Piše i snima: Damir Pritišanac i Nada Blažević
Nakon višetjednog dvoumljenja kamo poći ove godine dali u Belgiju, Englesku i Irsku ili Rim i Siciliju, odlučili smo se za ovo drugo jer ostali smo si dužni zaokružiti putovanje po nama najimpresivnijoj i jednoj od najljepših zemalja na svijetu predivnoj Italiji. Temeljito smo pripremili našu Yamahu, servisirali je, obuli joj najnoviju obuću Michelin pilot road 3, uplatili putno zdravstveno osiguranje (neizostavno), ponijeli HAK plus iskaznicu, camping i hostel card, najnovije jakne Revit (izuzetne, do sada najbolje) i nove Shark RSI kacige i uz minimalni broj ostalih stvari povrh svega povezali novi stativ za našeg Canona. Zbog njega sam se cijelo vrijeme ispričavao Nadi jer ona ne vidi smisao nošenja tog rekvizita teškog oko 3 kg.
Naravno dobre slike voli vidjeti. Toliko o ženskom razmišljanju. Dakle, krenuli smo, to je najbitnije. Autocestom do Zagreba, Ljubljane i dalje prema Trstu. Prvi je dan srpnja i ceste prema Italiji prepune su vozila. Zaustavljamo se tek toliko da dopunimo tank. Prvog dana ostajemo u campu Fiesole kod Venecije. Cijeli dan je prošao na rubu nevremena, a pogodile su nas doslovno dvije kapi kiše. Nakon spagetta i vina bianco padamo u krevet.
Nakon napola prospavane noći zbog dva kineza, s kojima smo dijelili hodnik bungalova i koji su bili toliko bučni da smo im više puta tijekom noći lupali šakama o zid da se smire ujutro nakon kave krećemo prema Rimu. Autostradom 1 prolazimo kraj Bologne i jurimo dalje prema Firenci. Nažalost kod Firence silazimo sa autoceste jer počinje kiša. Čini mi se da gdje god se odlučimo na turneju kiša nas prati u stopu. Parkiramo na vidikovcu Michelangelo gdje se upoznajemo s grupom Grka koji su došli na sutrašnju moto GP utrku u Mugellu.
Ovdje na Piazzi kupujem talijansku zastavu koju potom vežem za torbu povrh kofera. Budući da je vrijeme i dalje tmurno smještaj nalazimo 200 m dalje u campu Michelangelo, unajmili smo njihov šator sa tri kreveta (33 E noć). Eto svako zlo za neko dobro, sutra ćemo u Mugello, a danas ćemo pokušati obići dio Firence koji smo propustili prošle godine na svom putu po Toscani.
Nedaleko Duoma u jednoj tratoriji naručujemo bruschete, tj. nekoliko malih sendviča na kriškama francuskog kruha koje su prekrivene raznim namazima i povrćem, a servirani su na drvenom podlošku. Za taj „obilni obrok“ konobar nam otima 25 Eu. Polu siti vozimo se do 10 km udaljenog Fiesolea na zapadnom ulasku u Firencu. Ovdje s na vrhu brežuljka smjestio malen gradić van gradske vreve. U parku pod sjenom crnogirca mnoštvo slikara odavde temperama i vodenim bojama slika poznati pogled na Firencu.
Dugo uživamo u pogledu na grad dok nas hladi blagi povjetarac koji ovdje u brdima uvijek piri. Sutrašnji dan smo rezervirali za utrku u Mugellu do kojeg nas dijeli 28 km. Odličnom brdskom cestom stižemo na trkalište gdje provodimo cijeli dan. Po povratku u camp doživjeli smo malo neobičnu zgodu. Kada smo otključali šator i mrtvi umorni zaželjeli se srušiti u krevet dočekalo nas je gadno iznenađenje. Uočili smo da su u našem šatoru nečije stvari izmiješane s našima.
Odlazim do recepcije, gdje mi recepcionerka Sara pokušava objasniti da je naš šator za tri osobe i tri kreveta pa su nam oni eto našli cimera. Ne mogu vjerovati što mi govori. Pregledom u popis gostiju Sara mi vedra lica kaže da je naš cimer iz Japana, još mi u šali veli zar ti je neugodno spavati pored nekog muškog. Nastojim ostati pribran i tražim da mi pronađe drugi šator ili neka negdje smjesti Hirohita obzirom da on meni i Nadi trenutno ne treba, tj. ne znamo mi što bi s njim. On je jadan iz Osake doletio ovamo da bar na kratko zaboravi na strašni tsunami koji je poharao njegov Otok. Dobili smo drugi šator, a Hirohito je ostao u našem. Ja ipak nisam izdržao i vratio sam se do Sare na recepciju. Pitao sam je da li ima dečka. Ona odgovara da ne. Bingo !!!!. Kažemo joj da je Hirohito slobodan i još k tome i sam i da je to idealna prilika za nju pa ako želi spavati s njim on je željno očekuje a ja ču radije biti u drugom šatoru sa svojom ženom. Eto bar sam joj malo uzvratio. Gadura mala.
Napokon odlazim u krevet. Prije toga konzumiram jedan cammel i chianti clasico. Ujutro se pakujemo i via Roma. Oblaci nas i dalje prate, ali nekako im uspijevamo pobjeći. Smještaj nalazimo u campu Tiber 15 km od grada. Iznajmili smo mobil home za 30 eu po danu. Za sada ide sve po planu. Sve campove u kojima smo boravili pronašli smo preko interneta, a Garmin nas ove godine besprijekorno služi. Odlazimo do bara u campu jer smo preumorni za bilo kakvu akciju. Ovdje smo ubrzo upoznali dva likića jedan je Irac koji radi kao majstor u Vatikanu, a po potrebi je na održavanju campova oko grada, drugi lik je pak Nizozemac na proputovanju kroz Italiju.
Mladi su u ranim tridesetim godinama pa veče provodimo u ugodnom razgovoru s njima. Naš novi frend Steven daje nam uputu kako da najlakše istražimo grad. Naravno da ga nisam poslušao i kao svi normalni ljudi išao metroom, nego se odlučujem za opciju motor jer ja sam motorista. To je stara fora kada smo bili klinci od petnaest godina i kada je majka jednog mog prijatelja s balkona uzalud kumila sina : nemoj mili sine ići na more motorom mama će ti platiti avion. On će na to : ne mama neću avionom ja ću motorom ja sam motorista (moš mislit jakog motoriste na Tomos 15 SLC). Eto neke stvari ne blijede s godinama i vremenom.
Nažalost jutro sviće s prolomom oblaka i grmljavinom pa čekamo da se vrijeme smiluje i da nam priliku upoznati Rim. Napokon pojavilo se sunce. Kroz neopisivu gužvu probijamo se prema gradu. Vozili smo se motorom kroz Pariz, Madrid, Valenciu, Barcelonu, Amsterdam itd. Ali ovako što još nismo doživjeli. Ovi ljudi voze žešće nego momci iz GP-a, i Isle of Man je zanemariva utrka s ovim brijačima ovdje. Ja bih to rekao ovako: ovdje normalan čovjek dođe zdrav a kući se vrača bolestan. Za luđake je ovo raj i najbolja terapija. Oni su tu na svom i pune baterije.
Dakle što da vam kažem, uživao sam. Jurim ulicama Rima kao da sam ovdje rođen. Ono što je Nada pri tom proživljavala nesmijem niti zamislit. Parkiramo se u blizini Piazze Popolo i dalje nastavljamo pješice. Ova ogromna Piazza pružila se ispred nas. Nekoć je služila za održavanje svečanosti ali i za javna pogubljenja. 1539. Godine Papa Siksto V. dao je zadatak Domenicu Fontani da sagradi fontanu okrunjenu 25 m visokim obeliskom koji i danas plijeni pažnju turista.
Put nas dalje vodi prema poznatim Španjolskim stubama jednom od simbola vječnoga grada. Ove stube najbolji su spomenik rococoa u Rimu. Dao ih je izgraditi kralj Luj XV između 1723 i 1726 god. a puni naziv im je Scalinata della trinita dei monti. U podnožju stuba nalazi se Berninijeva fontana La Barcaccia. Stvarno veličanstveno. Sjedimo neko vrijeme u mnoštvu na stubama. Gužva je kao u košnici. Ulicom Via Dell Corso koja je prepuna trgovina visoke mode najpoznatijih talijanskih i francuskih proizvođača dolazimo do fontane Trevi.
Meni je osobno ovo najljepši dio Rima. Fontana Trevi jedna je od najpoznatijih znamenitosti Rima. Prema legendi ako bacite novčić u fontanu sigurno će te se opet vratiti u Rim. Iako je prostor oko nje preplavljen turistima fontana Trevi zrači posebnom ljepotom. Sljedeće što nam se nalazi na putu je čuveni Pantheon. Ovaj najsačuvaniji antički hram pravi je dragulj svjetske arhitekture. Dao ga je podići car Hadrijan koji se amaterski bavio arhitekturom. U njemu su sahranjena i dva talijanska kralja, Viktor Emanuel II i njegov sin Umberto.
Nama poznatiji je slikar Rafael koji također počiva unutar Pantheona u jednostavnom kamenom sarkofagu na kojem je na latinskom jeziku zapisano: ovdje leži Rafael za čijega se života priroda bojala da će je nadmašiti, ali sada kada je mrtav i ona se boji da će umrijeti. Slijedeće do čega dolazimo poznata je Piazza Navona koja je ujedno i najljepši pješački trg u Rimu. Ovaj raj za pješake prepun je kavana, uličnih zabavljača, umjetnika i prštečih fontana. Središnju fontanu četiriju rijeka projektirao je Bernini.
Četiri kipa koja okružuju fontanu iz 1651 god. personifikacija su četiriju rijeka na četiri različita kontinenta Ganges (Azija), Dunav (Europa), Rio de la Plate (Amerika ) i Nil (Afrika). Obelisk u sredini isklesan je od Egipatskog granita. Već prilično umorni od hodanja usput se osvježavamo na mnogim terasama caffea. Cijene su ubitačne ali nemamo puno izbora. Još par ulica i nalazimo se u stvarnom središtu Rima na sjecištu gradskih prometnica, odnosno na veličanstvenom trgu Venezia. Palaču Venezia na istoimenom trgu dao je podići Papa Pavao II koji je s njenog balkona gledao konjske utrke. S istog balkona puno godina kasnije Mussolini je držao svoje gorljive fašističke govore. Eto netko nešto i svatko u svoje vrijeme.
Nedaleko Piazze Venezia nalazi se Capitolij. Taj brežuljak nekoć je bio vjersko središte drevnog Rima, a danas je dom veličanstvenog muzeja. Do vrha brežuljka vode široke stepenice koje je osmislio Michelangiolo. Kada smo se popeli do vrha ugledali smo kip cara Marka Aurelia koji jašući na konju ispružene ruke građanima donosi mir. Obje strane ovog trga ukrašene su dvjema identičnim palačama u kojima se nalazi capitolijski muzej koji čuva neke od najvećih Rimskih dragocjenosti. Iako nemamo puno vremena na raspolaganju ovom muzeju nismo mogli odoljeti pa smo utrošili oko dva sata za njegov obilazak.
Od svega viđenog izdvojili bi kip Marforia, bradatog diva koji se odmara, a predstavlja riječnog boga. Smatra se da potječe iz Augustova foruma. Neko od renesansnih kipara dodao mu je simbole mora i smjestio ga ovdje da nadzire fontanu. Nadalje dojmljiva je dvorana filozofa i careva. U muzeju se nalazi najstariji simbol Rima brončana vučica. Potječe iz V st. prije krista a izrađena je u jednoj od Etruščanskih ili Grčkih radionica ondašnjeg vremena. Ona je istodobno i zaštitnica i hraniteljica, na oprezu je dok se blizanci Romul i Rem hrane njezinim mlijekom. Kratko ćemo se osvrnuti na znanu legendu. Rim je po njoj osnovan 753 g. prije Krista kada su blizanci Romul i Rem sinovi Marsa i Vestalke koje je zli ujak bacio u rijeku Tiber a pronašla ih je vučica i othranila, osnovali naselja na brežuljku Palatinu. Romul je prilikom jedne svađe ubio Rema te se njegov Rim nastavio razvijati. Da je bilo obrnuto Rim se danas ne bi zvao Roma nego Rema.
Nakon Capitolia spuštamo se do Tiberskog otoka koji je s dva mosta povezan sa obje obale rijeke. Lijepo je gledati Tiber kako teče i preljeva se preko nekoliko kaskada čineći tako minijaturne slapove. Očekivali smo doduše da je Tiber veća rijeka. Legenda kaže da je zmija boga medicine Eskulapa skočila sa broda i isplivala na ovom otoku 293 g. pr.k. Zanimljivo je da se i danas ovdje nalazi Rimsko rodilište. Kako vrijeme odmiče iza nas su mnogi kilometri pješačenja. Danas još želimo stići do rimskog foruma i colosea. Do njih nas dijeli još par ulica.
Hodajući susrećemo se i sa drugim licem ovog grada a to su velika prljavština, more prosjaka i poneke grupice prosvjednika koje nerazumijemo tako de neznamo protiv čega se bune. Budući da su ulice prepune smeća to prilično kvari sliku Rima kao grada živog muzeja. Stigli smo do ostataka Rimskog foruma. Njegova povijest seže 3000 godina u prošlost kada je ovdje bilo močvarno groblje. Kako je rasla moć rimske države rastao je i forum postajući sve poznatiji. Vremenom preuzima središnju ulogu u životu Rimske republike. Za vladavine prvog Rimskog cara Augusta od grada opeka pretvorio se u grad od mramora.
Važna zanimljivost je još i to da je ovdje 15 ožujka 44. g. pr.kr.ubijen Gaj Julije Cezar. Nakon niza vojnih pobjeda i pripojenja Galije (Francuske) ušao je slavljen u Rim te sebe proglasio doživotnim diktatorom. Nakon Cezarovog ubojstva njegov posinak Oktavijan (kasnije August) postaje prvi Rimski car. U sumrak stižemo do Coloseja jednog od najprepoznatljivijih simbola Rima. Izgradnju ovog najvećeg amfiteatra obavile su horde židovskih robova dovedene u Rim nakon gušenja ustanka u Judeji. Od svog nastanka ova je građevina postala uzor sportskih stadiona diljem svijeta. Meni je osobno ljepša arena u Puli. Ubijeni od cjelodnevnog obilaska Rima vraćamo se u camp Tiber gdje u baru pijemo vino rosso della casa koje je ovo veče upola jeftinije nego sinoć. Na ovu moju primjedbu konobar se samo osmjehnuo (talijanska posla).
Odlazimo na spavanje jer ujutro nas čeka Vatikan. Nakon jutarnje kave upisujemo u Garmina ime Vatikana i on nas dovodi tik do trga Sv. Petra. Nemoguće je pronaći parkirno mjesto ili dio pločnika na kojem bi parkirali motor. Pomičemo jedan kontejner za smeće na nečiji kolni ulaz i pravimo mjesta za našu Yamahu. Zaključavamo je aktiviramo alarm i odlazimo u najmanji grad državu na svijetu Vatikan. U pošti molimo da nam udare žig u putovnice za uspomenu no ležerno nas odbijaju. Dolazimo do ogromnog trga Sv. Petra na čijoj sredini dominira visoki obelisk. Berninijeve ovalne kolonade pretvaraju prilaz bazilici Sv. Petra u ruke koje u zagrljaj zovu vjernike i nude im dobrodošlicu. Trg krasi i velika slika Ivana Pavla II koja će vjerovatno još dugi niz godina stajati kao podsjetnik na ovog izuzetnog čovjeka i Papu kojeg su voljeli mnogi diljem svijeta.
Dugo čekamo u redu za ulazak u Baziliku. Tek što smo se domogli ulaza mene unutra ne puštaju zaštitari zbog prekratkih rukava na majici. Morat ću se zadovoljiti šetnjom van sakralnih objekata unutar Vatikana. Razočaran ali ne i nesretan fotografiram ono što mi je dostupno a toga je doista mnogo. Vruće je 38 C, gomila se tiska u redu za ulazak u crkvu a ja gledam naše sljedeće odredište na karti vječnog grada. Odlazimo brdskom cestom do Gianicola na vrh hrpta koji Vatikan odvaja od Trasteverea i odakle se pružaju najljepši pogledi na grad. Ovdje je također prekrasan park u kojem se održavaju lutkarske predstave. Trgom dominira konjanički spomenik Garibaldiju i njegovoj supruzi Aniti koja je ovdje sahranjena.
Dugo uživamo na pogledu na grad, a ja se još i iživljavam na svom Canonu. Transtevere u doslovnom prijevodu znači: preko Tibera. Idemo ga onda dobro istražiti. Spuštajući se s Gianicola stižemo u sami centar Transteverea do crkve Santa Maria. Ovo je najstarija Rimska crkva sagrađena 337 godine u čast djevici Mariji. Trg i crkva vrlo su dojmljivi iako i ovdje na pločniku leže beskućnici. Desetak minuta hoda od ove crkve nalazi se još jedna važna sakralna građevina. Crkva Santa Cecilia in Transtevere. Sagrađena je iznad svetičine kuće. Cecilia je bila Rimska patricijka koja je potajno bila kršćanka. 230 godine politički protivnici držali su je tri dana zatvorenu u parnoj kupelji iz koje je ona izašla pjevajući (tako je postala zaštitnicom glazbe).
Poslje su joj pokušali odrubiti glavu no bezuspješno. Nakon toga je mnoge preobratila na kršćanstvo. Zamolili smo sestre da nas puste u kriptu crkve što su nam i omogućile. Danas još želimo posjetiti Anđeosku tvrđavu na Tiberu u blizini Vatikana. Ona je prvotno bila kružna građevina koju ju car Hadrijan namijenio sebi za grobnicu. Car Aurelie ju je 271 godine preinačio u tvrđavu te je tako postala dijelom gradskih zidina. Više od 1000 godina služila je kao Papinska tvrđava. Odavde su prelijepi pogledi na Tiber tako da ostajemo neko vrijeme uživajući na obali ispred tvrđave.
Na kraju ovog zanimljivog ali napornog dana odlazimo do jednog bara kod fontane Trevi gdje je gledamo u noćnom ruhu. Jutro sobom donosi i nove kilometre. Današnji cilj su nam Pompei do kojih stižemo autocestom po velikoj vrućini. U Napoli ne ulazimo zbog prevelike gužve. Nama s lijeva uzdiže se Vezuv. Iako je već odavno mrtav izgleda prijeteće u odnosu na okolinu. Smještamo se u campu Spartacus nasuprot drevnog spaljenog grada Pompeja.
Nakon kraćeg odmora odlazimo istražiti novi dio Pompeja. Da ne zaboravim reći, od Napolia južnije slika Italije poprima sasvim drugačiji izgled. Razlika između industrijski razvijenog sjevera s ovim ovdje je nepremostiva. Pravila su ovdje posve drugačija. Ne postoje prometni propisi i ovo je sigurno podneblje gdje ih i ne treba tražiti. Prevladava zakon jačega ili kako se tko snađe. Ceste su u Pompeima uglavnom građene od sive kocke prljave su i skliske, automobili su svi do jednoga oštećeni od silnih kvrcavica. Zanimljivo je da se prilikom manjih prometnih nezgoda vozači ni ne zaustavljaju da bi eventualno namirili štetni događaj, nego nastavljaju vožnju kao da se ništa nije dogodilo. Eventualno svatko pokupi svoje rasute dijelove po cesti a i to je rijetkost. Za naše pojmove ovo izgleda nemoguće.
Kacige na glavi lokalno stanovništvo nema ili ih ne koristi, uključujući i policiju koja se ni ne pokušava upustiti u prometna događanja nego i oni krše zakon gdje god to mogu. Prostitutke hodaju danonoćno ulicama no na njih malo tko obraća pažnju. Nakon kraćeg obilaska grada ulazimo u povijesnu jezgru starih i uništenih Pompeja. Ulaznica je 11 eu po osobi. Već na samom ulazu zaključili smo da se radi o nekoć velikom gradu koji je Vezuv nesebično počastio gomilom lave i pepela ne ostavivši mu ni najmanju šansu za preživljavanje. Grad je građen po principu šahovske ploče i sve su ulice gotovo identične.
Nakon dugog hodanja po ruševinama stigli smo do glavnog trga. Očekivali smo da ćemo uz put vidjeti okamenjene ljude i životinje u trenu kada ih je zatekla nesreća erupcije vulkana. Svi oni su međutim premješteni u nekakvo improvizirano skladište i poslagani na police kao figure zajedno sa iskopanim predmetima iz svakodnevnog života onog doba. Povremeno bacim pogled na 20-tak km udaljeni Vezuv i izgleda mi nemoguće da je uspio takom brzinom i tako daleko dobaciti sadržaj svoje utrobe do ovih nesretnika.
Još neko vrijeme tumaramo po vulkanskoj prašini rasutoj ulicama starih Pompeja, a onda se vračamo u camp. Ondje su nam kućicu preplavili komarci s kojima se borimo do dugo u noć. Iz bitke izlazimo izbodeni ali kao pobjednici jer nabrojali smo oko stotinjak mrtvih sitnih krvopija. Ujutro želimo zaviriti u samo grotlo vulkana. Prema uputama i brošurama turističkih vodiča brdskom prometnicom s lošim asfaltom dolazimo nekih 5 km do vrha Vezuva. Tu cesta završava a dalje turiste voze organizirani off roaderi sa terencima. Za transfer do vrha traže 40 eu po osobi. Naravno da okrećemo Yamahu nizbrdo. Zdrav razum mi govori da ovo nije jedini uspon do grotla. Odlučujem obići vulkan i potražiti uspon s druge strane.
To se pokazalo dobrim odlukom. Vozeći nekih 10 km zapadnije, od lokalnog stanovništva dobili smo uputu kojim putem trebamo poći. Po cesti sa koje se pruža panoramski pogled na Napoli popeli smo se do parkinga nekih 1000 m od vrha Vezuva. Tu vežemo motor za ogradu i čuvarima plaćamo 2 eura za parking. Počinjemo težak uspon po prašnjavoj stazi koja se poput zmije strmo penje k grotlu. More turista svako malo ostaje bez daha. I mi se često odmaramo. Za ilustraciju reći ću vam da smo tih 1000 m hodali oko 45 minuta i tom prilikom popili 3 l tekućine.
Temperatura zraka je oko 40 C. Popevši se do vrha sjedamo na drvenu ogradu postavljenu oko grotla i gledamo u isušeni ponor ovog davno umrlog diva. Za uspomenu uzimamo par kamenčića i nakon odmora i još tekućine spuštamo se na parking. I dolje ići je zahtjevno ali puno lakše. Po dolasku u camp bacamo se u bazen. Ovdje u baru campa otkrio sam limonchelo tj. liker od limunove kore koji se poslužuje ohlađen iz zamrzivača. Prava stvar. Do dugo u noć uživam u novo otkrivenom piću. Ustali smo rano da izbjegnemo vrućinu barem prvog dijela puta. Jurimo auto cestom prema Calabriji i pred nama je nekih 800 km puta pa nastojimo biti brzi jer sunce nas sa neba toplo gleda. Problem je što nam motor puno pije pa svakih 200 km moramo na benzinsku postaju. Sve je teklo dobro dok nakon nekih 300 km nismo uletjeli u radove na cesti koji se izvode do samog juga Italije. To nas je prilično usporilo. Vozi se jednim trakom pa je u ovakvoj koloni teško pretjecati teretnjake i ostala vozila jer gužva je u oba smjera.
Naravno probijali smo se na sve moguće načine i to uspješno, no svejedno je vožnja potrajala satima. Na jednoj benzinskoj postaji upoznali smo Alena iz Splita koji je također krenuo put Sicilije na svom BMW-u. Nije se mogao načuditi da je sreo nekoga iz Hrvatske tako daleko od kuće. Mi smo također bili jako iznenađeni jer za svih dana puta nismo vidjeli niti jednu Hrv. tablicu u južnoj Italiji, a pogotovo ne na Siciliji. Zajedno nastavljamo po paklenoj vrućini prema San Giovaniu odakle ćemo trajektom do Messine. Napokon San Giovani.
Kupujemo povratnu kartu za trajekt (22 eura) koja uključuje dvije osobe i motor a vrijedi 90 dana. Na trajektu se bolje upoznajemo sa našim frendom. Odlučujemo zajedno naći smještaj u okolici Taormine. Nakon nekih 20 minuta trajekt pristaje u Messini. Za mene je to bio dojmljiv doživljaj, osjećao sam se kao da smo sletjeli na mjesec. Sicilia!!!! U Messini se ne zadržavamo nego auto cestom vozimo prema Taormini.
Prolazimo kroz predivne predjele. Sa desne strane su nam krševita brda, a sa lijeve modro more. Uskoro se spuštamo u Taorminu budući da je ona jedno od poželjnijih turističkih odredišta na Siciliji. Probijamo se motorima naprijed kroz gužvu i stižemo u jedan kamp uz more. Brzo odustajemo od smještaja jer nam traže 100 eu za bungalov. Prolazimo ulicama Taormine, grada koji se smjestio u kršu iznad mora. Iz svih njegovih dijelova pruža se krasan vidik na okolne otočiće i plaže podno grada. Cesta nas vodi prema Cataniji, i pretrpana je malim turističkim mjestima.
Smještaj pronalazimo u jednom apartmanu u sklopu campa uz more. Željni tuša skidamo opremu sa sebe i jurimo jedan po jedan u kupatilo. Nakon osvježenja odlazimo u grad gdje kupujemo logistiku za noćnu zabavu. Splićo i ja ispijamo crne i bijele butelje izvrsnih sicilijanskih vina koja su tek zadnjih godina dobila zasluženo priznanje za kvalitetu. Za to vrijeme Nada nam spravlja pravi mali banket za večeru. Alen i ja sjedimo do dugo u noć dogovarajući sutrašnji đir do Etne. Gledamo je s terase apartmana kako neprekidno ispušta dim iz svog grotla.
Svladani umorom i vinom odlazimo na spavanje. Oko 5h ujutro probudilo me nekakvo komešanje po apartmanu. Ugledao sam moga Spliću kako sa ručnikom trlja kosu. Kaže izili ga mravi. Ne mogu vjerovati, čitava soba pretvorila nam se u mravinjak. Mravi su najvjerojatnije došli na otvorenu kutiju keksa ostavljenu na krevetu, pritom su prešli preko Alena. Uvukli su nam se u torbe i što je najgore u kacige. Odlazim do recepcije gdje mi gazda kampa govori da će učiniti sve da riješi ovu situaciju. Najvjerojatnije mu je bilo neugodno pa je za nekih sat vremena poslao svog klempavog sina sa nekim sprejevima. Budući da Alen govori talijanski razgovarao je kratko s njim. Potom me pogledao ironično i rekao: gazda je poslao malog a mali kaže da će rišit problem.
Cijeli dan sam se smijao tome: on će rišit problem. akujemo se i odlazimo put Etne. Etna je najveći aktivni europski vulkan i dominira istočnom stranom otoka. Visoka je 3330 m i pripada skupini najaktivnijih svjetskih vulkana. Rijetki su dijelovi Sicilije s kojih Etna nije vidljiva, a i u njima ćete teško zaboraviti na njezinu zastrašujuću pojavu i prisutnost. Izvrsnom cestom penjemo se prema Etni. Oko nas zuje dečki na R-ovima koji se ovdje utrkuju vikendom. Svi su maksimalno opremljeni i odlično voze. Mi se sa svojim tankerima natovarenim do vrha teško vozimo kroz ovaj raj. Alen si je dao malo oduška pa je pojurio naprijed, a mi ovako natovareni nismo ga mogli pratiti.
Napokon dolazimo u samo podnožje vulkana odakle je do vrha moguće doći jedino terencima ili vučnicom. Odlučili smo ne ići do kratera nego vulkan poslikati odavde. Izgubili bismo cijeli dan a za to nemamo vremena. Oko nas su kilometri i ogromna brda ohlađene lave i vulkanskog kamenja koje je Etna izbacila. Cesta je izgrađena kroz ta brda koja su nastala erupcijama Etne. Okolno drveće i sva vegetacija izgorjelo je poput šibica. Djeluje zastrašujuće.
Nakon fotografiranja spuštamo se do Taormine. Ondje se dogovaramo o daljnjem planu puta. Alen će do Corleonea a mi do Agrigenta. To znači da ćemo se još 200-tinjak km voziti zajedno. Prolazimo dolinom brdskog lanca Enne po strašnoj vrućini. Na benzinskim postajama se skidamo i tuširamo bocama vode. I ja koji sam protivnik vožnje bez zaštitne opreme skidam jaknu i vežem je za torbu na koferu. Vrući afrički zrak koji dolazi preko mora pali sve pred sobom pa tako i nas. Gotovo da se ne može disati. Na benzinskoj postaji kod Caltanissetta opraštamo se sa Alenom. On na jednoj petlji odlazi put Corleonea. Gledam ga s nadvožnjaka u ovoj pustinji, izgleda kao da je sam na svijetu on i njegov BMW. Dižem vizir i kažem Nadi: tek smo se razišli a već mi nedostaje. Pravi lik taj Splićo.
Mi grabimo kroz pustinju prema obali odnosno prema Agrigentu. Agrigento, jedno od popularnih Sicilijanskih turističkih odredišta, poznato je po dolini hramova (Valle dei Templi) koja je bila središte jednog od najvažnijih gradova starog svijeta i veličanstvenosti velike Grčke. Ovi hramovi i danas ponosno stoje iako su izgrađeni prije 2500 godina. Odakle god prilazili Agrigentu ovi divovi prvo su što se pogledom obuhvaća. Smješteni su na brežuljcima pored mora i nude nezaboravan prizor. Sam Agrigento razvio se iznad akropole Antičkog grada. Mi se spuštamo na obalu gdje nalazimo klimatizirani bungalov s kupatilom i Tv-om. Nakon što smo se smjestili jurimo prema plaži. Napokon! Temperatura vode je 29 – 30 C, dakle u more se ulazi kao u kadu punu tople vode. Plaža je pješčana kao i većina s južne strane otoka.
Preko puta nas je crna Afrika tako da nam je žega zajamčena a to smo i tražili pa u tome i uživamo. U razgledanje hramova odlazimo predveče. Ovdje su među ostalima Heraklitov i Herin hram te ostaci Zeusovog hrama. Veličanstveno je. Čitamo natpise o ktonskim božanstvima Demetri i Perzefoni. Perzefona je kći Demetre i Zeusa.
Dok je sa svojim prijateljicama brala ljiljane i ljubičice na polju ispod Enne oteo ju je Had da s njime vlada podzemljem. Nakon njene otmice Demetra zaštitnica plodnosti i poljoprivrede lutala je zemljom u potrazi za kćerkom. Pritom je zanemarivala usjeve što je dovelo do širenja gladi među stanovništvom. Had je pristao osloboditi Perzefonu pod uvjetom da ona pojede sjemenke šipka (hrana mrtvih) čime je osigurao njezin povratak u podzemlje na četiri mjeseca svake godine. Kada Perzefona vlada podzemljem na zemlji je zima a s njezinim povratkom vraća se i proljeće.
Nakon Templi odlazimo u urbani dio Agrigenta u kojem je trenutno proslava praznika Sv. Calodjere zaštitnika grada. Priključujemo se povorci koja prolazi uskim gradskim ulicama i zabavljamo se do dugo u noć. Ujutro odlazimo dalje prema Marsali. Cesta nas vodi do Sciacie gdje u luci pronalazimo škverski restoran u kojem ručaju tamošnji radnici. Ručak sa pićem plaćamo 5 eu što je gotovo nemoguće pronaći u cijeloj Italiji. Ja cijelo vrijeme pjevušim „ja u škveru radim“...
Nakon ručka i odmora vozimo se prema Selinunteu nekoć najvećem naselju na zapadnom dijelu „velike Grčke“ već iz daleka naziru se ruševine antičkog Selinuntea na brežuljku iznad blistavog mediterana. Izgledaju spektakularno i čine najveći arheološki park u Europi. Park se sastoji od osam golemih hramova uključujući i jedan od najvećih svijetskih antičkih hramova (hram C). Odvrćemo gas željni što prije krenuti u šetnju kroz povijest ovih ruševina.
Zaustavljamo se na ulazu u arheološki centar. Jakne, kacige i tank torbu ostavljamo na čuvanje u suvenirnici i odlazimo u obilazak hramova. Kroz prašinu i kaktuse dolazimo do jednog od najvećih Grčkih hramova na svijetu. Stupovi su mu visoki 16 m i izgleda zaista impresivno. Na ovom velikom arheološkom području osam hramova obilježeno je slovima od A do H. Selinunte je utemeljen 628 pr.n.e. i živio je stolječima u blagostanju, dok ga Kartažani nisu sravnili sa zemljom. Stanovnici su se tijekom vremena iselili iz grada ali veličanstveni dorski hramovi i danas su podsjetnik na njegovu nekadašnju slavu. Vraćamo se do parkinga gdje se osviježavamo sa nekoliko piva.
Nastavljamo put Marsale. Nakon nekih 50-tak km. pred nama se pruža pogled na suncem obasjani priobalni gradić kojeg su utemeljeli Kartažani 397 g.pr.n.e. pod nazivom Lilybeo. Današnji naziv dali su mu arapi „Marsa Allah“ što u prijevodu znači Božija luka. Grad je poznat po vinu kojem je posudio svoje ime. Stali smo u hlad pod jednom voltom u centru grada. Ja sam otišao poslikati povijesni centar, a Nada je dugo razgovarala s nekim starim čikicom koji nam se nakačio čim smo stali. Niko nikog nije razumio niti riječ ali ona kaže da su se super napričali. Kad bih barem ja tako brzo učio strane jezike dogurao bih za tren do Washingtona.
Znoj nam se slijeva niz leđa što zahtjeva jedno ledeno pivo birra Moreti ali popola. Vozimo dalje prema otočiću Motyi kojeg od obale djeli samo kanal širok desetak metara. Ovo je meni jedan od najljepših prizora ovog putovanja. Otočić je smejšten u laguni između Marsale i Trapania. Dojmljive su male vjetrenjače rasute po otoku, a sastavni su dio solane koja je ovdje smještena. Turisti se mogu oko otoka voziti taksi čamcima koji ovdje prometuju. Nakon kraćeg odmora nastavljamo prema Trapaniu. Sada smo već blizu najudaljenijeg mjesta na našem putu, a to je Erice.
U Trapani ne ulazimo nego nastavljamo do zaljeva Golfo del Cofano. Cesta je odlična a panorame koje se otvaraju ispred nas rjetko gdje se mogu vidjeti. Trudimo se doći do Scopella gdje namjeravamo ostati nekoliko dana tj. utaboriti se i raditi dnevne izlete po ovom dijelu otoka.
Predveče stižemo u maleni camp na samoj obali zaljeva Golfo di Castellammare podno Scopella. Unajmljujemo trbušasti zidani bungalov kao iz crtanog filma o štrumfovima. Predivan je. Uspijevamo se iscjenkati sa 40 eu na 30 po danu. Nakon što smo se smjestili u naš privremeni dom odlazimo do 3 km udaljenog Scopella. Do ovog malenog ribarskog mjesta bilo je nemoguće doći do prije par godina dok nije je izgrađena cesta iz Castellammarea. Sada selo proživljava puni procvat turizma ali je i dalje u potpunosti zadržalo karakterističan šarm malenog ribarskog utočišta. U samo seoce ne može se ući vozilima (osim dostave) nego je na ulazu smješten parking kojeg drži stari ćelavi nižerazredni mafiuso (kao ih ovdje zovu). Naravno prvo veče smo se zakačili s njim jer mu ne želimo dati 2 eura da bi parkirali motor na parkingu za automobile.
Ostavljamo motor gdje i drugi motoristi na odvojku kod ulaska u mjesto. On dugo viče za nama no tko ga j..e. Selo je fenomenalno. Sastoji se od dva mala trga koja razdvaja jedna volta i od desetak malih ulica. Sve što je bitno događa se na ova dva trgića, od restorana, cafea, slastičarne, suvenirnice i poštanskog ureda koji naravno nikada neradi. Vrlo je živo za ovaku zabit. Turisti izlaze iz svih uličica i prilična je gužva. Prvo veče otkrili smo odličan bar gdje se upoznajemo sa konobarima i gazdom koji su nas prihvatili kao svoje rođake. Pijemo ledeni limonchelo, a atmosfera je kao rijetko gdje u europi. Ljudi su ležerni i opušteni, sve rade smireno i polako i sušta su suprotnost talijanima sa sjevera koji su bučni i uvijek užurbani. Doduše Italija je zemlja ogromnih razlika i zato smo je željeli potpuno upoznati.
Nakon par čašica ovog likera na bazi limuna odlazimo na počinak. Slijedeći dan odlučili smo se odmoriti na plaži. Vručine su velike, do 43 C, more je kao i do sada 30 C. Pijemo što god dohvatimo, a najviše energetske napitke koji nas održavaju na životu. Naravno hladnog vina i hladne vode pun nam je hladnjak. Nakon dana odmora na prekrasnoj plaži sljedećeg jutra odlazimo do Segeste nekih 40 km u unutrašnjost. Predivni krajolici nižu se jedan za drugim. Cesta je odlična tako da uživamo vozeči se lagano. Između zelenih brežuljaka i visokih planina smještene su najromantičnije Sicilijanske ruševine koje se vide izdaleka. Segesta, jedan od naj savršenijih dorskih hramova ikada izgrađenih nalazi se pred nama.
Točna svrha ovog hrama je nepoznata što dodatno povećava tajnovitost ovog mjesta. Kupujemo suvenir na parkingu ispod hrama i nastavljamo do grada u kojeg bi trebao doći svatko tko kroči nogom na Siciliju. Naravno riječ je o Corleoneu, gradu kojeg većina svijetske populacije pamti po filmu Kum koji je ovdje snimalo Hollywoodsko društvo predvođeno Marlonom Brandom. Naravno bilo je ovdje još puno pravih mafijaša koji su se iz Corleonea otisnuli sve do Amerike i tamo pustili debeli korjen. Ono što nismo mogli pretpostaviti je da je put u Corleone više nego paklen. 74 km asfalta malo ima a malo ga nema.
Pustinja i temperatura viša od 40 C spalila je sve ispred sebe. Hrvatski putevi kroz polja su auto ceste za ovo zlo ovdje. Teško da bi i kakav enduro ovdje prošao lako. Dante, taj patuljak, očito nikad nije bio na Siciliji jer nema on pojma što je pravi pakao. Nada mi na izmaku snaga kaže: pa što je trebalo tim ludim filmašima da ovdje snimaju jedan od kultnih filmova ne tako davne prošlosti kada su to mogli odraditi u Hollywoodu. Neznajuči odgovor kažem joj: valjda zato što nisu normalni. Potpuno slomljeni stižemo u Corleone. Kod table na ulazu smogli smo snage za fotografiranje a potom se parkiramo na glavnom trgu i dalje pješačimo. U starom dijelu grada vrijeme kao da je stalo a u noviji nismo ni išli. Nemožemo se napiti tekućine koliko smo dehidrirali. Njuške oko nas neodoljivo podsječaju na likove iz filma. Negovore puno samo snajpaju uokolo. Djevojkeu lepršavim ljetnim haljinama hodaju graciozno ulicama ove zabiti. Eto to je dakle Corleone. U caffeu Don Corleone oporavljamo se neko vrijeme a onda bježimo u Scopello na plažu.
Danas u lokalnom restoranu jedemo kus kus i punjene srdele. Razgovaramo o tome kako smo jedva izvukli živu glavu kroz pustinju i kaktuse ovog dijela Sicilije. Veče provodimo u Scopellu uz sladoled i limonchelo. Ostao nam je neotkriven jedino Palermo do kojeg ćemo svakako narednih dana. Izabrali smo radni dan što se pokazalo kao velika greška. Iako do Palerma vozimo auto cestom kolone vozila jutarnjih radnika zakrčile su promet u dužini od 15 km.
Jedva smo se probili kroz neviđenu gužvu i ušli u Palermo. Zanimljivo je da auto cesta prolazi kroz sam grad i da na njoj postoje zebre i semafori što još nismo vidjeli nigdje drugdje. Tko nije bio u Palermu nema pojma o prometu i prometnim znanostima općenito. Pada u vodu sve što smo pisali o vozačima u Rimu i Pompeima. Ovi ovdje definitivno nisu normalni. Ja koji nevjerujem ni u kakva čuda poljuljan sam u svom uvjerenju. Nije mi jasno kakva sila čuva ove luđake ovdje. Šanse da čovjek živ izađe iz Nikaragve i Siera Leonea daleko su veće nego izači živ iz ovog bolesnog grada. Na jednom semaforu Nada i ja smo se pozdravili i izljubili za svaki slučaj ako zaglavimo.
Nije nam preostalo ništa drugo nego prepustiti se adrenalinu i krenuti u utrku za goli život jer ne nalazim drugi naziv za ovu vožnju. Sam Palermo je jedan od najzapuštenijih i najprljavijih gradova u kojem smo bili. Djelovi grada npr. La Kalsa nisu obnavljani još od II sv. rata. U njegovim ruševinama skupljaju se likovi sa samog dna društvene kace. Čitav grad je jedna velika tržnica, u svim ulicama na štandovima prodaju se voće, povrče, riba itd. Grad živi nekim čudnim životom.
U tom starom dijelu grada sve izgleda kao da je spremno za snimanje kakvog filma o poratnom vremenu. U tom kaosu uspijevamo pronači trgovinu s moto opremom i rezervnim dijelovima. Kupujemo litru ulja jer nam propušta brtva na ventil deklu. Motul 5100 plaćamo nevjerojatnih 4,50 eu. Dođe mi da kupim cijeli kontejner pa da se obogatim u domovini i postanem još jedan hrvatski tajkun.Nedaleko ove trgovine nalazi se moto servis u kojem sigurno nebiste željeli servisirati motor neprijatelju a kamoli sebi.
Odlazimo do nečega što smo svakako željeli obići za boravka u Palermu. To su Kapucinske kripte pokraj groblja. Tu su sahranjeni kapucini i ugledniji građani Palerma. Poanta je u tome da nisu polagani u grobove nego su odjeveni u svoju najbolju odjeću ostavljeni da se u prohladnim i vjetrovitim hodnicima kripte sasuše i tako na neki način mumificiraju. Ovdje se u udubinama u zidu u stojećem ili ležećem položaju nalazi na tisuće pokojnika. Vrlo je morbidno čak i za moj ukus. Fotografiranje je zabranjeno, a čitav prostor je pokriven kamerama tako da se nismo ni pokušali praviti pametni i fotografiratii.
Pažnju privlači mali kovčeg sa staklenim pokrovom u kojem je mumija dvogodišnje djevojčice Rozalije koju je mumificirao ondašnji liječnik i koja je ostala sačuvana u potpunosti od 1920 godine. Izgleda kao da je živa. Znanstvenici su prije nekoliko godina pregledali rentgenom malu Rozaliju jer suvjerovali da je riječ o lutki. Na njihovo zaprepaštenje uvjerili su se da se doista radi o savršenoj mumiji. Svoje otkriče i snimku ovog svog projekta predočilii su javnosti a i mi smo je nedavnoimali prilike gledati na Discoveriyu.
Nakon mračne kripte i ovog ne baš ugodnog iskustva odlazimo do urbanijeg dijela grada. U novom centru grada ručamo u jednom restoranu s terasom na ulici. Budući da nas konobar baš ne razumije pokazujemo mu na pune tanjure za susjednim stolom. Očekivali smo svinjske odreske no donio nam je odličnu ribu. Konobar nam nije znao reči o kojoj se ribi radi nego je rekao: riba Pinokio.
Zaklučujemo da je riječ o sabljarki. Stvarno je izvrsna a i cjena je u skladu s tim. Nakon Pinokia pijemo samo vodu jer vručina i zapara je takova da bi u slučaju konzumacije bilo čeg drugog teško doživjeli sutra. Žega i jara su toliko jake da se stvorilo nešto poput dimne zavjese nad gradom. Nada je pomislila da je proradila Etna ili da je Gadafi ispunio obečanje Berlusconiu i počeo bombardirati Siciliju. Jurimo auto cestom natrag ka Scopellu. Užareni zrak prži nam kožu ali i dišne puteve. Nezna se što je gore da li voziti sa malo otklopljenim vizirom ili s potpuno zatvorenim. Kao da jurimo kroz Siemens – Martinovu peć.
Napokon stižemo u Scopello i trčimo na plažu. Utapam se u bevandi i moru. Navečer odlazimo do našeg caffea u Scopellu. Ćelavi stari Mafiuzo s parkinga viče za nama, a mi ovaj put ulazimo u sam centar sela koji je pješačka zona. Očekujemo fight no ne događa se ništa osim što stari viče na seljane što su nas pustili u selo motorom a nisu nas izboli vilama. Zadnje veče pred povratak kući parkiramo na parkingu kod starog Mafiusa koji ne može vjerovati svojim očima. Dajemo mu 2 eura a ja ne mogu suspregnuti smijeh. Rukujemo se s njim a on u znak pomirbe nudi da nam pričuva kacige dok mi budemo u Scopellu. I ja sam uvukao rogove i ispričao se za svoj dio bezobrazluka u cijeloj priči.
Tako sada na Siciliji imamo pravog prijatelja trečerazrednog Mafiusa. Bolje i takvog nego nikakvog. Nakon nekoliko dana odmora u raju zaljeva Castellammare došao je i dan povratka u Hrvatsku do koje nas djeli puno kilometara. Ustajemo rano oko 4,30h. Veče prije spakovali smo sve i sada samo stavljamo torbe na Yamahu. Najgore od svega je to što smo nosili šator i svu pripadajuću opremu za kampiranje koju nismo koristili niti jedan dan. Ovo je prvi put da nam se tako što dogodilo.
Krenuli smo put Messine. Kroz Palermo prolazimo oko 5,30h. Vrijeme je idealno poluoblačno i nije vruče jer je rano. Tih 300 km do luke u Messini prelazimo za 2,30 h. U luci je gužva, kolona za ukrcaj na trajekt duga je par stotina metara. Ako nebudemo spretni i neprobijemo se naprijed morat ćemo čekati slijedeći trajekt. Netreba niti sumnjati, ušli smo medu prvima na brod. Svaka mi čast, kapa mi dole ili kako se već kaže. Na kopno u San Giovanni dolazimo za 20-tak min.
Danas ćemo pokušati doći do Pompea, a to znači da nas čeka 800 km puta. Po cesti na kojoj su večim djelom radovi i prilična vrućina stigli smo do campa Spartacus . Čim smo se raspremili otrčali smo u bazen. Motor smo ostavili natovaren jer ujutro idemo dalje. Ranije smo otišli na spavanje jer nas čeka još oko 1100 km do Hrvatske.Nakon jutarnje kave držimo se route koju nam je ponudio naš Garmin. Kod Rima se odvajamo na auto stradu koja izlazi na Jadransku obalu u visini Gullianove.
Ovdje u apeninskim brdima dosta je hladnije pa je vožnja puno lakša. Budući da se tu nalazi križanje nekoliko auto strada navigacija nam se malo pogubia pa nas jedan dio puta vodi prema Pescari. Dodala nam je nekih 80-tak km u ukupnom putu. No sve je OK jer je cesta odlična. Prekrasni su planinski pejzaži i prjevoji oko Gran Sasso d Italia.
Nakon ugodne vožnje uz mali zastoj jer je jedan gospodin istovario pun šleper lubenica po autostradi i stvorio kolonu od 30-tak km stižemo u Gullianovu. Dalje nastavljamo uz obalu. Pokušali smo voziti stradom Adriatico koja prolazi kroz mjesta uz samo more ali to je bilo neizvodivo. Prevelika je gužva i do Trsta bi nam tim putem trebalo barem 12 sati vožnje.Vraćamo se na auto stradu koja je od obale udaljena samo 2 km.
Nakon Ancone i Ravenne vozimo do Riminia, gdje si uzimamo malo duži odmor. To u našem slučaju znači nekih 30 minuta. Prije Venezie kiša nas tjera u kišna odjela. Na našu sreću radilo se samo o lokalnom nevremenu. Već na prvoj benzinskoj pumpi nakon Venezie skidamo kišnjake. Na naplatnim kućicama kod Trsta blagajnica nam zbog 5 centi (35 lipa) koji nam nedostaju medju kovanicama mjenja 200 eura. Negodujemo i tražimo račun jer blagajnici na naplatnim postajama autostrada neće vam izdati račun ako ga sami ne zatražite. Još galame, bune se zbog toga i psuju vas, ako ste bili toliko „bezobazni“ pa zatražili račun za ono što ste platili. Još je na veliko dan pa nakon što smo u par minuta (šala) prošli kroz Sloveniju stižemo na vrata lijepe naše. Kao i uvjek osječaj pripadnosti voljenoj domovini preplavio nas je u potpunosti.
Zaboravljaju se u tim trenucima sva dnevna i politička zbivanja tko je na vlasti a tko ne, tko koga i zašto. Ovog trena vidimo samo našu preljepu Hrvatsku, njena brda, najljepše more, otoke. Cijeli Kvarner prostire se pred nama. To su vrednote koje nam najviše znače i koje razlikuju Hrvatsku od bilo koje zemlje na svijetu. Ta čista prirodna i istinska ljepota i privilegij da ovo zemaljski život živimo u ovom raju. Koliko god se godinama trudim, nakon ulaska u domovinu nemogu suspregnuti suzu dvije radosnice pri spoznaji da sam opet s njom, najljepšom Hrvatskom. Iza nas je 6100 km vručih Talijanskih cesta.
Ovim putovanjem zaokružili smo svoje upoznavanje sa lijepom Italijom koju grickamo malo po malo svake godine, jer za jedan zalogaj je ipak prevelika. Prebogata burnom poviješću, prekrasnim prirodnim ljepotama, lijepim gradovima, umjetnošću i kulturom a opet toliko različita od regije do regije ostat će uvijek destinacija na koju ćemo se rado vraćati.
Nesebično nam je dala sebe na uvid da je dobro istražimo, a ono što smo doznali podjelimo sa Vama. Da bi u tome što bolje uspjeli vjetar u jedra dobili smo od svojih vjernih pokrovitelja koji su nam svatko u svojoj domeni pružili podršku u realizaciji ovog putovanja. Ovim putem ih želimo istaknuti. To su: grad Osijek i gradonačelnik Krešimir Bubalo, auto moto klub Slavonac Osijek, Tuna auto (prodavaonica auto dijelova) Osijek, Skripta Osijek i naš frend Mihalička Damir Miha. Veliko hvala svima!
