PUTOPIS: Isle of Man i Irska

PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“

Kad sam prošle godine, drugi puta zaredom, krenuo na Isle of Man i Irsku, nitko ni slutio nije da će 2020., zbog tamo neke pandemije koronavirusa, TT utrke biti otkazane. No, utoliko mi se i više isplatilo otići tamo te 2019. godine, bez obzira na to što me je uporno pratila kiša, a na povratku i ozljeda ramena zadobivena pri padu u Sjevernoj Irskoj

Otok koji lebdi u magli usred Irskog mora s dolaskom proljeća i sunčanih dana počinje otkrivati svoju netaknutu prirodu u kojoj čuva neprocjenjivi dio motociklističke povijesti.

Najstarija, najljepša, najteža i najopasnija staza na svijetu, TT Course.

Ako ne bude kravljeg ludila ili pandemije koronavirusa, jednom na godinu, zadnji tjedan u svibnju i prvi tjedan u lipnju otok preplave motocikli. Tvorničke momčadi, privatni vozači, motociklisti koji žele biti dio ove bogate povijesti. Ljudi sa svih strana svijeta u to doba pojure prema Isle of Manu.

Kao i svi oni, tako i ja, uz prve znakove proljeća 2019. počinjem razmišljati kako bi bilo lijepo ponovo uživati na otoku i gledati TT utrke. S time da doći na otok nije lagan zadatak. Smještaj bude bukiran i godinu dana unaprijed, a isto vrijedi i za trajekte. Samo su dvije luke u Engleskoj - Liverpool i Heysham - iz kojih se možete otisnuti prema otoku, a još dvije su u Irskoj; Belfast i Dublin.

Prava je lutrija bez rezervacija stići na Isle of Man, no baš to mi je uspjelo 2018. S istom idejom, i novom rutom, samo 7 dana prije puta počinjem pripreme. Brzo nabacujem nove gume, obavljam servis i pakiram kofere. Oprema, nešto alata, kit za krpanje guma i samo osnovne stvari jer želim putovati lagan i čim prije stići na otok.

Trideseti je svibanj 2019. Kiša koja pada već 10 dana polako staje i, iako su ceste mokre, krećem prema Rotterdamu. Preko Slovenije, Italije i Austrije vrijeme se popravlja i kasno navečer stižem do Stuttgarta. Uz večeru napominjem recepcionaru da nastavljam oko 5 ujutro i molim ga da mi napravi doručak za ponijeti.

Ujutro je sve spremno i krećem prema planu za Rotterdam. Trajekt kreće u 16 sati, a još moram kupiti i kartu! Postavljam si cilj da u 13 sati moram biti u luci, te uz korištenje autoceste stižem na vrijeme. Karta od 280 € za trajekt koji vozi cijelu noć do engleske luke Hull djeluje skupa, ali mi se tako put skraćuje za 500 km vožnje kroz Englesku. Uz to, ne trebam tražiti hotel i platiti noćenje, tako da karta opravdava svoju cijenu jer bi svejedno usput potrošio toliko, a lako moguće i više. Osim toga, vozi se po lijevoj strani tako da treba usporiti vožnju i ostaviti si dovoljno vremena za privikavanje.

Na brodu je odlično. Lijepa i uredna soba, restoran za večeru i bar za opuštanje tako da put brzo prolazi. Budim se u 5 sati i kroz mrak na palubi osjeti se da je kopno blizu. Zadovoljan sam, ali i zabrinut jer sam navečer uz par Guinnessa u baru uspio online kupiti kartu za trajekt iz Heyshama, koji kreće u 13 sati, a za „check in“ moram biti najkasnije u podne biti tamo.

U 8 ujutro trajekt pristaje, kreće iskrcaj i prolazim graničnu proceduru s drugim motociklistima. Brzo dopunjavam rezervoar i u 9 krećem prema Heyshamu.

Počinje i lagana kiša što znači oprezniju vožnju, bez zaustavljanja i odmora kako bi stigao na vrijeme. Tih 230 km odrađujem u komadu i u 11:30 stižem u luku, gdje je već mnoštvo motociklista. Zadovoljan sam, jer sam uspio stići čak dan ranije od planiranog.

Krećemo prema otoku i kišica prestaje, tako da uživanje u morskom zraku na palubi može početi. Za tri sata vidjeti ću otok Isle of Man, s kojega sam prije 350 dana odlazio i mislio ‘tko zna da li ću ga opet vidjeti?’.

To smo došli vidjeti!

Pokriven oblacima, otok polako postaje vidljiv i uskoro počinje iskrcaj. Budući da sam stigao dan ranije, odmah nastavljam prema mjestu Balasalla blizu Castletowna, ali prvo zastajem pozdraviti vile na Fairy Bridge gdje u zdenac bacam 5 kuna za sreću. Na ovom otoku vjeruju u vile i na ovom mostu su sigurno bili svi koji su vozili na otoku. Čak i poznati Rolling Stonesi su si ovdje poželjeli sreću negdje na početku karijere davne 1965. godine. A budući da su mi na ruti od smještaja do ostatka otoka, i ja svaki dan pozdravljam vile.

U Ballasalli sam uspio naći sobu u hotelu u kojem sam odsjeo i prošle godine uz prilično paprenu cijenu od 135 funti. No, ove godine sam uspio rezervirati sobu u kući u Casteltownu za 45 funti na noć, tako da mi je smještaj za iduća 4 dana ispao je puno povoljnije. Zadovoljan krećem potražiti nešto za pojesti i nalazim restoran naziva ‘The Forge’. Ispada pun pogodak! U ponudi imaju „queen scalops“, kod nas poznate kao kapesante, autohtono pripremljenu janjetinu, rakova kliješta i još mnogo otočkih specijaliteta, tako da mi to postaje nezaobilazno mjesto svake večeri.

Idući dan je nedjelja, no zbog lošeg vremena prethodnog tjedna ovaj put nema Mad Sunday vožnje po stazi, a po vjetru i kiši slutim da ni danas neće biti ništa od treninga, pa odlazim prošetati kroz park vozača odmah iza popularnog Grandstanda. Telefon mi prestaje raditi i srećom nalazim ‘Sure prepaid’ karticu za 10 funti. I dok troškovi naših teleoperatera za par dana na otoku narastu i do 100 eura, ja još uvijek imam 2 funte na kartici, tako da dobro je znati i za ovu opciju!

U parku vozača je opuštena atmosfera. Dok se većina vozača povukla na odmor jer treninga izgleda neće biti, Lee Johnston je zabavljao kolege i prolaznike vožnjom na zadnjem kotaču sa svojim minicrossom. Oko podneva se oblaci polako počinju micati i sunce se probija. Ipak će se voziti treninzi, pa krećem niz stazu i tražim neko mjesto s kojeg još nisam pratio utrke. Nakon malo vožnje zaustavljam se ispred puba ‘The Mitre’ na ulazu u Kirk Michael. Ovdje prolaze s 250km/h kroz naseljeno mjesto.

Atmosfera na travnjaku ispred puba je odlična i brzo sam se sprijateljio sa grupom Nijemaca koji mi prepričavaju kako su znali dolaziti gledati GP utrke kod nas na Grobniku. Uz pintu manskog ale piva čujemo vrištanje motocikla, i naravno to traje. Zvuk koji probija žamor sve je bliži i odjednom kao projektil proleti između kuća i zidova. Ali nije to motocikl, nego sidecar!

Skroz iznenađeni zvukom i brzinom provirujemo preko zida i čekamo sljedeće. „To smo došli vidjeti!“ viču kroz smijeh Nijemci. Ubrzo stižu sljedeći, a brzina kojom prolaze tom uskom cestom je nevjerojatna. Zvukove koji se odbijaju od okolnih kuća nemam s čim usporediti, ludo skroz. I tako se cijelo poslijepodne redaju Superbike, Supersport i Lightweight kategorije. Svi žele još koji krug za fina uštimavanja jer sutra je ponedjeljak i počinju utrke.

320 km/h kroz zeleni tunel

Inače, prve utrke su ovdje održane 1907. godine, a 1911. su počeli voziti na današnjoj ruti. Kroz tu povijest mašinerija koja je osvajala ovu stazu je blago rečeno raznolika. Od raznih jednocilindričnih agregata do šestcilindrične Honde, pa čak i Moto Guzzija V8. Na ovoj stazi su se razvijali i isprobavali svakakvi motocikli.

Iako su prvi vozači na nekim dijelovima staze gurali motocikle, kasnije čak i pedalirali da savladaju uzbrdice, danas na tim dijelovima uzlijeću pri brzinama od 200km/h i više. Što je najbolje, usavršavanje motocikala i vozača s vremenom nisu umanjili izazov, čak su ga i povećali. Uz korištenje sofisticirane elektronike, kočnica, agregata, uostalom svih komponenti motocikla, kao i tehnika vožnje, razlike u odvoženom vremenima postaju sve manje, a pobijediti je sve teže.

Tako stiže ponedjeljak i počinju utrke. Opet krećem u potragu za pozicijom otkuda ću pratiti utrke, a ovaj puta izbor pada na najbrži dio staze, Sulby Straight. Duga ravnica obrasla drvećem tako da izgleda kao zeleni tunel, a tu je i pub. Da ne ispadnem kao obični pivopija, pub uz stazu je odličan izbor jer ste nerijetko odsječeni od ostatka otoka. A nije neka zabava gledati utrke gladan i žedan. Dobra opcija je biti sa lijeve strane staze, gledano u smjeru vožnje, jer tu većinom imate mogućnost da se premjestite na neku drugu poziciju, dok ste na desnoj strani uvijek unutar staze i imate puno manje izbora.

Prva utrka tog dana Superbike TT trebala je biti prava poslastica, ali se u drugom krugu pretvorila u tragediju. Mladi, ali i iskusan vozač Daley Mathison stradao je na brzom dijelu staze zvanom Snugborough, malo prije poznatog dijela Union Mills. I dok smo svi čekali da utrke krenu dalje, osjetilo se u zraku da nije dobro. Kao što je TT poprište velikih slavlja, zbog svoje opasnosti često je i uzrokom velikih tragedija. Mala greška na ovoj stazi, nažalost, dolazi s visokom kaznom.

Utrke se nastavljaju i Sulby Straight opravdava sva moja očekivanja. Stvarno su brzi ovdje. Idu oko 320km/h dok ih gledate gurajući glavu kroz grmlje da bi uhvatili djelić sekunde za fotografiju, prije nego nestanu u zelenom tunelu i ostave vam samo zvuk koji nestaje u daljini.

Gledam utrku iz nečijeg vrta

Oko 16 sati ceste se kratko otvaraju za promet, a još jedna utrka se vozi u 17:30, tako da krećem prema dijelu staze za koji svi znaju; Bray Hill. Gdjegod da sam gledao bilo je nestvarno, ali Bray Hill doista nadmašuje sve. Desni zavoj na dnu velike nizbrdice iz kojeg se nastavlja ’Agos Leap nazvan prema legendarnom Giacomu Agostiniju. Na razglasu se čuje komentator i tako znate tko je krenuo da bi nakon 15-ak sekundi od startne ravnine, uz konstantno ubrzavanje i izvlačeći svaki atom snage iz motocikla, proletio kraj mene, a neki i uz iskre udarili u dno Bray Hilla. Nevjerojatno! Stojim u nečijem vrtu uz cestu, i to usku cestu, dok svakih 10 sekundi, s otprilike 270km/h, projuri projektil koji samo promijeni zvuk kako iskoči iz zavoja na Ago’s Leap jer gas ne puštaju. Nigdje na svijetu ne možete svjedočiti ovakvom moto spektaklu.

Prije nego su završile utrke nastavljam prema restoranu da izbjegnem gužvu i probam još koji manski specijalitet. Hrana na otoku je zaista izvanredna, morski plodovi su puni okusa, a posebno su me oduševile kapesante, okusom kao jadranske, ali malo veće. Uz to, ovdje su jako popularna rakova kliješta, koja kao hrana koje kod nas nema u ponudi pridonose osjećaju da ste daleko od doma. Kasno navečer stižem u svoju sobu u Castletownu blizu startne linije Southern 100 utrka koje se održavaju par tjedana nakon TT-a već preko 50 godina. Počinje puhati jak vjetar s mora tako da KTM parkiram uz sami zid kuće da budem siguran da ga ne može prevrnuti. Baš taj vjetar vas podsjeti da ste udaljeni miljama od kopna, usred Irskog mora.

Do jutra vjetar se malo smiruje i oblaci se ponovo navlače preko otoka. Uz laganu kišu krećem u razgledavanje. Prva postaja, Moore’s, obiteljska mini tvornica dimljene ribe koja prema istom receptu priprema popularne kippers od 1882. godine. Kippers su tradicionalno soljene i dimljene haringe tako da je Moore’s mjesto gdje se stvarno možete vratiti u prošlost života na ovome otoku. Nalaze se u mjestu Peel na zapadnoj obali otoka i nedaleko od njih je Peel Castle, vikinška tvrđava podignuta uz samu obalu koja vas vraća oko 800 godina u prošlost. Očuvane ruševine obrasle u travu koja vam daje osjećaj kao da hodate po najdebljem tepihu na svijetu.

Zbog lošeg vremena, zgusnutog rasporeda treninga i utrka još uvijek nisam stigao odvoziti Mountain Road, koja za vrijeme TT-a bude jednosmjerna i bez ograničenja brzine. Kiša opet počinje padati i šanse mi se čine mršave, kad odjednom vidim da je Mountain road ipak otvorena. I eto me prolazim Waterworks, Gooseneck. Cesta je mokra i bez prometa, kao da je samo za mene tako da malo otpuštam kočnice i pažljivo ubrzavam kroz Joey’s, Guthrie’s, slijedi Mountain Mile i sve sam brži. Odlično, jer prošle godine se nisam mogao opustiti i pratiti cestu od svog prometa.

Ubrzo, situacija se mijenja i pred Verandah upadam u maglu tako da ne vidim ni pet metara ispred sebe. Usporavam na nekih 50km/h i borim se da vidim kuda voziti. Inače Verandah je brzi desni zavoj, u biti četiri desna zavoja u jednom i često vozači ovdje broje 1,2,3..., onda zadnji i dalje. Iako sam i godinu dana prije ovuda prošao, ovi uvjeti me još jače podsjećaju na 1972. godinu, kad su TT Isle of Man utrke još bile dio svjetskog motociklističkog prvenstva.

Sve je u magli

Naime, te godine, u drugom krugu utrke klase 125ccm na Morbidelliju, kao vodeći u poretku prvenstva i vodeći u utrci, Talijan Gilberto Parlotti, inače miljenik Prelučke publike, ovdje stradava u sličnim uvjetima. Neki kažu da zbog magle nije točno izbrojao zavoje, neki da nije vidio lokvu pri brzini od 150km/h. Svi Gilbertovi snovi o osvajanju svjetskog prvenstva prekinuti su na kamenom stupiću na Verandi. Parlottiev sunarodnjak veliki Giacomo Agostini bio je jako potresen i nije htio više voziti, ali su ga nakon poboljšanja vremena uspjeli nagovoriti da nastavi. Krenuo je u sljedeću utrku i pobijedio.

Od svih vozača s europskog kontinenta jedino je Agostini stvarno osvojio ovu stazu skupivši 10 pobjeda. No, nakon te utrke više se nikad nije vratio, čak je predvodio bojkot jer je smatrao da je staza preopasna za GP utrke te je 1976. godine Isle of Man TT izbačen iz svjetskog programa.

Svi na otoku bili su potreseni Gilbertovom nesrećom, to više što je imao pravi pristup. Uz sve treninge, napravio bi i 50-ak dodatnih krugova po stazi na svom Ducatiju, pa čak i po noći u automobilu, da vidi sve nepravilnosti na asfaltu. Savjete je dobivao od velikog Agostinija, ali staza ga je uspjela prevariti.

23 godine kasnije moji snovi o vožnji motocikla ostvarili su se kada sam sa svojim ocem ušao u Officina Parlotti u Trstu, koju su vodila Gilbertova braća. Sjećam se kako mi je gospodin Silvano rekao ‘tu sei fortunato, questa e ultima’, odnosno „imaš sreće, ovo je zadnja“. Iako tad nisam imao pojma s kim govorim, moje moto avanture počele su na Cagivi kupljenoj kod Parlottia, a sad prolazim Verandah kroz maglu s Gilbertom u mislima.

Magla je tako gusta da jedva stižem do Bungalowa gdje sam točno pred godinu dana stajao uz kip Joeyja Dunlopa. Ovaj puta je sasvim drukčija situacija. Uz maglu, pada kiša i puše hladan vjetar i nakon malo hodanja stižem na poziciju pored kipa motociklističke legende.

Po ovakvom vremenu ovdje nema nikoga i u toj tišini najslavniji iz familije Dunlop gleda u daljinu kao da kreće po novu pobjedu. Dva dana kasnije njegov nećak Michael pobjeđuje u Lightweight utrci te tako osvaja obitelji Dunlop donosi 50. pobjedu na TT-u. 26 ih pripada samom Joeyju, 5 njegovom bratu Robertu i 19 Robertovom sinu Michaelu.

I tako nastavljam dalje kroz maglu na Hailwood’s Rise, dio staze za koji stariji gledatelji kažu da je bilo kao da slušate najuštimaniju simfoniju dok je ‘Mike the Bike’ silovito ubrzavao na šestcilindričnoj Hondi, najčešće u borbi sa slavnim Agostinijem na MV Agusti. Hailwoodova postignuća u TT utrkama su legendarna, jer se nakon 11 godina u mirovini vratio utrkama te 1978. pobijedio na Ducatiu i 1979. na Suzukiju. Tako je skupio u to vrijeme rekordnih 14 pobjeda, rekord koji je oborio nitko drugi nego Joey Dunlop, koji je 1978. godine vozio u istoj utrci koju je Mike pobijedio.

Lista vozača protiv kojih je Joey Dunlop vozio zvuči nevjerojatno: Phil Read, Ron Haslam, Mick Grant, Tom Herron, Brian Ried, Pat Hennen, Roger Marshall, Trevor Nation, Phil Mellor, Graeme Crosby, Steve Hislop, David Jeffries, pa sve do vozača koji dan danas voze kao John McGuinness i Michael Rutter, čiji je otac Tony Rutter također vozio TT utrke. A kad smo već kod sinova i očeva, osim Dunlopa tu su George i Carl Fogarty.

Zvuk sudaranja morskih struja

A kakvi su sve motocikli vozili ovdje? Možemo ih nazvati pravim inženjerskim remek djelima, čak i prema današnjim standardima! Npr. Honda RC166 sa svojih 6 cilindara, 250 ccm i 62 KS pri 20.000 o/min, što znači da su prije skoro 60 godina izvlačili 248 KS po litri obujma, dakle praktički u rangu današnje tehnologije. Jedan od pravih bisera tehnologije je Moto Guzziev tekućinom hlađeni V8 od 500 ccm iz 1955. godine, s maksimalnom brzinom od 275km/h, u doba kada je na TT-u pobjeđivao i legendarni John Surtees, jedini svjetski prvak i u motociklizmu i u Formuli 1.

I tako bi o više od 100 godina Isle of Man utrka mogli pričati u beskraj. Nastavljam obilaziti otok i odmor uzimam na Calf of Man, na južnoj strani otoka. Ovo mjesto nazivaju i The Sound, zbog zvuka koji proizvodi more dok se sudaraju dvije morske struje. Klisure obrasle travom u magli izgledaju nestvarno, uz zvuk koji vas mami da sjednete i uživate u ovom mjestu.

Kišni utorak završava ugodnim susretom s, ni više ni manje, nego glavnim urednikom Moto Pulsa, gospodinom Tomislavom Bešenićem koji je došao svjedočiti ovom spektaklu. Iako sam mislio da ćemo pričati na hrvatskom, pridružio nam se Angelo, novinar talijanskog Superbike magazina, pa druženje uz večeru u restoranu The Forge prolazi na engleskom jeziku.

Tako dolazi i srijeda, moj zadnji dan na otoku jer navečer idem za Belfast. Plan mi je još malo istražiti Sjevernu Irsku i zapadnu obalu Irske poznatu kao Wild Atlantic Way.

Odluka otkuda ću gledati pada na Creg-Ny-Baa. Ovdje nailazim na mnoštvo motorista, veliki parking, šatore s hranom…, u biti sve što treba za uživanje. Tu se spuštaju s brzog planinskog dijela staze, i odlično je mjesto za gledanje, ali se zbog lošeg vremena na drugim dijelovima staze čekanje od 4 do 5 sati nije isplatilo. Utrkivanje je odgođeno za četvrtak. Ostaje mi još malo provozati se po stazi , proći popularni Marine Drive i pojesti još koji otočki specijalitet. Uz sve suvenire, odlučujem uzeti par manskih ale piva, koje mi vlasnik restorana The Forge uz želje za sretan put ne želi naplatiti.

Krasna Sjeverna Irska

Kao da je nije bilo dosta, kreće kiša. Stižem u luku na trajekt te u 23:15 krećemo za Belfast. U 3 ujutro pristajemo i prvo krećem na benzinsku gdje ću malo zastati. Naime, nakupilo se suvenira i osjećam da su koferi preteški, pa ću prepakirati nešto stvari u ruksak koji vežem na rep motora. Oko 5 polako krećem na Antrim Coast Road koja vodi prema mjestu Cushendall i spada u najljepše obalne ceste na svijetu. Jednostavno izgleda kao da se vozite po savršenoj cesti na kraju svijeta. Odličan asfalt, puno zavoja i pogledi prema pučini koji ostavljaju bez daha!

I tada cesta kreće preko brda na samom vrhu Sjeverne Irske, gdje prolazi preko zelene visoravni i stvarno čudesno izgleda, pogotovo u ovo prohladno jutro. Tako stižem u Ballycastle i tu kreće Causeway Coastal Route s koje malo skrećem prema Dark Hedges. Moram reći da ceste i priroda ovdje stvarno čine dobitnu kombinaciju za motociklista, kao da se vozim po nekom drugom svijetu.

Stižem do Dark Hedges, to je dio ceste obrastao drvećem iz 18. stoljeća i stvarno je nevjerojatno mjesto, koje je znalo poslužiti za snimanje filmova, ali i kao ilegalna cesta za testiranja motocikala Armoy Armadi u sedamdesetima. Armoy Armadom su nazivali skupinu motociklista u 70-ima koji su si sami pripremali motocikle i utrkivali se vikendima na Irskim uličnim utrkama, i to ne zbog novca ili slave nego užitka utrkivanja i pobjeđivanja. Činili su je Jim i Joey Dunlop te Frank Kennedy i Mervyn Robinson

Ako vam na slici Dark Hedges izgleda nestvarno, vjerujte da isto tako djeluje i uživo. Idem još malo do obale i prolazim Bushmills gdje se proizvodi najstariji i najbolji Irski whiskey. A budući su Sjevernu Irsku znali zvati i Dunlop Land, okrećem prema Ballymoneyu, parkiram ispred Joey’s bara i idem prošetati do Dunlop memorijalnog vrta.

Kip Joeya isti je kao na Isle of Manu, a tu je i Robertov kip, na kojem je položeno cvijeće. Mjesto na kojem se osjeti koliko su bili cijenjeni u svojoj domovini, dok položeno cvijeće kod Roberta budi tugu. Tu je zbog Williama, Robertovog starijeg sina. U tom trenutku je skoro godinu dana od njegovog stradavanja na utrci Skerries100 kod Dublina. William je bio sjajan motociklist koji je pobjeđivao na svim cestovnim utrkama u Irskoj, kao što su NW200 i Ulster GP, a na Isle of Man TT-u nije uspio pobijediti, iako je par puta bio jako blizu.

Nastradao je kada mu je motocikl na treningu pustio ulje na zadnji kotač pri brzini preko 200km/h. Uzrok je bio „bottoming“, odnosno udarac u tlo pri kojem je oštećen karter njegove Yamahe R1, nakon čega je, uz sve svoje znanje i vrhunske sposobnosti vožnje,William bio bespomoćan. I dok sam ja s tim mislima bio ispred Robertovog kipa, njegov drugi sin Michael je na Isle of Manu dohvatio 50. pobjedu za Dunlop dinastiju.

Tehnički kvar uzrokovao je i Robertovu pogibiju, na dijelu Mather’s cross, pri treningu za utrke NW200 2008. godine nedaleko od Ballymoneya, dok su William i Michael bili na stazi. U razgovoru s novinarima prije treninga, Robert je rekao da je prilično siguran da će Dunlop pobijediti tu utrku. Iako su organizatori bili protiv, njegovi sinovi Michael i William su dva dana kasnije bili na startu. William nije startao zbog kvara, a Michael je odjurio ka svojoj prvoj pobjedi na ovoj stazi. U istoj utrci je bio i John McGuinness koji je rekao da za vrijeme utrke nije mogao vjerovati kako dobro Michael vozi i pitao se kako ovaj klinac to sve izvodi. Bilo mu je tek 19 godina. Vozači, novinari i gledatelji su tog dana potvrdili da nema sporta na svijetu koji budi toliko emocija kao cestovne utrke u Irskoj!

Pad tri tisuće kilometara od kuće

Vrijeme u Ballymoneyu brzo prolazi i krećem prema Londonderryu. Oko 13 sati počinjem misliti kako bi se trebao malo odmoriti, jer noćas na trajektu nisam uspio odspavati. Stajem na raskršću i oprezno gledam kuda. S obzirom da se vozi po lijevoj strani valja paziti na raskršćima, pogotovo kada nema prometa, jer je lakše pogriješiti i nastaviti u krivoj traci. I od sve te pažnje zaboravljam staviti u prvu! Motor mi ostaje u drugoj brzini i kod kretanja mi se ugasi, a ja sam se već nagnuo! Svom snagom ga pokušavam zadržati, ali me povlači na pod! Baš mi je to trebalo 3.000 km od doma, mislim u sebi dok se borim da ga podignem. Pregledavam sve. Osim sitne ogrebotine, s motorom je sve u redu, ali počinjem sumnjati da sam ja malo lošije prošao. Osjećam da desno rame lagano zateže i ako je odmah tako, već znam da će navečer biti puno gore.

OK, odmorim se malo i krećem, to je plan za sada. Tako produžujem do obalnog mjesta Sligo, parkiram na samoj obali Atlantika i sjedam na terasu lokalnog puba. Bol u ramenu sam osjetio pri skidanju rukavice, dok u vožnji nije bilo loše. Uz irski ale slažem plan za dalje: lagana vožnja do 17 sati i onda tražim hotel. Tako da provodim popodne na cesticama uz obalu Atlantskog oceana, među kojima nisam našao neku koja bi me zadovoljila u smislu vožnje, dok su pogledi i priroda spektakularni.

Stižem u gradić Newport i nalazim istoimeni hotel. Ulazim u sobu i jedva se skidam. Gledam se na ogledalu i sve izgleda na mjestu, ruka mi je pokretna, ali otkud tolika bol? Idem u hotelski bar i provjeravam malo na internetu šta sam sve mogao ozlijediti. No ruka je donekle pokretna i ne pravi mi previše problema u vožnji, pa zaključujem da mogu nastaviti dalje.

Jedan Guinness i idem probati podmazati lanac. Kad sam uspio dignuti motor na centralni nogar suze su mi polako izlazile na oči! Obavljam još jednu provjeru na KTM-u i spreman je za sljedeći dan. U lokalnoj trgovini pronalazim još jedan suvenir, savršen za mog oca, Bushmills whiskey, a uz večeru radim plan prema kući. Vidim da postoji trajekt iz luke Rosslare za Cherbourg u Francuskoj i da ide prekosutra, a sljedeći tek za pet dana! Znači da ću morati potegnuti bez obzira na ruku, tako da idem rano na odmor.

Ujutro je stanje s ramenom nepromijenjeno. Bol je tu i krećem na istočnu stranu Irske. Više nema razgledavanja, cilj je doći čim bliže trajektu za koji sam sinoć online kupio kartu. Koštala je 100€, što je stvarno povoljno za 22 sata vožnje preko Keltskog mora. Bolja i jeftinija opcija za doći do Francuske ne postoji.

Predvečer stižem u Waterford, 50 km od luke. Trajekt kreće sljedeći dan u 14 sati i u dobroj sam poziciji. Putem prema Waterfordu prošao sam zanimljiva mjesta i ceste koje većinom imaju grubi asfalt, tu i tamo koji red zavoja i dosta ravnica sa ulegnućima na kojima često poskakujete. Mjesta izgledaju šarmantno i većinom starinski, a priroda je puna zelenih livada na kojima ćete uvijek vidjeti krave ili ovce.

1.350 km u jednom dahu

Posljednja večer u Irskoj brzo prolazi i ujutro krećem prema trajektu. Pred lukom vidim znak ‘last Pub in Ireland’ tu se zaustavljam i upoznajem Francuza Davidea koji je proveo 5 dana u Irskoj i vraća se kući istim trajektom tako da uz Guinness komentiramo ceste i krajolike.

Krećemo na ukrcaj i na trajektu nastavljamo gdje smo stali, naravno i sa Guinnessima jer vidimo da će to biti duga plovidba. Ovdje nisam mogao uzeti sobu, nego sjedalo i plovidba je bila takva da smo drugi dan jedva čekali da se iskrcamo. Nakon 23 sata plovidbe kreće iskrcaj i pozdravljam se sa Davideom.

Krećem prema francuskim Alpama, točno su mi na putu kući. Uz malo kombiniranja magistralnih cesta s dijelovima autoputa koji se ne plaćaju stižem u Bourges i nalazim B&B hotel. Još jedna provjera ramena, koje je sad za nijansu bolje, i u 4 ujutro krećem dalje prema Lyonu i Grenobleu gdje opet počinje kiša i dodatno otežava prelazak prijevoja koji mi spada u najbolje za voziti.

Bez obzira na mokru cestu Col du Galibier me natjerao da zaboravim na rame, i nakon dva dana prilično ravnih putova osjećam se kao da sam na svom terenu. Pred vrh Galibiera počinje magla i to još gušća nego što je bila na Mountain Course, a uz to je oko mene samo snijeg te stavljam naočale jer mi počinje smetati bjelina. Spuštam se u Valloire i saznajem da su zatvorili Col d’Iseran zbog opasnosti od lavina. Jedini izlaz mi je Col Mt. Cenis, preko kojega opet uz maglu na vrhu stižem u Italiju.

Već je 18 sati, otprilike sam 650 km do doma, a uz to se i nebo otvorilo. Kiša mi opet ne da mira. Preblizu sam da bi sada tražio hotel i odluka pada na autoput. Preko Torina stižem do Milana, kiša prestaje i toplije je za čak 20°C nego par sati prije na Galibieru. Malo pomalo uz česte odmore i vožnju kroz noć, u 4 ujutro ugledam Opatiju kako svijetli u mraku. I uskoro, nakon 1.350 km tog zadnjeg dana vožnje, guram motor u garažu. Zadnja tri dana su bila prilično teška zbog ramena.

Wild Atlantic Way sam samo dotaknuo, dok su Sjeverna Irska i Isle of Man ispunili sva moja očekivanja. Prošao sam 5.175km i plovio na 4 trajekta, sve to uz malo manji trošak u odnosu na prošlogodišnju avanturu do Isle of Mana. No, od 12 dana na putu, barem 5 ih je bilo kišnih.

Isle of Man i dalje lebdi skriven maglom usred Irskog mora i znam da će početkom proljeća početi mamiti na novi dolazak, tako da zadovoljan u sitne sate vadim suvenire iz kofera i znam da počinje čekanje od 350 dana za novu priliku, možda i novu rutu prema zelenom otoku. Nažalost, kako je stiglo vrijeme za nove pripreme, doznajem kako je ovogodišnji TT otkazan. Tako mi se dotad preostalih 90-ak dana pretvara u čak 439 dana čekanja na uzbuđenje pred polazak, jurnjavu za trajektima, uživanje na Isle of Manu i gledanje uživo kako jedinstveni motociklisti stvaraju novi komadić TT povijesti.

REKORD TT KRUGA

Jurio je poput rijeke

Prva utrka na Isle of Manu pobijeđena s prosječnom brzinom od 38 mph (61 km/h), a današnji rekord utrke drži Peter Hickman koji je 2018. s BMW-om S 1000 RR pobijedio vozeći s prosječnom brzinom od 131,7 mph, odnosno 211,9 km/h. I to u utrci od 6 kruga, što znači da je tako jurio 360 km, s tim da su u taj prosjek uključena i zaustavljanja u boksu. Ako gledamo rekord jednog letećeg kruga, kojeg je također postigao Hickman, onda govorimo o prosječnoj brzini od 135,4 mph, odnosno 218 km/h

Razvoj motocikala i povećanje prosječne brzine sporo je pratio i razvoj opreme, a jedan od izumitelja je bio i slavni vozač Geoff Duke, čiji su fluidni stil vožnje opisivali riječima ‘tekao je stazom poput vode rijekom’. Dao je prijatelju koji je radio rukavice da mu sašije prvo jednodijelno kožno odijelo, kako bi bio zaštićen, ali i što više aerodinamičan! I trebao mu je 1955. na talijanskoj Gileri pripasti prvi krug s prosjekom većim od 100 mph, ali su mu nakon utrke izračunali 99,97mph. Barijera od 100 mph je probijena tek 1957. godine, kad je Duke bio ozlijeđen, pa je mjesto za upravljačem Gilere preuzeo Bob Mclntyre i odvozio tada rekordni prosjek od 101,12mph (162,73 km/h).

> 100 mph (> 161 km/h) – 1957. Bob Mclntyre (Gilera)
> 105 mph (> 169 km/h) – 1963. Mike Hailwood (MV Agusta)
> 110 mph (> 177 km/h) – 1976. John Williams (Suzuki)
> 115 mph (> 185 km/h) –1980. Joey Dunlop (Yamaha)
> 120 mph (> 193 km/h) –1989. Steve Hislop (Honda)
> 125 mph (> 201 km/h) – 2000. David Jefferies (Yamaha)
> 130 mph (> 209 km/h) – 2007. John McGuinness (Honda)
> 135 mph (> 217 km/h) – 2018. Peter Hickman (BMW)

SAVJETI ZA PUTOVANJE

Top 10 savjeta za posjet TT-u

Kako se vozi u lijevoj traci najbolje je pripremiti se unaprijed. Jednostavna samoljepljiva strelica koja pokazuje ulijevo može se napraviti i škarama kod kuće i dobar je podsjetnik za vožnju lijevom stranom. Od svih pozicija na koje sam je lijepio, kao što su to vjetrobran i retrovizori, najučinkovitija je bila zalijepljena na ploči s instrumentima.
Poseban oprez kod vožnje lijevom stranom potreban je kod uključivanja u promet pogotovo kada je cesta prazna. Kada ima prometa lako je popratiti što se dešava, ali kada je cesta prazna refleksi vas kod uključivanja na cestu tjeraju u desnu prometnu traku!
Hvatanje trajekta zna biti stresno tako da si ostavite vremena da sve ide glatko. Pošto morate naći luku i napraviti check in, računajte da je najbolje biti u luci i 3 do 4 sata prije polaska.
Noćni trajekti na ovakvom putovanju znaju biti pun pogodak. Tu možete uštedjeti noćenje u hotelu, pogotovo na trajektu Rotterdam-Hull gdje preko noći još i smanjite ionako dugi put za jedan puni dan vožnje.
Dok se na trajektu Rotterdam-Hull odmorate kao u hotelu, na noćnom trajektu Douglas-Belfast nećete stići uhvatiti sna. Dakle, ako želite nastaviti do Sjeverne Irske, uzmite u obzir da ćete biti neispavani i uzmite si vremena za odmor.
Sam dolazak na Isle of Man je poseban doživljaj, a vožnja po legendarnoj stazi u prekrasnom okruženju lako ponese vozača. Nemojte se previše zanijeti, ipak je to cesta koju profesionalni vozači uče godinama.
Za gledanje utrka ima legendarnih pozicija kao Bray Hill, Creg-ny-Baa, Glen Vine, Kirk Michael, Sulby Straight, ali gdje god se zaustavite vjerujte da ćete biti zadovoljni viđenim. Ako stanete s lijeve strane staze u smjeru vožnje u većini slučajeva možete se jednostavno premjestiti na neku novu poziciju. Uz sve to, računajte da ćete provesti cijeli dan uz stazu, tako da najbolje pozicije za gledanje utrka budu one gdje se nudi hrana i piće.
Smještaj na otoku nije lako naći, hoteli budu bukirani mjesecima unaprijed i najskuplja su opcija (120 do 150 funti za noć) ali za smještaj možete iskoristiti i popularni homestay (40 do 70 funti za noć). Najjeftinija opciju je kampiranje (12 do 15 funti za noć), naravno ako ponesete šator.
Na ovakvom putu navigacija bitno ubrzava putovanje, a i isto vrijedi i za pametne telefone, na kojima uvijek možete provjeriti situaciju s vremenskim prilikama, smještajem, ali i trajektima. Tu se izvanrednom pokazala aplikacija “AFerry”
Prilično zahtjevno putovanje poput ovog traje 10 do 15 dana, tako da dobro je imati okvirni plan putovanja, iako ga se putem često mijena. Vozite dan po dan i tako prilagođavajte tempo. Zahtjevno je i financiranje ovakvog putovanja i najbolji način je štednja. Sa 100 € ušteđenih mjesečno, kroz godinu ili dvije imate dovoljno novca za pokret na Isle of Man. Većina plaćanja ide preko kartica, ali prije puta nabavite i nešto funti u gotovini.