Snima i piše: Damir Pritišanac i Nada Blažević
Ono što nismo uspjeli ostvariti prošlog ljeta zbog loših vremenskih uvjeta ovog srpnja u gotovo identičnim uvjetima realizirali smo uz veliku podršku naših sponzora koje neizostavno na samom početku želimo navesti, a to su: www.škaro moto.hr prodajni salon i servis Osijek, i spretne ruke majstora Milić Zlatka (Paje) iz navedenog servisa, koji nam je za ovaj put pripremio našeg XRJ-a i koji je strpljivo podnio sve moje upite i zahtjeve, a vjerujte bilo ih je podosta, Veliku podršku pružio nam je AMK Slavonac Osijek, knjižara Nova Osijek, Q-club Osijek, Tvrtka Intertours Osijek i svakako naš prijatelj Mihalička Damir (Miha) kompjutorski mag koji nam je pomogao oko našeg Garmina (navigacije). Svima od sveg srca hvala.
Sam plan za putovanje na dva kotača iziskuje višemjesečnu pripremu pa je tako bilo i u našem slučaju. Kao prvo morate odrediti rutu kojom će te putovati, alternativne pravce i mjesta koja želite posjetiti i svakako morate znati što od ponuđenog želite vidjeti. Naš je moto: ako uspijemo ostvariti 50 % od planiranog to smatramo uspješnom realizacijom putovanja.
U našem slučaju polazak je bio 05. srpnja. Nakon odlične kave u našem kvartovskom kafiću Mursa krenuli samo put Klagenfurta i jezera Worther See. Put odavno nam poznat prvih par stotina kilometara vodi nas podravskom magistralom ka Varaždinu i Mariboru.
Puni smo energije i vozimo se turistički uživajući u svakom kilometru ceste. Granicu s Slovenijom prelazimo popodne i odmah uočavamo veliku prometnu gužvu najvjerojatnije uvjetovanu nedavno uvedenom vinjetom koju svi žele po svaku cijenu neplatiti. Kolona je duga no nakon Maribora promet postaje rjeđi. Jedna usputna kava kod Dravograda i predvečer smo u kampu Strandbad na jezeru.
Nesebičnu pomoć pruža nam postariji nizozemac dajući nam čekić koji sami nismo ponijeli, a zemlja je bila pretvrda da bi klinove zabili ručicama. Kako je rekao ovdje ljetuje već dugi niz godina sa svojom suprugom, koja uglavnom sjedi u predvorju cam prikolice i komanduje, a on jadan neprekidno radi i pokorno izvršava njezine zapovjedi.
Kakva ti sve može biti starost. Gledam svoju ženu i razmišljam: vidjet ćemo mi još tko je glavni. Postavljamo šator, kraj nas su četiri djevojke svaka na svom motoru. Simpatično susjedstvo ali ubrzo spoznajemo da su malo više no obične prijateljice.
Kažem Nadi: ja sam bez brige a ti se čuvaj. Veće provodimo grickajući bavarske perece i pijući pivo. Slijedeće jutro i prijepodne provodimo na jezeru, a popodne smo krenuli ka Fussenu u Bavarskoj.
Sve je bilo OK do dolaska u Spittal gdje je počela obilna kiša. Oblačimo kišnjake nadajući se da će ova nevera kratko trajati. Slijedeći kilometri razuvjerili su nas u takvu mogućnost. Prolazimo Lienz i vozimo ka Brunicu. Toliko se smrklo od oblaka da prolazeći kroz Dobbiaco koji je inače poznat kao izvor rijeke Drave ne uspijevamo napraviti niti jedan snimak.
U Brunicu stajemo na kavu. Ulazeći u jedan caffe u centru za nama ostaje trag od vode koja se slijeva niz kišnjake. Vrijeme je nemilosrdno ali nastavljamo po velikom pljusku moto routom 179. Usudio bih se reći da su na jednom dijelu ove route padale i sjekire.
Planinski prijevoj Brenner (1375 m) prelazimo bez problema i na naplatnoj kućici dajemo 8 € za tu avanturu. U okolici Innsbrucka pojavila se duga pa smo na ćas pomislili da nam nebo daje znak da je s kišom gotovo. Tu nadu utopio nam je slijedeći oblak kojem se ovaj put pridružio i mrak, pa nam je vožnja postala još napornija.
Napokon Fussen. Stajemo pod tendu jednog lokala svjesni da od campiranja nema niša. Smještaj jedva nalazimo u jednom malom obiteljskom hotelu (88 € sa doručkom). Jutro nakon potopa koristimo za posjet jednom od najljepših dvoraca Bavarske Neuswansteinu. Dakako kiša pada i dalje no ne predajemo se. Motor i opremu ostavljamo na čuvanom parkingu pa se turist. busom penjemo k dvorcu.
Na ovdašnjem jezeru Alpsee prvo nailazimo na dvorac Hohenschwangau. Riječ bajka postaje preskromna za ono što Vam pogled pruža. Još jedan uspon i dolazimo do mosta Marie-Bridgea, odakle je najljepši pogled na dvorac Neuswanstein. Taj prelijepi dvorac na ovoj rajskoj lokaciji dao je izgraditi Bavarski kralj Ludvig II (1845 – 1886.).
Puno je turista u obilasku pa tako upoznajemo Leeu i Jorma te Rittu i Villa motoriste iz Finske s kojima se družimo prilikom posjeta dvorcu. Ulaz je 9 € po osobi. Po povratku do motora oblačimo kišnjake pa ponovo na cestu. Čuvaru dajemo bakšu od 3 €. Ne vjeruje, nije to ovdje običaj kaže nam da navratimo češće. Vozimo se autocestom prema Ulmu i Stutgartu, jurimo jer ograničenje brzine ovdje nema kao ni naplate cestarine. Kod Stutgarta stajemo i skidamo kišnu opremu jer se pojavilo sunce.
Radost kratko traje jer uviđam da sam izgubio mobitel. Pozivam svoj broj s Nadinog moba. Javlja mi se ženski glas i pita me što želim i neka odj….m. Ne mogu vjerovati, zovem T-mobile da mi blokiraju karticu. Uz velike napore to uspjevam. Nije mi toliko stalo do uređaja koliko do kartice na kojoj su mi svi važni brojevi. Savjet iz ovog iskustva bio bi: sve bitne brojeve upišite u rokovnik ili adresar.Nakon kraćeg oporavka s grčem u želucu krećemo dalje i stižemo u Oberhausen nedaleko Mannheima gdje noćimo.
Nakon jutarnje kave i doručka grabimo ka Kolnu i Venlu mjestu na granici Njemačke s Nizozemskom. Stajemo tek da natočimo gorivo jer XJR je uvijek žedan motor. Naravno da smo u kišnjacima, vrijeme se nije oraspoložilo. I dalje nas mrko gleda, a povremeno i zalije od sveg srca. Nakon puno km ulazimo u Nl. Preko Eindhovena vozimo do Amsterdama i oko 14 h uz pomoć navigacije dolazimo u camping Zeeburg naše odredište i bazu za narednih pet dana. Smještaj u bungalovu ili kako ovdje kažu kabini morali smo bukirati još u Hrvatskoj prije polaska.
Kamp se nalazi na periferiji i puno je ljepše prezentiran na netu. Nalazi se u neposrednoj blizini geta u kojem stanuju čudni stanovnici, a sve to zajedno obitava ispod velikih petlji autocesta. Trenutno nepada pa odlazimo u grad. Stajemo kod vjetrenjače De Gooyer sagrađene 1725 godine i slikamo je. Tek što smo krenuli dalje „pokupio“ nas je neki melez s pasatom koji je žurio da prođe kroz žuto svijetlo na semaforu.
Srećom uspio sam koliko toliko pognuti motor pa me zakačio po desnoj čizmi i otkinuo desni odmarač za nogu. Stao je nekih stotinjak metara dalje i gledao u nas. Mahnuo sam mu da ode, samo mi je još trebala policija i sati natezanje i utvrđivanja činjenica.
Neko vrijeme zadržavamo se u istočnom dijelu grada. Sreli smo dva policajca na biciklima s podužim pendrecima te ih pitamo gdje sutra možemo montirati drugi odmarač. Izuzetno su susretljivi pa preko motorole zovu bazu i daju nam nazive par ulica i adresa u kojima su moto servisi, ukucavamo ih u GPS. Srdačan pozdrav i vraćamo se u kamp. Nepušim već deset godina no unatoč tome kupujem duhan Drum, motam ga i pućkam uz Heiniken u cafeu campa koji radi do dva ujutro.
Interesantno je što ovdje dan traje gotovo do 23 h. Jedno veće nam je tako granulo sunce u 22 h. Noć je protekla u velikom nevremenu i hladnoći jer temperature ovdje u ovim uvjetima padaju na nekih 11 C Ujutro odlazimo u grad do moto servisa gdje nam postavljaju odmarač od nekog drugog motora jer originalni nemaju, pa to više liči na kakvu protezu, ali barem funkciju ima.
Neću više morati držati nogu u zraku, a ta pogodnost stajala je 35 €. Po povratku u kamp upoznajemo prve susjede u bungalovu, Tatjanu i Kennya simpatični mladi par iz Danske. S njima na terasi pijemo kavu i dogovaramo se gdje ćemo popodne. Odlučili smo za najstariji gradski spomenik i prvu župnu crkvu Oude Kerk. Ona se nalazi na mjestu drvene kapele s početka 13 st. i koja je uništena u požaru. U 14 st. je obnovljena kao kamena crkva. Tijekom godina proširila se u veliku gotičku baziliku sada u središtu četvrti crvenih svjetiljki (kakav paradoks). Posvećena je sv. Nikoli svecu zaštitniku grada i mješavina je arhitektonskih stilova od srednjeg vijeka do renesanse.
Odlazimo dalje do glavnog trga u samo srce Amsterdama koji nosi ime Dam i označava mjesto negdašnje brane na rijeci Amstel iz 13. st. Tu se parkiramo pod velikim obeliskom posvećenom žrtvama II svjetskog rata. Ovdje nije problem bicikl ili motocikl parkirati bilo gdje ali nedaj bože to pokušati automobilom. Istog trena podići će Vas pauk ili u najboljem slučaju dobit će te lisice na kotač.
Kako je Dam glavni trg u Amsterdamu za usporedbu zamislite da parkirate motocikl na trgu Bana Jelačića u Zagrebu a da Vam pri tome policija pomaže da nađete slobodno mjesto pod Banovim spomenikom (zvuči kao utopija zar ne). Lagano sipi kiša pa odlučujemo promuvati se po trgovinama u potrazi za kakvim suvenirom. Uz put je mnoštvo coffi shopova, a razne travčice rastu na ulazima tih lokala gdje ih u keramičkim posudma brižno njeguju. Po novome zakonu na ulazu stoji upozorenje da je zabranjeno pušiti duhan koji je štetan nego isključivo čistu travu koja je ljekovita.
Našem čuđenju nema kraja. Nedaleko odavdje je muzej hašiša i marihuane. Šećemo kroz četvrt crvenih lampi, slikamo i snimamo ulice. Kraljice noći iz izloga galame jer nije dopušteno snimanje, ali kako da snimamo povijesne građevine ili neki drugi sakralni objekat koji se ovdje nalazi. Mnoštvo je tu narkomana, crnaca, marokanaca, rastafrikanaca, đepara i kojekakvih kriminalaca. Svi su napušeni ili pijani pa stalno nešto dobacuju prolaznicima.
Upozorili su nas da opasnost od njih vreba na svakom koraku takvih četvrti. Kažem Nadi da nebrine jer mislim da je moja izbrijana glava, namrgođen pogled i mnoštvo tetovaža kakova takova viza da baš nećemo biti prvi na udaru ovdašnjih lopova. Bio sam u pravu, neki su nam se i micali s puta. Po povratku s šetnje kupili smo par suvenira i vratili se na trg. Na samom trgu nalazi se muzej Madame Taussaud koji je ogranak Londonskog muzeja voštanih figura. Ulaz je 25 € po osobi pa odustajemo od posjeta. Još malo lutamo po velikoj gužvi, lagano kiši pa odlazimo do bungalova. Volio bih da mogu pisati kako je vrijeme super ali nismo bili te sreće, no da ne bih stalno kukao jer vrijeme u Amsterdamu ovih dana nikome nije bilo naklonjeno mogu reći da je Amsterdam privlačan jedinstven i uzbudljiv grad.
Riznica je nevjerojatnih umjetničkih bogatstava i živo utjelovljenje 900 godišnje povijesti tijekom koje je postao središte velikog svjetskog carstva. Kroz povijest sazrio je u današnju modernu, opuštenu i tolerantnu prijestolnicu. Elegantan i spokojan Amsterdam ima i svoju mračnu stranu koja je za njega karakteristična koliko i poznata mreža kanala.Što god da ovdje tražite ovaj grad vas neće razočarati. Sljedeće jutro odlučujemo ići tramvajem do grada. Stanica je neposredno uz kamp.
Do central stationa odlazimo 26-icom, a to znači tri tram. stanice. Tramvaji su ovdje česti a dolasci i odlasci vrlo točno ispisani na displeja svakog stajališta. Šetnju započinjemo posjetom crkvi sv. Nikole izgrađene 1883. godine. Slijedeće što smo posjetili je crkva Westerkerk s čijeg se visokog tornja pruža nezaboravan pogled na grad.
Penjemo se uskim stubama te izlazimo na ograđeni vidikovac pod tornjem na čijem je vrhu šareno obojena carska kruna Maksimilijana Austrijskog. Crkva je sagrađena 1631 godine, a projektirao ju je Hendrick de Keyser. Unutrašnjost je neukrašena i skromna osim raskošnih orgulja.
Spomenik Remrandtu koji se ovdje nalazi navodi da je ovdje pokopan iako točno mjesto groba nije poznato pa tako i nije označeno unutar crkve. Nakon Westerkerka odlazimo do Sky Swatcha nakrivljenog kafića koji je često slikao Rembrant.
Prvobitno bila je to kuća čuvara brane, a danas ugodan caffe s mirnom terasom uz kanal koji je prokopan početkom 16. st. da se poboljša pristup brodovima. Uzduž kanala odličan je pogled na Montelbaanstoren utvrđeni toranj sagrađen 1512. godine na istočnom dijelu Amsterdama izvan gradskih zidina. Prvobitna namjena bila mu je da brani Nizozemsku flotu, a danas udomljuje upravu za vode.
U svakom slučaju je lijepa građevina. Dok lagano hodamo zvoni mob. Nazvao je Branko naš friend motorista 30 godina nastanjen u Parizu te nam kaže da puno ne razmišljamo nego da se spakujemo i dođemo do njega. Pogled u sumorno nebo i odluka je konačna. Ostat ćemo još jedan dan ovdje kako bi posjetili Harlem i sjeverno more.
To znači da odustajemo od Bruga, Genta i Antwerperna. Šteta ali dosta nam je jeseni, pa ipak je sedmi mjesec. Hvatamo tramvaj 26, sa nama uskaču marokanci i još par tamnijih klinaca, onakvih kakve možete vidjeti samo u Holivudskim filmovima o reperima i crnačkim bandama. Nadi je malo nelagodno no dečki su odlični na izlasku iz tramvaja pristojno pozdravljaju. Stižemo u kamp, jedan Heiniken pa spavanje. Ustajemo i uz kavu i krafne opraštamo se sa Tatianom i Kennym i krećemo za Harlem. Izlet je to dug oko 35 km.
Po dolasku stajemo na trgu Groote Markt. Veličanstveno je. Krasan gradić klasične nizozemske arhitekture, kuća ne većih od tri kata s živopisnim pročeljima i velikim prozorima kao i svuda u ovoj lijepoj zemlji. Velikim prozorima naravno zbog toga da u unutrašnjost domova uđe što više svjetlosti obzirom da je većina dana ovdje tmurna. Nakon obilaska grada sjedamo na motor i idemo ka Zandvoortu mjestu na sjeverno moru.
Na sreću malo smo zalutali tako da stižemo do Zaanstada na čijem se ulazu nalazi stara vjetrenjača koja je i danas u funkciji. Vlasnik nam je dopustio da je detaljno razgledamo pa smo tako imali priliku vidjeti cijeli mehanizam i proces mljevenja žita.
U prizemlju vjetrenjače nalazi se trgovina s izvornim Holandskim proizvodima koji se i danas pripremaju na tradicionalni način. Bogatiji za još jedno iskustvo odlazimo u desetak kilometara udaljeni Zandvoort. Vjetar je gotovo olujni, ali to ne smeta mnoštvu surfera koji uživaju u valovima. Obala je bitno drugačija od južne mediteranske.
Neugledna je, puna trske, trave i šaša među zemljanim i pjeskovitim dinama. Sve više liči na vojni poligon za tenkovsko bojevo gađanje nego na ljetovalište. More je zeleno žute boje, a sama plaža je nasipana pijeskom u širini od 40-tak metara, a proteže se kilometrima. Turisti su ovdje smješteni u kontejnerima koji su gusto poslagani jedan uz drugi.
Odlazimo u punoj opremi do vode, dotičemo prstom more u prvi tren ne skidamo čak ni kacige. Pitam Nadu da li smo to možda sletjeli na mjesec? Do najbližeg naselja je oko 5 km. Ovakva mjesta htjeli vi to ili ne uvijek vas podsjete kakav neprocjenjivi dragulj imamo 2000 km jugoistočno odavdje.
Ovo su moto novine pa ne želim inače mogao bi na tu temu napisati poduži kritički, politički govor pod nazivom „da li smo uopće svjesni sto u hrvatskoj imamo i tko nam daje pravo da to rasprodajemo“.
Od ovog sumornog mjesta bježimo natrag u Amsterdam, u namjeri da posjetimo Sheep Museum (muzej brodova). Na žalost zatvoren je. Umjesto toga odlazimo u Rijksmuseum koji je ogroman i koji posjeduje gotovo sedam miliona umjetničkih djela od kojih je samo dio izložen. Osnovao ga je Luj Napoleon 1808 godine, a na današnjoj adresi u blizini parka Vondel nalazi se od 1885 godine. Prethodno je bio smješten u kraljevskoj palači na trgu Dam.
Od značajnih djela ovoga muzeja možemo istaknuti Rembandtovu Noćnu stražu nastalu 1642. godine. Vjeruje se da je zbog te slike Rembrandt od bogata čovjeka postao siromašan, ali vjerojatnije je to rezultat lošeg financijskog upravljanja nego javnog nezadovoljstva umjetnikom, iako jedna teorija kaže da su pripadnici milicije koji su naručili sliku bili razočarani istom. Od vrijednih djela tu su i Mljekarica, Poplava na dan sv.Elizabete, Vjetrenjača u Wijku, Viteški razgovor itd.
Budući da se u blizini nalazi Van Goghov muzej otišli smo i do njega. Muzej je otvoren 1973. godine i savršeno ističe slike i njaopsežniju zbirku Van Gogovih radova koje je u svijetu prikupio njegov brat Theo, trgovac umjetninama. Najpoznatije slike su Suncokreti, Kurtizana, Par cipela, Žetelac, Autoportret itd. Još prije par dana željeli smo posjetiti kuću Ane Frank ali zbog velikih gužvi to je bilo nemoguće. U redu je znalo biti i po 300-tinjak ljudi. Danas smo imali sreće pa smo je posjetili.
Ovaj potresni muzej prića tragičnu priću o obitelji Frank koja je 25 mjeseci živjela u tajnim odajama. U kolovozu 1944. bili su izdani i deportirani u nacistički logor Bergen- Belsen. Jedino je otac Otto preživio logor, a Ana je zajedno sa svojom sestrom Margot u istome umrla u 15-oj godini. Njezin dnevnik koji je naknadno pronađen učinio ju je jednom od najdojmljivijih osoba 20-tog stoljeća. Objavljen je na više od 60 jezika, a muzej godišnje posjeti više od 800 tisuća ljudi.
Nakon kuće Ane Frank vozimo se ka Begijnhofu. Begijnhof je dio stare gradske jezgre osnovan daleke 1346. godine za članice laičkog katoličkog sestrinstva (Begine) od kojih je posljednja umrla 1971. godine. Ovdje se nalazi i najstarija kuća i jedna od samo dvije drvene kuće u gradu, nastala prije 1521. godine kada je zbog opasnosti od požara uvedena zabrana gradnje drvenih kuća. Danas u taj dio grada možete ući samo između 10 i 18 sati, nakon čega se vrata u taj najmirniji i očaravajući spokoj elegantnih kuća zatvaraju za posjetitelje. Umorni sjedamo u jedan caffe, sunce je granulo nakon dugo vremena pa su svi izašli na ulice i postalo je vrlo živo. Biciklisti ovdje jure kao da su na utrkama stoga morate paziti jer oni to ne čine.
Nerijetki su bliski susreti s njima, a nakon što su Vas satrli mrzovoljno će nešto promrmljati kroz zube i nastaviti punim gasom. Talijani na skuterima su nula za ove bicikliste. Ranije odlazimo na počinak jer sutra nas čeka Paris. Sve je spakovano pa ujutro nakon kave krećemo u punoj borbenoj spremi.
Na izlazu iz Amsterdama još malo kiši, klisko je pa nam je na jednoj cestovnoj zakrpi pobjegao prednji kraj, ali nepadamo jer naše gume Metzeler Z-6 opraštaju nam tu malu nepažnju. Ubrzo ulazimo u Belgiju još jednu državu u kojoj ne postoji naplata cestarine, a ceste su odlične.
To se mijenja ulaskom u Francusku, gdje Vas na ulazu čeka ticket. Vozimo autocestom A1 k Parizu. Svi voze po propisima jer kazne su ovdje izuzetno visoke. Naš GPS nas upozorava na mobilne kamere čim bi prekoračili dozvoljenu brzinu. Oni koji motociklom krstare autocestama znaju što znači sjediti na motoru satima, pa tako i mi povremeno popuštamo i pomjeramo kazaljku brzinomjera bliže 200 km/h.
Posramio nas je jedino vlak nalik raketi koji je paralelno s autocestom projurio brzinom daleko većom od 300 km/h. Sudeći po tome ovdje su vlakovođe daleko najveći frajeri. Na izlazu s autoceste stajemo na prvom odmorištu kod zračne luke Charles de Gaulle gdje smo se dogovorili s Brankom da se nađemo. Zajedno odlazimo do Montfermeila koji je predgrađe Pariza udaljen od grada 30 km. Kasnije ćemo uvidjeti da ljudi u ovakvim megapolisima nemaju za naše pojmove osjećaj za udaljenosti.
Njima je sve blizu. Sam ring oko Pariza dug je oko 60 km. pa je jako važno ne pogriješite gdje želite ući u grad, jer ako promašite može vam se desiti da utrostručite put do željenog mjesta u gradu. Nakon 30-ak minuta stižemo u Montfermeil. Brankova supruga Michele dočekala nas je kao veleposlanike. Veće provodimo uz baranjsku rakiju, domaću kobasicu, crno vino i još mnogo toga. Francuzi vole dobro jesti i piti pa im je svako sjedanje za stol prava predstava.
Dugo u noć razgovaramo i planiramo naredne dane. 13 je srpnja dan uoči praznika Francuske državnosti. Ustajemo i krećemo motorima u grad. Sve je puno gandarmerije ali se ne osjeća napetost i sve je dostupno turistima bez ikakovih ograničenja. Prvo stajemo kod trijumfalne kapije na placu Charles de Gaulle odakle se pruža velika avenija Champs-Elysees. Slavoluk pobjede visok 50 metara impozantno je sjećanje na Napoleona. Tu je 26. kolovoza 1944. godine Francuski narod na čelu s generalom de Gaulleom proslavio oslobođenje.
Šećemo Champs-Elyseesom, sve smo to vidjeli preko TV, ali nači se ovdje uživo neopisiv je osječaj. O Eifelovom tornju sve se zna pa da ne duljimo reći ćemo samo da je visok 300 m, a u vrijeme njegove gradnje prije više od 100 godina prozvan je groznim i nepotrebnim, a tijekom vremena postao je simbol bez kojega se slika grada ne može ni zamisliti.
Potom odlazimo do place Vandom gdje se nalazi poznati Ritz Hotel gdje je neposredno prije pogibije na večeri bila princeza Dijana. Ovdje parkiramo motore pa pješice odlazimo u Louvres najveći muzej umjetnina na svijetu. Posjetitelji ulaze u muzej kroz staklenu piramidu te dolaze u podzemnu Napoleonovu dvoranu iz koje vode tri krila (Denon, Sully, Richelieu) iz kojih se ulazi u 198 dvorana Louvrea, riznice umjetnosti svih kultura. Najveće vrijednosti muzeja su Mona Lisa, Milska Venera, egipatke, grčke i rimske zbirke itd.
Nakon Louvrea odlazimo do trga Place du Parvis Notre-Dame pred najpoznatiju gotičku katedralu. Stolječima se ljudi ovdje mole, kraljevi žene, održavaju krunidbe careva ili se sahranjuju državni poglavari. Za one koji neznaju a i mi smo bili jedni od tih u pločnik na trgu ugrađena je brončana ploća s mesinganom zvijezdom koja je simbol zemljopisnog središta Francuske prema kojemu zvjezdasto prilaze sve nacionalne ceste u zemlji i sve se udaljenosti mjere od te točke. Hodamo dalje uz Seinu gdje su zidine palače unutar kojih je najpoznatije Europsko sveučilište Sorbona.
Vraćamo se po motore pa se vozimo kroz veliku gužvu i dolazimo pred impozantnu zgradu Pantheona i doma invalida. Tu sakralnu građevinu sa zlatnom kupolom dao je sagraditi Luj XIV. U unutrašnjosti nalazi se Napoleonov sarkofag od crvenoga finskog porfira (kamena). Ovdje je sahranjena i večina njegovih generala, a u dvorištu Pantheona izložena su i oružja iz svih Napoleonovih ratova. Htjeli ili ne dok sve to gledate prožima vas neka jeza, brrr. U Pantheonu iza portika s korintskim stupovima nalaze se nadgrobni spomenici Voltairea, Vistora Hugoa, Emila Zole i drugih velikana. Vrijedno je vidjeti. Umorni odlazimo na večeru.
Slijedećih dana obišli smo poznati place de Tertre na Montmartreu u sjevernom dijelu grada gdje se skupljaju slikari koji rade na trgu među morem turista. Parižani se i dan danas jagme za stanom na tom romantičnom brežuljku na kojem je 1904 godine mladi nepoznati Pablo Picaso stanovao u drvenoj kućici i slikao u velikom siromaštvu. Ovdje se nalazi crkva Sacre-Coeur. Na širokim stubama ispred nje može se satima sjediti i uživati u pogledu na Pariz.
Ova bazilika izgrađena je 1871. u spomen na izgubljeni rat protiv Njemačke i pad Pariške komune. Spuštajući se niz brežuljak dolazimo do Pigalla i čuvenog Moulin Rougea. Ne možemo se ne sjetiti Tolouse-Lautreca, niskoga čovjeka zakržljalih nogu koji je genijalno znao prenijeti na platno čipkaste podsuknje, paunovo perje i pokrete nogu vitkih plesačica. U Pariz grad svjetla na Seini ljudi dolaze znatiželjni da ga upoznaju i da uđu u trag njegovim tajnama. Mnogi su ga opjevali, meni najljepše Žak Prever, zatim Kurt Tucholsky i govorili o gradu koji do danas nije izgubio ništa od svog šarma. Izmoreni ali zadovoljni odlazimo u Montfermeil gdje nam je Michele priredila pravi mali banket.
Kako sam maloprije rekao Francuzima je objed prava predstava, a sastoji se od neizostavnog aperitiva, zatim glavnog jela koja je u našem slučaju bilo meso sa žara uz obilje raznovrsnih salata. U toku objeda pijucka se kvalitetno crno vino umjereno deci po deci, ali na kraju se to broji u buteljama. Slijedi desert, a na samom kraju kada je objedu kraj poslužuje se jedna do dvije čašice visoko kvalitetnog vinjaka oznake XO koja jamči da je vinjak odležao minimalno 30 godina u bačvi. Eh France.
Ostao nam je još Versailles 20 km udaljen od Pariza u kojem je kralj Louis XIV odlučio mali lovački dvorac svoga oca preurediti u raskošnu palaču. Vozimo se oko pola sata do Versaillesa gdje parkiramo motore.
Srećemo jednog Rusa na prastaroj Hondi koji je dovdje prevalio samo 9000 km budući da je iz Vladivostoka. Čestitamo mu i ulazimo u dvorac. Prvo što se može zapaziti je to da riječ megalomanija pripada prošlosti jer ovako nešto ogromno nisu si mogli priuštiti današnji vladari i močnici. Čovjek se u ovom prostoru osjeća kao mrav.Versaj je bio rezidencija, sjedište vlade i apsolutno sjedište moći u Francuskoj.
Svi umjetnici i majstori umjetničkog zanata koji su se našli u zemlji a bilo ih je ukupno oko 30-tisuća došli su u Versailes da sudjeluju u feudalnom uređenju dvorca. Bilo je potrebno 50 godina da bi raskošan dvorac bio uređen prema volji kralja Sunca kako su nazivali Luja XIV.
Najpoznatija i najraskošnija prostorija dvorca je 73 m dugačka dvorana zrcala koja je poslužila kao veličanstvena pozadina kada 1871 godine Bismarck proglasio Njemačko carstvo. U sredini dvorca raskošna je kraljeva kupaonica. Kraljičina soba nije tako uređena, a stoji podatak da je u njoj rođeno 19 prinčeva i princeza. Fascinantna je i ogromna prostorija u kojoj su pohranjene velika slike na kojima su prikazane 32 najvažnije Napoleonove pobjede. Nešto što nas se posebno dojmilo su Versajski vrtovi koji se nalaze oko 680 m dugačkoga dvorca, a prostiru se na više od 100 ha. i morali su zadovoljiti velike zahtjeve kao i sam dvorac.
Tu su napravljeni vidikovci, široke aleje ukrašene skulpturama i mali umjetni kanali koje nazivaju mala Venecija. U vrijeme dvorskih svečanosti u parku su se izvodile opere i kazališne predstave. Versaj postaje muzejem 1837. godine u vrijeme građanskoga kralja Louis-Philippea. Ispunjeni dojmovima odlazimo na večeru i ranije lježemo jer sutra nas čeka dug put do Hrvatske. Većinu stvari smo navečer spakovali pa ujutro nakon kave odmah krećemo. Branko nas izvodi nekih 50 km van Pariza gdje se rastajemo. Vrijeme je sunčano i vrlo toplo.
Put nas vodi ka Maconu na čijoj ćemo se periferiji odvojiti lijevo prema Genevi. Na jednoj benzinskoj pumpi susrećemo 10-tak Francuskih policajaca koji voza Yamahe FJR. One su službena vozila Francuske policije. Motocikli su potpuno novi i vjerojatno su ih vozili u neki veći grad. Pošlepali smo se iza njih jer nisu vozili ispod 180, tako smo dobar dio puta prevalili u teškom prekršaju ali pod pratnjom zakona. Može li ljepše. Kod Geneve plaćamo prvu cestarinu 27 €. Put nas dalje vodi ka Chamonixu i tunelu Mont Blanc.
Trebali smo zanočiti u malom mjestu Clusesu uz auto cestu, ali odlučujemo ići do kraja, a to znači do Rijeke, obzirom da je tek 14 h. Ubrzo stižemo pred veličanstveni Mont Blanc 4870 m čiji su vrhovi pod velikim snijegom. Cesta je fantastična i puna je zavoja prije ulaska u tunel. Pravila u tunelu su sljedeća: minimalna brzina je 50 km/h, a najveća 70 km/h uz razmak vozila od 150 m tako da se vozila u tunel propuštaju naizmjenično.
Tunel je dugačak 15 km i to čete platiti 24 €. Po izlasku iz tunela predivan je pogled na prirodu koja nas okružuje, a putem se nižu poznata talijanska skijališta. Prolazimo Aostu i vozimo ka Milanu. Umorni smo, stajemo samo toliko da utočimo gorivo, malo se protegnemo i popijemo kavu. Kod Milana nas usporava kolona od 32 km nastala uslijed prometne nezgode na auto cesti.Slijedili smo primjer talijanskih motorista i tu dionicu izvezli po zaustavnom traku. Poslije Milana poznatom cestom vozimo ka Trstu.
Kao po običaju redovito promašim ulaz u Trst koji vodi ka Bazovici i Kozini pa završavam na auto cesti u Sloveniji. Hvata me panika jer nemamo vinjetu pa stajemo na prvoj benzinskoj stanici gdje nam prodavač odgovara da nema vinjetu za motocikl. Dao mi je savjet ako me zaustavi policija da ih uputim na njihovu benzinsku zbog provjere o nemogućnosti prodaje vinejte. Nije me baš ohrabrio pa u strahu nastavljamo do prvog izlaza sa auto ceste kod Divače. Dalje nam je sve poznato pa lagano vozimo do naše granice. Noć je u Sloveniji vrlo hladna, a uz cestu je mnogo divljači. Na izmaku smo snaga te u Rijeku stižemo oko 1 po ponoći nakon 1300 km u komadu. Sveukupno smo na ovom putu napravili nešto preko 6000 km. Smještaj nam je osiguran u Bakarcu, podižemo vizire i tih 20-tak km do odredišta udišemo miris mora i mediterana.
Još je jedno veliko i lijepo iskustvo iza nas. Ostatak ljetovanja provodimo većinom na otoku Krku i Crikveničkoj rivijeri, a do godine tko zna, ali jedno je sigurno slijedit ćemo sunce, a to znači jug, jug i samo jug.
