na dva kotača uvjek i svuda spremna pomoči u svakom pogledu. U strogom centru parkiramo se uz info pult. Gužvi u centru pridonosi i fiesta Los Sanfermines koja se održava tijekom srpnja. Vrhunac fieste je nadaleko poznata ulična utrka s bikovima. Nismo je imali prilike vidjeti jer je odžana slijedeće nedjelje. Kratko smo prošetali po trgu i okolici a potom krenuli put San Sebastiana (Donostie) koji je naše odredište za danas. San Sebastian slovi za najmondenije Španjolsko ljetovalište. Grad je poprilično velik a prometna gužva u njemu takođe. Smješten je u zaljevu u obliku školjke okružen brežuljcima. Cestom uz obalu dolazimo do dvije glavne plaže koje slijede zaljev. Stajemo na jednom trgu uz obalu. Šetalište i plato na trgu vrvi od turista. Odlazimo na vidikovac koji pruža fantastičan pogled na plažu.
Ovo je najšira pješčana plaža koju smo imali prilike vidjeti. Široka je oko 150 m a pruža se u dužini cijelog zaljeva oko Monte Igueldo. Kratko ostajemo ovdje jer se spušta mrak a moramo pronači smještaj. Pronašli smo kamp u brdu 4 km od grada u pravcu Bilbaa. Cjena od 19 eura za noč je prihvatljiva. Recepcioneri nam kažu da nikada nisu imali goste iz HR tako da smo prava atrakcija u kampu. Mnogi likići nam prilaze i pitaju nas odakle smo jer još nikada nisu vidjeli HR.reg. oznake. Gledaju u nas kao u crvene pande. Bježimo u bar na osvježenje a potom postavljamo šator. Do sada smo prešli oko 2600 km. Nije loše za početak. Namjeravali smo ovdje na atlantskoj obali ostati nekoliko dana, no jutro je promjenilo tu odluku. Probudili smo se u magli usred oblaka koji se spustio na brdo i camp.
Brzo se pakujemo,plaćamo kamp i bježimo put Burgosa i regije Castilla i Leon. Na autocesti E80 samo 10 km od San Sebastiana vrijeme je znatno drugačije. Sunce, 39 C,a cesta je prava pista. Vručina nas iscrpljuje no neusporedivo je bolje nego oblaci, magla i 19 C. Zaustavljamo se tek da poslikamo pokoju veličanstvenu panoramu. Polja suncokreta i okolna stjenovita brda prate veći dio ceste ove regije. Kod Mirande de Ebro prelazimo rijeku Ebro i nastavljamo prema Burgosu u koji stižemo oko podneva. Stajemo tik do poznate katedrale u centru. Na trgu je oko 40 C. Unatoč ekstremnoj klimi Burgos je jedan od najugodnijih gradova u proviniciji Castilla i Leon.
Stari grad i stara četvrt s ostatkom grada povezana je mostom Santa Marija i prolazom Arco de Santa Marija ukrašenog kipovima i tornjičima koji su prepoznatljiva veduta grada. Glavna atrakcija grada je veličanstvena katedrala iz 1221 godine. U njenoj izgradnji sudjelovali su mnogi Europski umjetnici i arhitekti kroz tri stolječa. Izgrađena je u goditičkom stilu pod utjecajem Njemačke, Francuske i Nizozemske arhitekture. Poznata je i po tome što se unutar njene kripte nalazi grobnica El Cida (nacionalnog heroja) i njegove žene Jimene. El Cid prema Arapskoj riječi Sidi - (gospodar) dobio je ime zbog svoga junaštva.
Pravim imenom Rodrigo Diaz De Vivar rođen je 1043 godine sjeverno od Burgosa. Bio je karizmatičan čovjek a anonimna poema El Cantar del Mio Cid učinila ga je besmrtnim romantičnim junakom Rekonkviste. Čipkasti sivi vrhovi katedrale vidljivi su sa gotovo svih mjesta u gradu. Glavni gradski most je Puente de San Pablo nedaleko kojeg se nalazi Casa del Gordon, palača iz 15 stolječa (danas banka). Na njoj je spomen ploča na kojoj stoji da je to mjesto gdje su 1497 godine katolički vladari pozdravili Kolumba na povratku s drugog putovanju u Ameriku.
Prilikom obilaska starog grada pažnju nam privlači veličanstvena procesija koja u vidu velikih lutki prolazi ispred katedrale. Mi se sa velike vručine sklanjamo u jedan tapas (sendvič) bar i utapamo se u pivu San Miguel. To je rijetko loše pivo koje se u Burgosu i proizvodi. Ovdašnje pivopije ga hvale i kuju u zvijezde no ja nisam okusio lošije pivo od ovoga. No što je tu je. Nužda zakon mijenja ipak je 40 C u hladu. Nakon osvježenja autocestom E-80 nastavljamo prema Salamanci. I Portugal nam je sve bliži.
Prolazimo pored Valdaloida nekada Arapskog grada Belad-Walid (zemlja vladara) u kojem je 1506 godine sam i zaboravljen umro Columbo. U Salamancu stižemo oko 17h. Vruče je kao da je podne. Smještaj nalazimo u malenom kampu 3 km od grada. U biti tražili smo sasvim drugi kamp no ovaj nam se našao na putu i na odličnoj je poziciji u odnosu na grad. Gazda kampa je stariji čiko i ima jednu zaposlenicu koja nam u dogovru sa njim spušta cijenu do dna minimuma jer smo htjeli otiči. Osvajaju nas tom gestom pa ostajemo. Takođe kažu da nisu nikada sreli a kamoli imali goste iz Hrvatske. Sirota Andrea (tako se zove recepcionerka) od početka gaji velike simpatije prema meni i to neskriva. Vjerojatno bi se pod hitno željela udati i pobječi iz ove vukojebine i ovog djede kao što je to učinio njen bivši muž pobjegavši od nje u Columbiju.
Nada mi se sprda govoreći da sam našao curu. Doduše cura govori samo španjolski a ja niti riječ pa se teško sporazumijevamo. Ipak kroz dva dana boravka ovdje uspio sam od nje naučiti par bitnih riječi kao npr. Jelo (led). To je vrlo bitna riječ jer Ice ovdje naznači baš ništa, pa će te se morati dobro namučiti da vas konobari razumiju što želite, a vjerujte na + 45 to je od presudnog značaja. Još nešto. Kada se u Španjolskoj sa nekim upoznajemo uvjek je to smješna situacija jer Nada na španjolskom jeziku znači ništa pa nas savjetuju da se ona predstavlja kao Esperanca (nada). Gotovo je nevjerojatno koliko se španjolci opiru engleskom jeziku iako dosta engleza ovamo dolazi na ljetovanje. Jedino što Španjolci razumiju je Francuski i to je to.
Danas smo preumorni za obilazak grada pa odlazimo do centra samo na brzinsku pijaču, a temeljito ćemo grad istražiti sutra. Salamanca je veličanstven grad. Neodoljivo podsjeća na Talijanske renesansne dragulje poput Firence, Siene, Pise i Lucce. Utemeljen je kao Ibersko naselje u predrimsko doba kada ga je 217 pr.krista osvojio Hanibal. Večina spomenika i zanimljivosti Salamance nalazi se u samom središtu grada. Na glavnoj plazi Mayor u turističkom uredu uzimamo plan grada koji ćemo običi pješice.
Plaza Mayor jedan je od največih i najgrandioznijih trgova u Španjolskoj. Nekada se koristila za borbu s bikovima a danas je krasno mjesto za šetnju i kupovinu. Opasana arkadama građevina kojima je okružena ova plaza puna je kafića i suvenirnica. S jedne strane trga nalazi se barokna viječnica a nasuprot nje kraljevski paviljon iz kojeg je kraljevska obitelj gledala događaje na trgu. Plaza Mayor sagrađena je od zlatnog pješčenjaka pa u zoru zablista u punom sjaju. Preko susjedne plaze del Corillo dolazimo do palače Casa de Las Concash čije vanjske zidine krase školjke odnosno Jakobove kapice. Školjke su simbol reda Santiaga, a jedan od njegovih viteza Rodrigo Maldonado sagradio je ovu palaču u 16 stoljeću. Danas se u njoj nalazi knjižnica. Kroz preljepe i raskošne ulice probijamo se do Katedrale Viea i katedrale Nueva kojesu naslonjene jedna na drugu.
Iako različitog arhitektonskog stila, susjedne stara i nova katedrala izvrsno su se uklopile tako spojene. Stara je izgrađena u 12 stoljeću i u svojoj unutrašnjosti čuva oltarnu sliku od 53 ploče i kip zaštitnice Salamance Virgen de La Vega izgrađen u emajlu. Nueva ili Capila de Anaya iz 15 stolječa čuva grobnicu nadbiskupa od Salamance Diega de Anaye. Ulicom Calle de San Pablo preko plaze Del Concilio De Trento stižemo do crkve Inglesia – Convento de San Esteban (svetog Stjepana). Ova crkva iz 16 stolječa posebno je zanimljiva zbog svog veličanstveno uređenog pročelja. Središnji reljef prikazuje kamenovanje sv. Stjepana kojeg je 1610 godine izradio Juan Antonio Ceroni u spomen na sveca kojem je samostan i posvećen. U obližnjem tapas baru tražimo okrijepu od nesnosne vručine. Nakon toga odlazimo do južnog ulaza u grad kojeg krasi Puente Romano(rimski most)preko rijeke Tormes.Sagrađen je u prvom stoljeću a do danas je zadržao 15 lukova od izvornih 24. S ovog mosta pruža se veličanstven pogled na grad. Odavde odlazimo do poznatog univerziteta na trg škola.
Ovo povijesno sveučilište Salamance utemeljio je Alfonso IX od Leona 1218 godine. U Europi po značaju ovo sveučilište stoji rame uz rame sa Sorbonom u Parizu ili Oxfordom u Engleskoj. Nakon obilaska grada vraćamo se u mir kampa i odmaramo uz maleni bazen guštajući Martini sa puno leda. Jutro nam je dalo znak za pokret. Uzbuđeni zbog toga što ćemo uskoro stiči u Portugal krećemo ranije da izbjegnemo dnevnu žegu. Prvi kilometri su pravi užitak jer sunce počinje peći tek oko 11 h. Uskoro stižemo do Portugalske granice. Ova država posebnih ljepota na ulazu se doima pomalo divlje. Žilavo raslinje i tamne stijene dodatno doprinose tom ugođaju. Kako se kilometri nižu tako i krajolici postaju sve ljepši.
Auto cesta E-80 nastavlja se i kroz Portugal, s tom razlikom što je ona ovdje prava pista. Bogata je dugačkim zavojima koji vijugaju kroz cijelo područje u brdima. Da ovdje imate prometalo koje juri 500 km/h ovdje ga sigurno možete upotrijebiti bez problema. Naravno ako vas ne sustigne kakva polizia jer je ograničenje brzine na autocestama Portugala 120 km/h. Još je nešto neobično u ovoj lijepoj zemlji, a odnosi se na naplatu cestarine. Naime postoje samo tri point točke u državi gdje možete kupiti svojevrstan enc kojim prolazite naplatne kućice. Na naplatnim stanicama enc rampa je non stop podignuta i nespušta se. Naplata se vrši preko video nadzora koji kontrolira prolaz preko tih točki. Sva ostala cestarina plaća se ubcivanjem sitniša u posude za naplatu što je naravno nemoguća misija za motoriste koji večinom koriste enc izlaz iako nisu platili cestarinu .
Na jednom odmorištu nam lik iz Francuske objašnjava da za strance nema problema i kako gotovo svi strangeri koriste enc prolaz koji naravno neplaćaju, a za Portugalce su kazne drastične tako da oni ni ne pomišljaju koristiti taj izlaz ako nisu platili enc. Da nas učvrsti u uvjerenju kako netrebamo plaćati cestarinu kazao nam je da ovi ovdje vjerovatno nisui niti čuli za Hrvatsku i da se nebrinemo oko toga. Mogu reći samo to da smo ga poslušali i cijeli Portugal pregazili preko enc izlaza. Tko zna, možda dobijemo čestitku iz sunčanog Portugala na kućnu adresu u vidu uplatnice za neplačenu cestarinu. U Estoril na Lisabonskoj obali stižemo oko 13h. Vremenska razlika u Portugalu je 1h+ u odnosu na drugi dio Europe. Prevruče je pa u prvom baru uz obalu eksiramo kriglu piva. Odlučili smo se smjestiti kod Casciasa, jer smatramo da je to najbolja pozicija za obilazak Lisabona, Sintre i ovog dijela obale.
Dok iz Estorila vozimo prema Cascaiasu pogled nam prelazi po prekrasnoj pješčanoj uvali koju oplahuju valovi atlantskog oceana. Pješčane dine ispod golih stijena i ovi valovi pravi su raj za surfere koji ovamo stižu iz svih krajeva svijeta. Ovo je u biti područje u kojem je vjetar sa atlantika konstantan što doprinosi činjenici da je bavljenje ovim sportom moguće tjekom cijele godine jer temperatura zraka u zimi iznosi oko 18 C. Smjestili smo se u kampu Orbitur u mjestu Guincho, 800 metara od obale. Orbitur posjeduje čitav lanac kampova duž Portugalske obale i zaista je izvrstan u svakom smislu.Ne treba zanemariti i činjenicu da je Portugal od Hrvatske jeftiniji u svakom pogledu pa tako i u smještajnim kapacitetima.
U campu je veliki bazen u koji skačemo netom po smještaju.Maleno selo Guincho smješteno uz camp obilazimo naveče.Svi restorani i barovi su puni i gotovo je nemoguče naći slobodan stol pa veče provodimo u bifeu u campu gdje piće stoji manje od 1 eu.Sljedeće jutro rezervirali smo za posjet kruni ovog našeg putovanja a to je Rt CABO da ROCA , a potom ćemo do grada Sintre i njegovih dvoraca i utvrda koji se uzdižu nad njim.Zavojita cesta uz obalu vodi kroz prelijepe krajolike i živopisna sela. Jedan njen krak završava kod svjetionika na vrhu impresivne hridi 140 m iznad mora koja označava najzapadniju kopnenu točku Europe.
Napokon smo tu,CABO da ROCA.Teško je riječima opisati ovo fantastično mjesto na zapadnom rubu starog kontinenta dok nam se pogled preko strmih stijena gubi u nepreglednom atlantskom oceanu.Kameni stup povrh kojeg je križ na sebi nosi ploču u kojoj je uklesana obavijest koja označava ovu točku.PONTA MAIS OCIDENTAL DO CONTINENTE EUROPEU,Latitude 38,47 Norte,Longitude 9,30 Oeste,Altitude 140“ Acima do Nivel Medio Das Aguas.Neko vrijeme ostajemo na ovoj hridi i uživamo u povjetarcu s Atlantika,a potom odlazimo put Sintre.Ovu dramatičnu routu preko šumovite planine čini opasna i zavojita uska cesta koja se probija kroz nadrealistički krajolik s divovskim kamenjem prekrivenim mahovinom. Usred ove šume zaustavljamo se kod palače Seteais. Unutar nje nalaze se prekrasni vrtovi. Palača datira iz 18 st. a sagradio ju je nizozemski konzul Daniel Gildemeester.
Cestom se uspinjemo sve više dok nam pogled kroz granje otkriva obrise spektakularne palače Pena. Ovaj dvorac smjestio se na najvišem vrhu planine Sintra iznad ruševina samostana reda Sv. Jeronima osnovanog ovdje u 16 st. Palača Da Pena izgrađena je u 19 st. za Ferdinanda Saxe-Coburg-Gotha supruga mlade kraljice Marije II. Palača je ispunjena neobičnim stvarima iz cijelog svijeta, a okružena je velikim parkom. 1910 godine nakon proglašenja republike ova Palača postala je muzej. Sačuvana je u potpunosti i u izvornom je stanju kakva je bila i kada je u njoj živjela kraljevska obitelj. Za obilazak ovog posebnog mjesta potrebno je oko sati i pol. Zaista je impresivno i svakako ga treba posjetiti svatko tko se nađe u Lisabonu i njegovoj okolici.
Sa zidina dvorca pruža se prekrasan pogled na bedeme utvrde Maura na obroncima Sintre. Prolazimo cestom ispod nje dok se spuštamo u grad Sintru. Sintra je zbog svog sjajnog položaja usred šumovitih gudura i izvora svježe vode bila omiljeno ljetovalište Portugalskih kraljeva. Visoki stožasti dimnjaci Nacionalne palače Sintre jedno su od glavnih obilježja grada i daju mu prepoznatljivu vizuru. Stari grad sa strmim uskim ulicama idealan je za šetnju i obilazak desetina malenih suvenirnica i trgovina. Ovo područje je svjetski poznato po proizvodnji pluta i predmeta izdrađenih od njega.
Zbog toga su i suveniri određeni u tom pravcu. Od narukvica, ogrlica, privjesaka do predmeta za svakodnevnu upotrebu. Nakon ručka obilazimo Nacionalnu palaču Sintre, a potom se spuštamo na plažu u blizini Colaresa. Odmaramo se od silnog hodanja i mnogih informacija koje smo danas prikupili u dvorcima i palačama ovog dijela Lisabonske obale. Sutra je na redu Lisabon. Moramo priznati da nas pomalo hvata trema od toga kako ćemo se snaći u obilasku grada jer očekujemo veliku prometnu gužvu, a želja nam je vidjeti što više toga.
Naša predviđanja nisu se pokazala utemeljenima jer je Lisabon jedan od rjetko jednostavnih gradova za obilazak. Ujutro smo brzom cestom preko Estorila ušli u grad. Lisabon, glavni grad Portugala smjestio se na sjevernoj obali ušća rijeke Tejo 17 km od Atlanskog oceana. Podjeljen je na četiri glavna kvarta: Belem, Bairroalto i Estrela, Baixa i Avenide te Alfama čiji južni djelovi zajedno završavaju na obali rijeke Tejo i čine okosnicu grada. Avenija Da India dovodi nas do neposredne blizine tornja Belem odakle su srednjovjekovne lađe kretale na svoja putovanja za otkričima. Toranj Belem je izgrađen 1515 – 1521 kao utvrda usred rijeke. Ukrašen užadima uklesanim u kamen. Ima izražajne bedeme u obliku štitova i jedan je od glavnih simbola Lisabona. Korišten je kao skladište za oružje i kao zatvor.
Neposredno uz ovaj toranj nalazi se baza portugalske ratne mornarice pa je na šetnici uz rijeku puno mornara. Nešto istočnije na obali nalazi se spomenik otkričima. Ovaj masivni i impozantni spomenik ističe se i dominira obalom. Izgrađen je 1960 na petstotu obljetnicu smrti Henrika pomorca i na slavu uspomene na mornare, kraljeve patrone, i sve one koji su sudjelovali u razdoblju portugalskog doba otkrića. Na obje strane spomenika kamene su skulpture portugalskih heroja povezanih s vremenom otkrića (Henrik pomorac, Manuel I, Vasco Da Gama itd...). Interesantno je da je Henrik pomorac bio začetnik ideje o otkrivanju drugih krajeva i obala svijeta, a da sam nikada nije zaplovio nego je taj posao prepustio drugima. Najistaknutiji među njima je Vasco Da Gama koji je 1498 godine oplovio Rt dobre Nade čime se otvorio pomorski put prema Indiji. Portugalci su izuzetno ponosni na svoje moreplovce koji su pomakli do tada znane granice. Njihova su otkriča neizbrisiva i ostala su za sve buduće generacije.
Kao zrno pijeska u pustinji period je spoznaje u kojoj danas živimo gledajući kroz milijune godina postojanja svijeta. Ova ekipa Portugalskih heroja otvorila je nova vrata poimanja o moru, kopnu i općenito zemlji kakvu danas znamo. Fascinantno je ovo mjesto kao i cjeli ovaj grad. Avenia De India dalje prelazi u Aveniu Infante Dom Henrique kojom dolazimo ispod velebnog mosta 25 De Abril. Ovaj Lisabonski viseći most originalno se zvao Ponte Salzar, po diktatoru koji ga je dao izgraditi 1966 godine. Čelična konstrukcija ovog mosta inspiraciju je pronašla u mostu Golden Gate u San Franciscu. Ovaj mega most proteže se više od 2 km iznad rijeke Tejo. Donjom razinom mosta prometuju vlakovi, a gornjom cestovna vozila. Današnje ime most dobiva revolucijom koja je 25.04.1974 godine vratila demokraciju u Portugal. Ispod mosta se nalazi mnoštvo caffea i mi odlazimo na terasu jednog gdje uzimamo mali predah.
Sada se nalazimo nasuprot Alfame i otići ćemo prvo do crkve Sv. Antuna i mjesta na kojem je navodno rođen ovaj veliki svetac. Dok se motorom uspinjemo kockama popločenim ulicama ispresjecanim tramvajskim prugama pažnju nam privlače stari žuti tramvaji koji su takođe jedan od simbola Lisabona. Istočnu stranu Alfame nadvisuje brežuljak na kojem se smjestila utvrda Sv. Jurja sa koje je odličan vidik na grad i okolicu.
Nekoć Maurska utvrda pa potom sjedište portugalskih kraljeva, a danas je tu promenada i šetalište. Usput stajemo na Trgu Praca Do Comercio gdje se nalazi slavoluk pred kojim je veliki kip kralja Josea 1. Ovdje mi prilazi krezubi starac u crnom odjelu sa malim polucilindrom na glavi i potiho mi nudi marihuanu koju kriomice izvlači iz džepa sakoa. Zahvaljujem mu na ponudi a kada uzimam aparat da poslikam Maricu on povlači ruku i žurno odlazi prema obali nudeći travu nekim klincima.
Kasnije saznajemo da je on poznati Lisabonski prevarant koji suši kamilicu koju kasnije prodaje turistima kao travu. U svakom slučaju je pozitivan tip. Netruje djecu, klinci se napuše kamilice i svi su sretni i zadovoljni. Odavde odlazimo do Lisabonske katedrale Se. Preljepa je i objedinjuje nekoliko različitih arhitektonskih stilova. Nas malo podsjeća na Notre Dame zbog dva četvrtasta tornja. Izgrađena je tri godine nakon što je Alfonso Henriques preuzeo Lisabon od Maura, točnije 1150 godine. Bila je namjenjena prvom Lisbonskom biskupu, Engleskom križaru Gilbertu od Hastingsa. Ime Se je skraćenica za Sedes Episcopalis (sjedište biskupa).
Naravno da je neposredno ispred ulaza u ovu prelijepu sakralnu građevinu autobus parkirao nekakav Poljski idiot pa smo zbog toga ostali uskraćeni za pokoju bolju fotografiju. Nasuprot katedrale Se nalazi se crkva Sv. Antuna zbog koje smo posebno željeli posjetiti Lisabon i sada nam se želja nakon dugo vreme i ostvarila. Sv. Antun (1195 – 1231) najomiljeniji je svetac Lisabonaca. Ova mala crkva nalazi se navodno na temeljima kuće u kojoj se rodio. Kroz sakristiju se spušta stepenište do kripte gdje je označeno mjesto rođenja sv.Antuna. Crkva je renovirana 1995 gdine na 800-tu obljetnicu rođenja Sveca. Tradicija je da mladi parovi posjećuju crkvu na dan vjenčanja i ostavljaju cvijeće svetom Antunu za kojeg se vjeruje da donosi sreću mladim brakovima.
Iako je rođen i odrastao u Lisabonu Antun je svoje posljednje mjesece života proveo u talijanskoj Padovi gdje se i danas čuvaju njegove relikvije. Ispred crkve od ulične prodavačice kupujemo sliku sa motivom grada. Strmim ulicama spuštamo se u centar. Ceste su prepune vozila i tramvaja, pravi prometni kaos. Stali smo u blizini najprometnije pješačke ulice Rua Augusta i potražili zaklon od sunca ispod jedne tende uz trgovinu. Nakon jednog aquariusa (negazirano piče na bazi limuna) odlazimo do Trga Praca Da Figueira gdje se nalazi brončani kip Joaa I. takodjer simbola grada. Sada smo u strogom centru .
Niže se Trg do Trga. Trg Rossio, službenim imenom Praca De Dom Pedro IV. bio je žila kucavica Lisabona kroz 6 stoljeća. Ovdje su održavane borbe s bikovima, festivali, vojne parade. Danas je okružen mnogim barovima i trgovinama. Centralni dio krasi kip Dom Pedra IV, prvog cara nezavisnog Brazila. Brazil je tada 1800-tih godina bio Portugalska kolonija. U podnožju kipa četiri ženska lika predstavljaju alegorije pravde, mudrosti snage i umjerenosti. Sredinom 19 st. Trg je popločen mozaikom u obliku valova te daje optičku varku neravne površine. U pozadini spomenika nalazi se Nacionalno kazalište Dona Marija II iz 1842 godine. Odavde je takođe odličan pogled na četvrt Bairralto i Estrela povrh koje su ruševine 14-stoljetne karmelićanske crkve Igreja De Carmo. Nekoč najveća crkva u Lisabonu, uništena je prilikom razornog potresa 1755 godine.Tada je srušen i veliki dio grada pa je izvorni dio Lisabona zauvijek nestao sa lica zemlje.
Mi nastavljamo obilazak i stižemo do još jednog prepoznatljivog simbola grada, elevatora De Santa Justa. Ovo neogotičko dizalo snažne čelične konstrukcije sagrađeno je na prijelazu 19 u 20 st. a konstruirao ga je francuski arhitekt Mesnier Du Ponsard, naučnik Alexandrea Gustavea Eiffela. Na samom vrhu tornja nalaze se stolovi kafića a o pogledu na grad i obalu suvišno je bilo što reći nego se treba prepustiti vizuelnom užitku. Poprilično umorni od sunca i hodanja s tornja se spuštamo do velikog Mc Donaldsa gdje uzimamo izvrstan sladoled. Sklanajamo se u hlad jedne ulice i stapamo se sa tisućama turista. Posjet Lisabonu privodimo kraju obilaskom samostana Sv Jeronima. Samostan zvuči preskromno za ovu ogromnu građevinu koja se proteže par stotina metara u četvrti Belem. Samostan Jeronimus podignut je kao spomenik bogatstvu u doba otkrića. Dao ga je izgraditi Manuel I oko 1501 godine nakon povratka Vasca Da Game s njegova povijesnog putovanja. Za samostan se brinuo red svetog Jeronima sve do 1834 godine kada su raspušteni svi vjerski redovi. Unutar ove crkve nalazi se grob slavnog pomorca Da Game ukrašen isklesanim užadima, sferama i drugim pomorskim simbolima.
U zapadnom krilu samostana 1962 godine otvoren je pomorski muzej. U kapelici crkve koju je dao izgraditi Henrik pomorac, moreplovci i mornari dolazili su na misu prije odlaska na svoja putovanja. Nakon ove crkve završavamo posjet fantastičnom Lisabonu i odlazimo na plažu u Estorilu. Dok se vozimo odličnom cestom u pravcu Estorila primjećujem da nam je pogonski lanac počeo zatrzavati odnosno istegao se i na jednom članku zablokirao. Prilično vesela spoznaja jer smo još jako daleko od HR. U ovoj situaciji jedino mudro što se može učiniti je, ili raspustiti lanac još više ili ga ostaviti u trenutnom stanju i nedirati ništa. Izabrao sam ovo drugo i dobro postupio. Do kraja našeg puta ovaj izvrsni RK lanac na svojim člancima imat će 45000 pređenih km. Gotovo nevjerovatno za drugu ugradnju. Prvi lanac je bio DID s kojim smo prešli 34000 km. Nakon par dana provedenih na Lisabonskoj obali vrijeme je za pokret u pravcu Algarvea. Za taj put odabiremo cestu 120 uz samu obalu jer je izvrsna i ne odvaja nas od mora.
Samo uz područje Nacionalnog parka Estuario Do Sado cesta se nakratko odmiče u okolna brda. Kod Sinesa ponovno smo na obali. Stajemo kod dvorca u kojem je rođen Vasco Da Gama. U dvorištu su upravo pripreme za nekakav koncert na otvorenom. Dvorac nije ništa posebno pa odlazimo dalje. U Sinesu je rafinerija nafte a gusti smog iz njenih dimnjaka prati nas gotovo 30 km. Rafinerija u Bosanskom Brodu je mila majka za ovu rafineriju ovdje. Južno od Sinesa panorame su preljepe a kuće u selima kroz koja prolazimo su obojene u bjelo plavu boju što daje određenu posebnost ovome kraju. Pred samom regijom Al garve koja je malim cestovnim mostom povezana s ostatkom Portugala zaustavljamo se u birtiji uz cestu. Tek što smo stali jedan neugledan lik nam se obratio sa terase gostione glasno vičući : I, am too!!!!!, I,am too!!!!. Pitao sam ga što to i on pa mi je odgovorio: I ja nisam normalan!!!, pokazujući prema naljepnici na našem vjetrobranu gdje je piše I,am not normal. Eto nađoh si srodnu dušu u dalekom Portugalu. Sjeli smo za stol do njegova i uz pivo koje u ovom bircu stoji oko 50 centi započeli razgovor.
Zove se Paul i živi 3 km dalje u brdima. Nema struje,nema vode, nema gotovo ništa, poderan je i u krpama ali ima Harleya. Paul je ovamo doselio prije 8 godina iz njemačkog Manheima pobjegavši od tri žene i petero djece te se skrio u ovim brdima. Svaka mu čast. Nakon dvije runde koje smo mi velikodušno platili Paul nas poziva da dogodine budemo njegovi gosti, a da idući vikend obavezno dođemo u Faro na jedan od največih moto susreta u Europi. Nažalost taj događaj će proći bez nas jer su naši planovi nešto drugačiji. Sa suzama u očima Paul i njegovo društvo se pozdravljaju sa nama, vjerovatno i zbog činjenice da će si slijedeće runde morati platiti sami. Ovaj bradati robinson još nam dugo maše ispred birtije dok ga gledam u retrovizoru kako nestaje u daljini sa svojim čudnim životnim filmom. Vozeči prema krajnjem jugu Portugala odnosno prema Sagresu šiba nas nemilosrdan oceanski vjetar koji je do zemlje savio svo raslinje, borove i makiju.
Ovaj kraj je potpuno drugačiji od svih koje smo do sada imali priliku vidjeti. Priroda je ovdje surova i gruba. Ovo je područje pod stalnim i snažnim udarima vjetra sa oceana. Uskoro stižemo do Rta Cabo De Sao Vicente. Zastrašujuće je. U sredjem vijeku vjerovalo se da je ovdje kraj svijeta. Rimljani su ovaj rt zvali Promontorium Sacrum (sveti rt) a i danas sa svojim 60 m visokim liticama koje se obrušavaju u Atlantik izaziva strahopoštovanje. Svetionik koji je postavljen ovdje ima domet 95 km i najjači je u Europi. Nakon fotografiranja kod ovog veličanstvenog Rta tražimo smještaj u mjestu Luz nedaleko Lagosa. Bungalow u campu sa cijenom od 31 euro dovoljan je razlog da šator ovaj put ostane neraspakiran. Luz je prekrasno malo mjesto na pješčanoj obali prepuno bijelih kućica složenih kao lego kockice.
Odlučili smo cijeli sutrašnji dan provesti na plaži uživati u suncu i moru i naravno guštati Portugalske delicije. Drugog dana boravka ovdje odjahali smo do Lagosa. Lagos je atraktivan grad smješten u jednom od največih zaljeva u Algarveu. Prepun je restorana i barova, a party ovdje traje non stop. Suvenirnice i gift shopove nemoguće je prebrojati. U davnoj prošlosti Lagos je bio važno mjesto uz kojeg se veže nekoliko bitnih događaja. U 15 st u vrijeme otkrića koje je pokrenuo Henrik pomorac Lagos je bio značajno pomorsko središte. To je imalo za posljedicu i neke ne baš hvale vrijedne činjenice. 1441 godine Henrikov istraživač Nuno Tristao ovamo je doveo prve robove iz Sahare. Mjesto prve tržnice robova u Europi ovdje je označeno pločom ispod arkada u ulici Rua Da Senhora Da Graca. S druge strane Lagos je poznat po elegantnoj marini u kojoj prvo sigurno sidrište traže brodovi koji doplovljavaju s Atlanskog oceana. Nakon nekoliko lijepih ali od hodanja zamornih sati vraćamo se u mir kampa gdje sa prvim susjedima Francuzima ispijamo Jack Daniels colu i razgovaramo do dugo u noć.
Jutro nas tjera u nove kilometre. Želimo se domoći blizine Jereza i Cadiza na Španjolskoj obali. Usput stajemo na SBK stazi u Portimau, no budući da nema nikakvih eventa staza zjapi prazna. Auto cestom se vozimo iznad Albufeire, Fara, Tavire i kod Monte Gordoa napuštamo Portugal. Nedugo potom ulazimo u grad Huelva na početku zaljeva Costa De La Luz. Ovdje u sjeni suncobrana jednog bara mnoštvo okupljeno oko krigli piva uživa u podnevnoj pauzi za radnog vremena. Stali smo i mi na okrijepu što je rezultiralo mnogim poznanstvima jer smo okupljenima bili prava atrakcija. Ostajemo oko pola sata sa veselim društvom a potom idemo put El Puerta De Santa Maria, koji se nalazi točno između Jereza i Cadiza. Smještaj nalazimo u kampu i nakon kompliciranog prijavljivanja na recepciji zbog gomile papirologije napokon postavljamo šator i odlazimo do grada. Grad je izgrađen u meksičkom stilu, dosta je neuredan osim turističkih zona u kojima mile stotine turista.
Ovaj grad je jedan od glavnih proizvođača šerija u Španjolskoj. Impozantni dvorac iz 13 stoljeća obilježava stari dio grada. Ovdje se takođe nalazi jedna od največih arena za borbu s bikovima u Španjolskoj. U svakom slučaju grad je vrlo zanimljiv i dinamičan. Pronašli smo dobar restoran i veče proveli uz paelju i izvrsno vino. Sljedeći dan rezervirali smo za posjet GP stazi u Jerezu. Ovdje je također tužna slika kao i u Portimau. Kada nema utrka staza se doima napušteno. Naš Grobnik apsolutno je puno življa pista po kojoj se svakodnevno juri i trenira. Malo je neobično što to i ovdje nije slučaj. Pijemo kavu u baru kontrolnog tornja. To je jedino mjesto gdje ima živih na ovoj doista prekrasnoj stazi. Od konobara kupujem majicu s logom bara jer fun shop je naravno zatvoren. Pomalo razočarani odlazimo u centar Jereza. Simbol grada su crne bačve koje se mogu vidjeti u gotovo svim ulicama i na trgovima a simboliziraju proizvodnju šerija koja je ovdje glavna djelatnost. U jednoj taverni čiji je vlasnik debeli Harleyaš degustiramo razne vrste ovog likera. Nakon degustacije kratko razgledamo uži centar grada a potom se vračamo do Puerte De Santa Maria na plažu. Ujutro ranije ustajemo jer za danas smo isplanirali puno toga: Cadiz, Tarifu, Gibraltar i Marbellu. Budući da je Cadiz vrlo blizu Puerte De Santa Marie u njega stižemo brzo. Stršeči iz zaljeva Cadiz je okružen morem gotovo sa svih strana. Vjeruje se da je Cadiz najstariji grad u Europi. Prema legendi osnovao ga je Herkul. Cadiz je 1812 godine bio glavni grad Španjolske i te godine je u njemu proglašen prvi ustav države.
Najpoznatije obilježje grada je prekrasna katedrala. U naravi to je barokna neoklasicistička crkva sa velikom kupolom od zlatno žutih pločica vidljivih iz daleka. Prema podacima kojima raspolažemo to je jedna od največih sakralnih građevina u Španjolskoj. Prvu jutarnju kavu ispijamo u caffeu ispred ove preljepe crkve. Obzirom da nas danas očekuje još puno toga moramo krenuti dalje. Na izlazu iz Cadiza nakratko se zaustavljamo da se još jednom nagledamo ovog preljepog grada, a potom jurimo cestom N-340 u pravcu Tarife. Polja vjetro elektrana rasuta su cjelim ovim područjem. To dovoljno govori o tome koliko je jakog vjetra ovdje prisutno neprekidno tijekom cijele godine. Gotovo svi suveniri na ovom području na sebi nose natpis High wind area (područje snažnog vjetra).
Napokon ulazimo u Tarifu. To je zanimljiv lučki grad bijelih kuća kao i večina mjesta uz obalu. Tarifa je dobila ime po Maurskom zapovjedniku iz 8 st. Tarifu Ben Maluku. Ovdje u blizini Cabo De Trafalgar legendarni Engleski admiral Nelson 1805 godine porazio je Španjolsku i Francusku flotu, ali je i sam poginuo u toj bitci. Osječaj blizine Afrike koja je odavdje udaljena samo 13 km. prisutan je na svakom koraku. Željeli smo barem samo nakratko kročiti na Afričko tlo u Tangeru koji je smješten nasuprot Tarife i do kojeg trajekt vozi nekih 30-tak minuta.
Nažalost jednodnevna karta koja stoji 197 eura za nas dvoje i motor odvratila nas je od tog nauma. Točnije 80 eura po osobi i 37 za motor i to po akcijskoj cijeni jer karta za motor inače iznosi 52 eura. Mislim da je svaki komenar u odnosu na ovdašnje brodare suvišan. Jednomjesečna povratna karta za dvije osobe i motor za Siciliju je 22 eura, toliko za usporedbu. Tarifa je vrlo zanimljivo mjesto pa se stoga još malo zadržavamo u dijelu oko luke gdje u suvenirnici kupujemo par sitnica. Još nas samo 30-tak km dijeli od Gibraltara kojeg smo oduvijek željeli posjetiti.
Prije toga moramo proći kroz još jedan atraktivan grad, a to je Algeciras. Taj grad je velika ribarska luka i glavna vrata Europe trajektima za sjevernu Afriku. Iz Algecirasa se pružaju spektakularni pogledi na Gibraltar udaljen 14 km preko zaljeva. Svako malo se zaustavljamo da bi uslikali Gibraltarski greben koji je vidljiv iz daleka i sa svih strana. Cesta uz more malo po malo dovodi nas pred stjenoviti Rt Gibraltara. Na ulazu je obvezna provjera putovnica. Godišnje preko ovog graničnog prijelaza u Lalinea De La Concepcion prođe oko 4 milijuna ljudi. Preljepo je biti ovdje i vidjeti sve neobičnosti i atrakcije ovog dijela Britanskog kopna. Prvo što primjećujemo su žute Engleske registarske pločice na vozilima. Iako je to područje pod Britanskom ingerencijom vozi se desnom prometnom trakom. Cjene su izražene u funtama ali se sve plaća u eurima. Ovaj teritorij ustupljen je Velikoj Britaniji 1713 godine sporazumom iz Utrechta. Glavne atrakcije Gibraltara odnose se na njegovu vojnu i stratešku važnost tijekom stoljeća.
Na samoj polovici ovog Rta u stijenama nalazi se Maurski dvorac iz 8 stoljeća čija se glavna kula još i danas koristi kao zatvor. U 80 km prokopanih tunela su skladišta i vojna baza. Na južnom krilu Gibraltarske stijene nalazi se brlog majmuna koji cijeli dan skakuću uokolo po kamenjaru. Prema legendi Englezi će biti vladari Gibraltara sve dok na njegovim stjenama bude ovih majmunčića. Gibraltar je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje avionska pista prelazi preko ceste pa se promet vozila zaustavlja prilikom poljetanja i slijetanja aviona. Grad Gibraltar nije prevelik pa ga se može obići za nekoliko sati. Nakon ovog fantastičnog iskustva u popodnevnim satima nastavljamo dalje uz Costa Del Sol kroz Andaluziju jednu od najljepših pokrajina Španjolske.
Danas nam je cilj odmači što dalje od Gibraltarskog tjesnaca jer još smo jako daleko od kuće a dani godišnjeg odmora nam se dobrano tope. Dok se vozimo ovom najreprezentativnijom Europskom obalom nižu se predivni pogledi na atraktivna ljetovališta, jet- seterske destinacije, ali i na izvorna ribarska sela pošteđena masovnog turizma. More je zaista azurno plavo zbog činjenice da se nebo u njemu ogleda kroz više od tristo sunčanih dana godišnje. Nakon nekog vremena stižemo u čuvenu Marbellu koja je vrh piramide najekskluzivnijih Europskih ljetovališta. Često je posječuju članovi kraljevskih obitelji i slavne filmske zvijezde. Ako moram biti iskren Marbella po meni nije ništa posebno. Bili smo na puno ljepšim i atraktivnijim mjestima zadnjih godina. To samo potvrđuje pravilo da nisu bogataši ti koji čine privlačnost i ljepotu nekoga kraja ili mjesta već to na sreću ipak određuje priroda a ne nekakvi kvazi čovječuljci koji se razmeču svojom slavom i bogatstvom. Kratko se zaustavljamo ovdje tek toliko da se protegnemo, a potom nastavljamo dalje obalom u pravcu Malage, drugog največeg grada Andaluzije.
Cesta kojom prolazimo kraj Malage dotiče se rubnog dijela Nacionalnog parka Natural De Los Montes koji je obitavalište raznolikog životinjskog svijeta, a o biljnom je bespotrebno bilo što reći jer se cijelim ovim područjem širi miris lavande i divljeg bilja. Popodne je dobrano odmaklo pa moramo pronaći smještaj. Budući da je ovo najelitniji dio Španjolske obale kampova nema ni pod razno. Jedan jedini u potezu od nekoliko stotina kilometara nalazi se nedaleko Nerje i to skriven međum divljim raslinjem i skromnog je kapaciteta. U blizini Nerje je grad Almunecar, a to je već područje obale Costa Tropical. Sam naziv dovoljno govori o kakvom se podneblju radi. Mrtvi umorni nekako smo se smjestili u ovom malom kampu i uz hladni limoncheli završili ovaj događajima i kilometrima nabijen dan.
Jutro je sa sobom donijelo sunce ali i neke probleme s našim prometalom. Naime akumulator nam je prazan i nemožemo pokrenuti motor. Srećom čiko iz kampa ima elektropokretač koji nam posuđuje i upučuje nas u Neriju u trgovinu i servis kod Georga. George je mišljenja da će se akumulator sam dopuniti tim više što je star samo jednu godinu. Akumulator vizuelno dobro izgleda osim što je plus klema bila odvijena pa punjenje nije bilo dobro. Poslušali smo ga i nismo kupili novu bateriju. Bila je to velika greška što će se kasnije pokazati točnim. Nerja je dugogodišnje poznato ljetovalište Coste Tropical sagrađeno na hridi iznad pješčanih uvala. Podnožje je to planine Sierra De Almiara čiji se stjenoviti Rt zove El Balcon De Europa (balkon Europe).
Nije teško pogoditi zašto. Pogled odavde seže kilometrima duž prekrasne obale. Najljepši je sa tzv. balkona koji je podignut na južnom dijelu šetališta. Ipak Balcon De Europa nije največa atrakcija Nerje.Visoko prvo mjesto zauzimaju Cuevas De Nerija tj. niz prostranih špilja koje su otkrivene 1950 godine. Vjeruje su da su zidne slike pronađene u njima stare oko 20 tisuća godina. To svakako moramo vidjeti pa odlazimo dva km sjeverno od grada do samog ulaza u ovaj tematski park. Ulaznica stoji 17 eura po osobi. Nije baš malo ali ono što smo vidjeli i doživjeli u ovim spiljama vrijedi i više od toga. Galerija u koju se spuštamo stepenicama isklesanim u vapnencu veličine je zagrebačke katedrale. Impresivno je a istovremeno i sablasno. Samo nekoliko grotta je otvoreno za javnost i mogu primiti više stotina posjetitelja odjednom. Ipak je potrebno više od sat vremena da bi ih se obišlo.
Ovakve grandiozne spilje nismo nikada vidjeli ni u National Geographicovim emisijama. Nakon što smo izašli na dnevno svjetlo odlazimo na pješčanu plažu podno Balcona De Europa i ostajemo ondje do kraja dana. Ujutro smo već na cesti prema Almeriji koja prolazi uz istoimenu obalu Costa De Almeria. Vrijeme je izvrsno, cesta također tako da brzo nabiremo kilometre koji su pred nama. Kod Almerie se spajamo na kako to ovdje nazivaju auto pistu E-15 koja je jednim svojim dijelom još u izgradnji. Dok se probijamo kroz planine Sierra Del Alhamila primječujemo da su podnožja brda obavijena najlonskom folijom koja se proteže hektarima. Naime zbog neprestanog sunca i velikih vručina uzgoj vrtnih kultura moguć je jedino na taj način. Ovdje nema mjesta za pejzažne fotografe iako su ovi predjeli preljepi no u potpunosti su plastificirani. Kod grada Lorce stajemo na Repsolovoj benzinskoj postaji gdje upoznajemo Harleyaša Giusepea i njegovu suprugu Katju. Oni se vračaju kući nakon dugog puta sa Kanarskih otoka.
Porijeklom su Talijani sa Calabrije no svoju su životnu sreću pronašli u Barceloni gdje žive. Kako iz razgovora samnom saznaju za moje velike simpatije prema Italiji ,iz bisaga na motoru izvlače talijansku zastavu koju mi poklanjaju. Žele se zakačiti s nama do Alicantea auto pistom E-15. Drago nam je zbog toga jer ćemo se bar dio puta voziti u društvu. Nažalost od samog početka Giusepe jako petlja. Vozi vrlo sporo, 70 – 80 km/h po auto cesti tako da nas obilaze apsolutno svi i postajemo prava smetnja na putu. Nakon par minuta moje strpljenje popušta, zavrčem gas i Giusepe odlazi u povijest mojih sječanja unatoč tome što mi je maločas poklonio talijanski barjak. Stvarno nisam rođen za bikera nego za racera i hvala bogu na tome.
Nakon toga što smo dobrano odgrabili naprijed stižemo do Murcije. Murcija je prelijepa regija koja u unutrašnjosti krije prirodne znamenitosti i planine, dok na obalnom dijelu Costa Blance posjeduje prave morske dragulje poput Benidorma, Xabie, Penyal D Ifacha koji su pogodni za sportove na vodi tijekom cijele godine. Naše odredište je La Villa Joiosa prekrasan mali gradić nadomak Benidorma. Ovdje pronalazimo predobar camp na samoj obali. Dok postavljamo šator upoznajemo se sa prvim susjedima Alanom i Michele Harleyašima iz Pariza. Izvanredni ljudi s kojima se družimo narednih dana. Villa Joiosa je zanimljiv obalni gradić šareno obojenih kuća .
Šetnja njegovim uskim ulicama pravo je zadovoljstvo. Dan završavamo u baru kod Antonia koji je ujedno i predsjednik lokalnog moto cluba a dobar je prijatelj sa Alanom i Michele. Jutro započinjemo kavom i croasanama. Danas želimo do Benidorma ,par kilometara istočno od našeg kampa. Benidorm slovi za mjesto sa najviše smještajnih kapaciteta na mediteranu, jednom od deset najljepših svijetskih plaža, razuzdanom noćnom životu, klubovima i Engleskim pubovima. Grad je vrlo neobičan sa svojom arhitekturom koja je izgradila visoke nebodere koji zasjenjuju nekoć malo ribarsko mjesto. Stayling je gotovo identičan onom u dalekom Dubaiu. Parkiramo se uz plažu i žurimo na hladno pivo u obližnji bar.
Sve izgleda prilično nestvarno pa se osjećamo kao da nas je netko ovamo ubacio kroz vremensku rupu u neko buduće vrijeme. Nakon osvježenja vraćamo se u pitomu Villu Joiosa koja nam je puno prirodnija i bliža od ovog razvikanog ekstravagantnog cirkusa. S našim novim prijateljima provodimo veče u baru kod Antonia u pravoj domačinskoj atmosferi i radimo svojevrsnu oproštajku jer ujutro krećemo dalje. Samo smo mislili da će biti tako. Pakujemo se ranije da izbjegnemo dnevnu žegu i tek da ćemo krenuti kad evo novog ali ipak starog problema. Akumulator nam je skroz prazan ,dakle umro je i nema govora o pokretu. Samo onaj tko je iskusio ovako što može razumjeti o čemu govorim. Skidamo opremu sa sebe i pokušavamo doći do akumulatora. Tome prethodi skidanje bisaga koje su vezane preko sica ispod kojeg je akumulator. Znojimo se i postaje vruče.
Znamo da smo izgubili dragocjeni dan no što je tu je. Sa Antoniom koji me povezao autom u potragu za baterijom obilazim pet moto shopova no ne nalazim ništa što odgovara našoj Yamahi. Ipak u šestom pokušaju uspijevam pronaći prilično sličnu bateriju no dosta slabiju. Naravno nije gelirana pa je potrebno je sačekati koji sat da se formira tako da tek oko 13 h krećemo put Barcelone. Iz ovoga se da izvući dobra pouka. Ako se nađete ovako daleko od kuće i počne vam bilo kakva sitnica na motoru (u našem slučaju akumulator) raditi problem odmah to riješite sa novim dijelom jer bi vam se moglo dogoditi što i nama a to nije vrijedno tolikog gubljenja vremena a i živaca. Kako se kaže, čovjek uči cijeli život i umre neuk,(glup). Cesta nas vodi tik do obale, prevruće je i digao se jak vjetar. Uskoro ulazimo na auto pistu Mediteraneo. Ovdje plačamo i prvu cestarinu nakon dugo vremena. Nažalost i na dalje nas čeka isto jer Francuzi i Talijani su nemilosrdni pri naplati korištenja svojih autocesta. Vikend je pa su stoga ceste prepune vozila i nervoznih vozača tako da vožnja na dva kotača postaje bitka za preživljavanje.
Dok se vozimo uporedo s obalom Costa Brave prisjećamo se kako nam je ovdje bilo odlično prije par godina. Nažalost danas se ne zaustavljamo ni u Valenciji niti u Barceloni jer je dug put pred nama. U naše odredište Canet De Mar nekih 70-tak km istočno od Barcelone stižemo oko 21 h. Vrlo umorni smještamo se u malom kampu pored mora. Marllboro, limoncheli i martini bianco otklanjaju zadnje ostatke umora u nama tako da opušteni uskoro tonemo u san. Cijeli idući dan provodimo na pješčanoj plaži dugoj par km. Naveče je u kampu odlična animacija pa sa ostalim kampistima uživamo u programu jedne plesne skupine.
Vrijeme je za ići dalje pa se ujutro žurno pakujemo i gas. Kod Perpignana prelazimo Španjolsko-Francusku granicu i time na neki način zatvaramo krug ovog našeg putovanja jer smo na dolasku kod Perpignana otišli prema Andori i sjeveru Španjolske. Sada kada smo još samo 2000 km od HR osjećamo se kao kod kuće jer nakon mnogih kilometara koje smo prevalili ovo je prava sitnica. Još samo par suvenira na benzinskoj postaji u Espagni i ulazimo u Francusku. Neopisiva gužva na auto cesti prema Montpellieru tjera nas na lokalnu cestu kojom stižemo u Arles. Stajemo samo na osvježenje u caffe Van Gogh (nekadašnji La Nuit) u koji je često svračao ovaj veliki slikar i kojeg je ovjekovječio jednim uljem na platnu.
Ovdje gubimo dosta vremena jer Arles je sam po sebi jedno veliko remek djelo. Nakon odmora žurno odlazimo dalje put Aixa. Nad Aixom su se nadvili crni oblaci, počinje kiša pa smo prinuđeni zaklon potražiti pod jednim podvožnjakom. Uskoro nas je bilo oko 10-tak motorista koje je snašla ista sudba. Sačekali smo da pljusak oslabi pa krenuli brdskom cestom prema Frejusu i St. Raphaelu. Ovo je jedna od najboljih cesta kojom smo se na ovom putu imali prilike voziti. Puno motora juri po njoj u oba smjera uživajući u desetinama zavoja. Oko 18 h stižemo u camp Rosignol u Antibesu na Azurnoj obali. Gazda kampa više ni netraži naše dokumente nego rukom pokazuje da nas naše staro mjesto čeka kao i uvjek. Veče provodimo u baru gledajući tv koji prikazuje završnicu utrke Tour de France.
Narednih par dana uživamo u Nici ,na plaži u zaljevu Anđela. Predobra je Nica. Svakako je treba posjetiti više puta u životu. Ovaj grada vraća nas u neka prošla vremena kada su ovdje bili prapočetci elitnog turizma. Dio tog dobrog starog štiha zauvijek je pohranjen u mnogim ulicama i zgradama oko glavne tržnice i luke. Nica je jedno od onih mjesta u koje se čovjek vraća uvijek prožet istim osjećajima kao kada je ovdje došao prvi puta. Blizina Monte Carla cjelom dojmu daje još više na značaju. Nakon nekoliko dana Azzura i sunca vrijeme je da se krene doma. Sada smo već toliko uhodani za povratak kući s Azurne obale da nam se čini kao da smo otišli u neko od predgrađa našeg grada i za čas ćemo se vratiti kući. Kao i inače biramo noć za povratak .Prvenstveno što tako uspijemo izbjeći vručinu koja je preko dana nesnosna, a sam put se noću čini brži i kraći. Voljenu Italiju prelazimo u jednom dahu stajući samo da dopunimo tank i popijemo po koji cappuccino Italiano. Kroz Deželu prolazimo u ranu zoru i kao inače po prilično niskoj temperaturi za ovo doba godine. Jedva je nikih 8 C. U domovinu ulazimo po prvi puta otkako je postala članica EU. Naravno, naš policajac traži putovnice na uvid podsjećajući da nas do Schengena dijeli još dosta vremena.
Kako god bilo lijep je osjećaj doći kući i osjetiti miris domovine, njenih šuma i najljepšeg i najčišćeg mora na svijetu. Drhčući od hladnoće i uzbuđenja zbog povratka spuštamo se Riječkom obilaznicom do“ Vrata Jadrana“. Ovdje uz croasane i duplu kavu kroz staklo promatramo kako se budi Kvarner i najljepši zaljev svijeta optočen neprocjenjivim draguljima: Rijekom, Opatijom, Lovranom, Ikom, Ičićima, Medvejom.......... Ma nema smisla nabrajati sva brilijantna mjesta rasuta duž ove čarobne obale. Pogled mi zastaje na našoj kraljici i ljepotici koja nam je opet pružila toliko toga ljepoga i sretno nas vratila kući. Razmišljam kako gotovo da nema regije i grada u Europi gdje nas ovaj pouzdani stroj nije dovezao, gdje se sve našao, gdje sve krasi fotografije s naših putovanja i koliko nam je radosti pružio. Guštat ćemo još koji dan na Jadranu a onda idemo put Osijeka nakon pređenih 8700 km što ubrajamo u jednu od naših najdužih moto routa. Samo malo!......, što kažeš? Ma, Nada me pita kuda ćemo iduće ljeto. Što ja znam. Pa tek smo stigli. Ah, kakva žena odakle joj više snage.
Na kraju ove priče posebno želimo zahvaliti Auto moto klubu Slavonac Osijek koji nas je i ove godine po tko zna koji put podržao članstvom Europa + na našem putu, veliko hvala još jednom.
