Piše i snima: Nada Blažević i Damir Pritišanac
Baš kada smo pomislili da smo na apeninskom poluotoku isrpili gotovo sve prirodne i kulturne znamenitosti i zanimljivosti uvidjeli smo da osim Venezie, Toscane, Rima, Pompea, Calabrie i Sicilije u Italiji postoje i dva velika mora, te njihovo zaleđe koji su u svakom smislu pravo bogatstvo i velik izazov tako da smo ih odlučili istražiti i doživjeti i taj dio preljepe italie u svakom pogledu.
Kao i svaki put do sada uvjek nam se nameće pitanje kamo na godišnji odmor na dva kotača. U pravilu postavlja se uvijek nekoliko sličnih pitanja. Što smo do sada obišli i vidjeli a što ne, dali ići za suncem i morem ili k nekim od europskih alpskih vrhova i prijevoja i uživati u zavojitim i planinskim cestama. Teška je to odluka, a vrijeme nemilosrdno teče pa smo bili prisiljeni odluku donijeti uglavnom vezanu uz vremensku prognozu. Ona nas je i ove godine usmjerila ka suncu što se na našu sreću pokazalo više nego dobrim izborom. Na taj način dobili smo dvostruko. Dva predivna mora i njihovo zaleđe koje se djelom oslanja na Apuanske alpe. Može li bolje od toga.
Dakle pripreme su kao i svake godine iste. Motor mora dobiti sve najbolje što i zaslužuje. Kompletan servis i detaljan pregled svih važnih segmenata, dok njegovi jahači osim toga trebaju razraditi sve detalje predviđenog puta. Za taj dio nam je ove godine ostalo vrlo malo vremena, no uspjeli smo složiti odličan plan i routu, i u tome smo uspjeli kao uvjek do sada. Neželimo ponavljali svake godine ali dobro je reći da su osim navedenog važne još neke bitne stvari, a to su putno zdravstveno osiguranje i HAK-ova plus kartica za inozemstvo. Bez te dvije stvari nije baš uputno krstariti stranim zemljama, jer cijene tih vrsta usluga u Eu mogu dostići svemirske visine.
Toliko o samim pripremama, vrijeme je za start. Kao i uvjek bez obzira što smo mislili da svake godine uspijevamo nositi sve manje stvari i prateće opreme opet smo dostigli nekih 46 kg prtljage. Nebih nabrajao što se sve tu našlo, no sa nama dvoma i motorom to ukupno teži 464 kg. Vrlo dojmljivo zar ne. Isplovili smo iz Osijeka negdje oko podne po najvećoj žegi nakon kave koja mi se dobar dio puta vraćala do grla. Na samom početku vožnje po auto cesti vrućinu smo pokušali pobjediti brzinom. To se brzo pokazalo kao vrlo glupava odluka, jer smo na taj način znatno povećali potrošnju goriva, a samim tim i više puta smo morali stajati da dopunimo tank. Svi motoristi znaju da je po velikim vručinama najgora stvar stajanje jer tada počinje prava sauna.
Malo po malo i za nekih četiri sata spustili smo se do Jadrana, točnije do Omišlja na otoku Krku gdje smo odlučili prenoćiti, a ujutro odmorni nastaviti dalje. Jutro je donijelo i novo sunce no krenuli smo relativno rano pa smo barem u prvim satima puta imali idealnu „radnu temperaturu“. Danas nam je cilj doći do Tirenskog mora, a to znači preko Bologne i Firenze na zapadnu obalu ovog velikog poluotoka. Unatoč navigaciji i dobro označenim putokazima na auto stradi kod Empolia smo promašili izlaz što nas je povuklo nekih 30-tak km prema Livornu. Isto toliko je i prema natrag pa smo u biti imali nešto duži panoramski pregled auto strada u tom dijelu Italie.
Napokon kod Siene izlazimo s auto strade za što plaćamo 39 Eu od ulaza u Trstu. Dalje nastavljamo super stradom koja nije u sustavu naplate cestarine ali ima dva prometna traka u svakom pravcu i maksimalna brzina na tim cestama je 110 km/h. Predveče dolazimo u camp u Marinu di Grosseto na obali Tirenskog mora. Tu smo se smjestili u već poznati nam kamp iz ranijih putovanja. Ovdje nas gazda cappo Morando dočekuje kao nekog svog. Odmah nam je donio veliki plastični stol i stolice, te ogroman komad linoleuma koji smo postavili pod šator.
Nakon kračeg čakulanja podigli smo šator pa pravac pod tuš, a potom u prekrasnu konobu nekih 300 m od campa. Dalje je sve povijest. Pizza, vino bianco della casa za skromnih 6 Eu po litri (nije kiseliš jer conoba se naslanja na vinariju pa je cijena u skladu s tim).
Nakon ugodne večeri otišli smo na zasluženi odmor. Ujutro nismo uspjeli odoljeti prelijepoj pješčanoj plaži u Marini di Grosseto na kojoj ostajemo veći dio dana. Narednih dana odlučili smo istražiti ovaj dio obale. To uključuje odlazak do Piombina u kojem je luka iz koje plove trajekti za Sardiniju i Elbu. Naša namjera bila je iz Piombina otići do Korzike no na našu žalost trajekti iz ove luke ne prometuju prema tom Francuskom otoku. Nismo previše razočarani jer nas u ovom dijelu Italije očekuje toliko zanimljivih mjesta da bi teško uspjeli i Korziku uvrstiti u ovogodišnji plan puta.
To se u narednim danima pokazalo točnim. Iz Piombina odlazimo do dvadesetak km udaljene Pupolonije i zaljeva Baratti. Pupolonija je stari srednjovjekovni grad kojim dominira utvrda kroz koju se ulazi u ulice popločene kamenom duž kojih se nižu trgovine kožom, nakitom, suvenirnicama i trgovine izvornim toscanskim specijalitetima i dakako brojnim tratorijama i malim restoranima. Teta Nada se naravno zaljepila za radnju s torbama i cipelama.
Srećom ovaj put prošlo je bez većih investicija u tom pogledu. Pupolonija je između ostalog drevno metalurško središte čija je luka u zaljevu Baratti služila ovdašnjim rudnicima željeza kao glavna transportna veza za izvoz rude. Nedaleko zaljeva nalazi se etruščanska nekropola i nekoliko etruščanskih grobnica koje smo danas obišli. Budući da je velika vručina nismo bili skloni cjelodnevnom razgledanju zidina i nekropole već smo požurili do Marine na hladnu birru Morreti kojom se Talijani jako ponose. Pošto oni nisu zemlja pivara već vinara mogli bi reći da su malo previše nahvalili ovo pivo koje je prilično vodnjikavo za naš ukus.
No žeđ nepita puno o kvaliteti. Nakon okrijepe i večernje toalete odlazimo do 8 km udaljenog Casttigliano della Pescaia ,vrlo atraktivnog obalnog gradića sa čijeg se vidikovca na brdu u starome gradu pruža savršen pogled na obalu Tirenskog mora i nacionalni park Marema. Jutro je sobom donijelo vrlo jak vjetar tako da smo na plaži osim kupanja i sunčanja doživjeli i pravo pjeskarenje, tj pjesak nošen tim vjetrom zavlači se u svaku poru kože, nos i uši tako da ga uz svu moguću higijenu čovjek još danima čisti iz ušnih školjki.
Nakon nekoliko dana odmora u Marini di Grosseto vrijeme je da krenemo dalje put Livorna. Uz emotivne pozdrave rastajemo se od capoa Moranda i grabimo cestom prema Livornu. Nakon 20-tak km zaustavljamo se kod farme magaraca koju smo slučajno opazili s ceste. Svaka riječ je preslaba da bi se opisao susret s ovim dragim i društvenim bićima. Čim su nas opazili doskakutali su do ograde željni druženja i pokojeg zalogaja. Kod sebe nismo imali nakakvih slatkiša tako da se ova družba svela na zagrljaje i par fotografija.
Naši novi prijatelji složno su zanjakali i tako nas ispratili do ceste kojom nastavljamo dalje. Uz cestu na pokojem ugibalištu stoje crne pantere (crne djevojke) nudeći turistima svoje usluge. Eto što reći, ova uređena država funkcionira u svakom pogledu. Kilometri se nižu i tako stižemo u Livorno. Livorno je lučki grad, drugi po veličini u toscani ali mu nedostaje znamenitosti za razliku od Pise i drugih gradova. Zanimljiv je jedino kanalski dio grada kojeg uspoređuju s Venecijom te su mu dali čeznutljivo ime Venezia nuova. Prometna gužva ovdje je na svom vrhuncu.
Ovdašnji motoristi jure gradskim ulicama, a kada naiđu na pješačku zonu, tržnicu i sl. Spretno skoče s motora i u prvoj brzini trčkaraju pored njega da bi pri dolasku do slijedeće ceste ponovno skočili na motor i odjurili dalje. To pak nismo još nigdje vidjeli no kao ideja može poslužiti. Izvlačimo se iz Livorna i nastavljamo prema Marini di Pisa. Treba reči da je Italia ove godine jedna od država koje imaju najskuplje gorivo u Eu. Cijena na pojedinim benzinskim stanicama nadilazi 2 eura po litri eurosupera. Vikendom se cijena spušta za prosječno 20-tak centi i tada Talijani kao i mi 80-tih godina stoje u redu s karnisterima i pune ih do vrha kao i rezervore svojih automobila, jer ponedjeljak sobom nosi cjenu od1,91 do 2,06 Eu ovisno o kojoj se benzinskoj postaji radi (esso, tam oil, repsol, shell, agip i Q8 i mnoge druge). Jedino što je sigurno je to da će te na svakoj od njih dobiti gorivo vrhunske kvalitete u što smo se već i prijašnjih godina uvjerili.
Potrošnja goriva vam se u istim uvjetima smanjuje i do 30 posto.. Pitamo se opravdano kako se to gorivo prodaje Hrvatima u Hrvatskoj. Uh, ovo već vodi u politiziranje ali nek se zna. Stižemo u Marinu di Pisa koja je naše odredište za nekoliko slijedećih dana. Smjestili smo se u camp Internazionale tik do obale, cjena 28 Eu motor, šator, dvije osobe i taxa. Nakon što smo postavili šator jurimo za šank na točeni Heiniken, a potom na plažu. Kao i drugdje u Italiji plaža je ovdje potpuno pješćana a more ove godine dostiže i temperaturu do 30 C.
Nepregledne kolone crne brače teturaju plažom i prodaju odjeću, nakit, satove. Pojedini sobom nose cijele štandove na leđima. Posebnost ove plaže je u tome da se već pred suton na pijesku postavljaju prostirke od trske koje služe za sjedenje prilikom noćnih partya koji se održavaju svake većeri. Na svakoj prostirci se nalaze svijeće u keramičkim posudama koje daju poseban ugođaj kada se spusti noć. Dojam dodatno podižu lučice razasute po stijenama uz cijelu plažu a ugodna funk glazba razljeva se duž obale. Filing je kao da ste na Hawaima ili Miamiu.
Takve su doduše i cijene. Juice i martini 15 Eu. Veče provodimo opušteno na svojoj prostirci među gomilom mladih. U kakvim toaletama su djevojke nepotrebno je isticati. Kruna večeri je bila kada sam u obližnjoj sjenici na plaži uletio na proslavu djevojačke večeri. Vriska slavljenice i njezinog društva uz znake odobravanja da ih fotografiram vrijedi čitavo bogatstvo. Rekao sam im da se među nima osjećam kao Karl Lagerfeld na što su me povukle na sjedalicu a Nada je preuzela ulogu mog osobnog fotografa. Poslije karatkog ali ugodnog druženja otišli smo na počinak. Kao inače doručak nam se svodi na croisane i cappuccino i teško je reći što je od to dvoje boje, jer u tim stvarima Talijanima nema premca.
Danas ćemo obići dio obale od Marine di Pisa do jednog od najpoznatijih ljetovališta u ovom dijelu Ligurskog mora poznatog Forte Dei Marmi. Konkretno to znači nekih 70-tak km po cesti uz obalu. Sunce je kao i sve dane do danas u punom sjaju, što znači da je vruće do 39 C. Kratki rukav kao dio zaštitne odjeće pokazao se potpuno krivim izborom jer smo danas prilično nagorjeli vozeči se cijeli dan. Nakon poprilične prometne gužve stižemo do Viareggia najjužnijeg ljetovališta na obali u rivijerskom stilu iz 1920-tih godina.
Mješavina je to otmjenih starih građevina i vila te turističkih hotela i caffea s jedne strane dok su s druge strane šetalište i prekrasne ali prenapučene pješčane plaže. Nepregledni su ovdje redovi ležaljki i suncobrana u raznim bojama (naravno sve se naplačuje). More je kao i drugdje uz obalu mutno od silnog pijeska sa dna no nije valovito i nema odmah dubine pa je idealno za obitelji sa malom djecom. Ove godine je na rivijeri prava ekspanzija beba gotovo da čine polovicu populacije na plažama. U Forte dei Marmi stižemo popodne.
Ovo malo ljetovalište omiljeno je među pripadnicima jet-seta. Smješteno je uz pješčanu plažu na jugu dok sa svoje sjeverne strane gleda na planinu Versila. Ovo mjestašce je u 15 st. bilo lučica preko koje se izvozio mramor iz ovdašnjih kamenoloma. Danas je Forte dei Marmi ljetovalište uspješnih i poznatih Talijana koji ovdje imaju ljetnikovce i vile. Nakon malo jet-seterskog štiha vraćamo se prema Marini di Pisa. Uz cestu kod Pise stajemo napraviti par fotki iz pozicije sa koje malo tko fotografira ovaj talijanski dragulj. Svi se većinom guraju u sam centar oko Polja čudesa, naravno i mi smo jedni od njih, ali sada koristimo ovu priliku na periferiji grada.
Po povratku u Marinu stajemo u Coopu gdje inače obavljamo svakodnevnu kupnju. Problem je što prilikom kampiranja u malom šatoru nemate mogućnost imati hladnjak pa ste prinuđeni na nekoliko svakodnevnih odlazaka u trgovinu. Što se talijanskih trgovina tiče možemo izreči svaku pohvalu za izbor namirnica, ali i veliku kritiku na račun toga da niti u jednoj trgovini nemožete naći hladnjak sa hladnim pićem i tome sličnom nego ste prinuđeni hladne napitke konzumirati isključivo u caffeima i restoranima. Nismo uspjeli doznati dali je to izravna namjera da se poveća potrošnja eurića u ugostiteljskim objektima, kako god bilo to nije u redu.
Dolaskom u camp sreli smo se sa našim novim poznanicima Slovacima te smo konstatirali da su naš zajendički stol (koji je dio ponude u kampu) zaposjeli tek pridošli Ukrainci. Združenim snagama bez ispaljenog metka potjerali smo Ukraince tako da možemo reći da su Hrvati i Slovaci združenim snagama uspješno istjerali Ukrainskog okupatora. Potom je kamarad (prijatelj) Carol otvorio toplo pivo, dok je njegova kamaratka Ivetka postavljala stol za večeru.
S ovim simpatičnim slovacima smo proveli par ugodnih večeri u campu slušajući Carolove priče kako je on 1968.g. emigrirao u Amerika i kako su u Amerika sami Indiani i Meksikani. Jebi ga morao sam to spomenuti jer se tome smijem i sada. Mi smo slijedeći dan odlučili krenuti u brda i istražiti dio Toscane oko Montecatini termi. Put je to koji vodi preko Pise i Lucce uz rubni dio Apuanskih alpi tako da je cesta izgrađena u skladu s tom činjenicom što znači da je pravi raj za motoriste. Nakon nekih sat vremena ulazimo u Montecatini terme.Secesijski je to gradić smješten uz termalne izvore jednih od najpoznatijih talijanskih toplica. Voda iz izvora Tettuccio pije se kao lijek za jetru dok se uz izvor Leopolodine može valjati u ljekovitom blatu.
Od svega toga mi smo za početak odabrali bar New York koji u centru grada radi od 1930 godine. Tek nakon cappuccina u ovom povjesnom baru odvezli smo se do samih toplica koje se također nalaze nedaleko centra. Ove toplice izgrađene su u rimskom stilu sa nekoliko parkova, fontana i pravo su mjesto za opuštanje od svakodnevnog stresa i današnjeg ubrzanog načina života. Iznad Montecatini termi u brdima smjestio se srednjevjekovni Montecatini Alto, predivan gradić i omiljeno izletište zbog ugodnog povjetarca te uživanja u vrhunskom cappuccinu na glavnoj piazi. Do ovog doista preljepog malog gradića može se doći uskotračnom željeznicom tj. uspinjačom koja vozi iz Montecatini termi uz preljep panoramski pogled.
Naravno ja sam odabrao brdsku cestu kojim je put višestruko duži, no da li treba reći zašto. Uz put stajemo radi fotografiranja predivnih panorama i pejzaža. Kao i svi brdski gradići u Italiji i ovaj nas je na prvi pogled osvojio tako da smo bespoštedno hodali njegovim srednjovjekovnim uličicama u kojima kao da je vrijeme stalo. Kako nas je hodanje umorilo odlučili smo odmor potražiti u tratoriji u centru. Nakon paste, piva i odmora odlazimo do obližnjih Monsummano termi koje čine prirodne saune u nizu spilja iznad podzemnih sumpornih jezera ispunjenih vrelim mineralima u gustim parama. Ulaz u grote stoji 40 Eu po osobi pa smo lagano odustali od ove prirodne saune.
Na povratku smo malo skrenuli sa kursa i otišli dublje u brda do Collodia, brdskog sela u kojem je rođen Pinokio tj. slavni Carlo Lorenzini Collodi ovdje je napisao ovu predivnu priču za djecu. U samom mjestu nalazi se i tematski zabavni park posvećen Pinokiu. Budući da se u selo može isklučivo pješice, motor smo parkirali kod zabavnog parka i upustili se u zahtjevan uspon koji nam je za uzvrat ponudio fantastičan pogled na dolinu prema Lucci. Collodi napuštamo u smiraj dana. Vikend je pa su i benzinske postaje prepune automobila, kao što smo već rekli tada jecijena goriva nešto niža. Po povratku u Marinu uživamo na terasi campa koja ima odlične animatore i zabavni program. Sa novim jutrom uslijedio je pokret odnosno vrijeme je da se krene dalje.
Pozdravljamo se s kamaradima (slovacima) i lagano plovimo cestom prema Carrari. Put nas vodi preko Masse što znači duž Apuanskih Alpi do malog obalnog mjesta Marina di Carrara. Ovdje se zaustavljamo kratko i tu se na impresivnom trgu osvježavamo uz hladni izvor . Nakon kraćeg odmora vozimo se uzbrdo prema Carrari. Carrara je grad kamenoloma, a Apuanske Alpe iznad njega izgledaju kao da su cijele godine pokrivene snjegom zahvaljujući bijelom mramoru koji se odavde izvozi još od vremena starog Rima i Michelangelovih dana sve do danas. Mnoge su crkve i kipovi diljem Italije a i dalje potekli od mramora iz ovih kamenoloma.
Mi se parkiramo u samom centru kao i uvijek jer za motoriste ne postoje pravila u vezi parkiranja kao što je to slučaj sa automobilima. Radnje rezača mramora i kiparski studiji ispunjavaju gradske ulice. Na središnjem trgu nalazi se reljefna ploča s prikazom klesarskog alata. Ovdje je u jednoj kući navodno odsjeo Michelangelo prilikom svog boravka u Carrari. Ovaj grad je vrlo živ i prepun malih tržnica pa sve vrvi od prolaznika i ulične buke.
Dosta je naporno u moto opremi po ovoj vručini hodati gradom, ali na to smo se već navikli pa nas ne živcira znoj koji nam se u potocima slijeva niz leđa. Nakon napornog ali zanimljivog obilaska Carrare želja nam je uspeti se cestom do samog kamenoloma iznad grada odnosno do Fantiscrittija. Izgledalo je lakše no što je bilo, 10 - 15 km planinske ceste i to je to. Tako je i bilo dok se nismo dovezli do samog srca kamenoloma kroz koji vodi uska ,razrovana, jednosmjerna cesta koja svako malo prolazi kroz tunele u kojima nema niti fenjera, a zidovi su potpuno neobrađeni tako da je dojam sablasan. Kao da se nalazite u nekoj mračnoj spilji, a horor utisak pojačavaju zvuci kamiona iz nas koji idu na utovar , a majstori koji ih voze kao da su upravo izletjeli sa neke utrke. Da nas je tamo nešto satrlo sigurno nas niko nikad ne bi pronašao.
Zaključak je sljedeći: tko preživi ove tunele sigurno če još poživjeti . Dolazimo do pred sam vrh ovih stjena koje su od davnina raskopane. Promatramo proces vađenja, rezanja i utovara ovog posebnog mramora. O prašini u kojoj se nalazimo dovoljno je reći da izgledamo kao da smo se posipali brašnom. Ovdje postoje organizirane vožnje i izleti za obilazak kamenoloma no mi smo izabrali samostalnu verziju obilaska.
Posjetili smo muzej tradicionalnog alata za obradu mramora, u suvenirnici smo kupili jednu malu bjelu kocku i potom otišli na hladno pivo u jednu baraku. Dok uživamo u osvježenju promatramo kako cjeli konvoji kamiona odlaze pretovareni ogromnim neobrađenim kockama ovog teškog kamena. Nije nam jasno kuda ga sve odvoze i kome ga toliko treba obzirom da kamenolom radi 24 sata. Nakon okrijepe vraćamo se do Carrare u podnožje Apuanskih Alpi odakle obalnom cestom vozimo prema La Spezi.
Malo se naoblačilo pa se lakše diše pod punom ratnom spremom. S ceste smo u brdima ugledali malo bajkovito selo kojim dominira stara utvrda. Nemoguće je proći a nevidjeti iz bliza takvu ljepotu. Naravno teta Nada gunđa i kaže mi da moram nosinu gurnuti baš svuda. Ipak nakon 6 km uspona stižemo do ovog sela po imenu Castelnuovo Magra koje je izgrađeno na brdu po imenu Bastion. Svako ovo srednjevjekovno brdsko naselje ima svoju priću i posebnost. Zato ih valja posjetiti jer teško da će te baš ta mjesta uvrstiti u svoj plan puta na dva kotača.
Ovako na spontani način dok putujete prema svojim planiranim odredištima upoznajete nešto novo i neistraženo što se po pravilu pokaže dobrim izborom. Castelnuovo Magra datira iz 13 st. a glavne građevine u selu su biskupska palača i župna crkva sv. Marije Magdalene iz 17 stoljeća u stilu kasne renesanse. Dok se polako i tiho vozimo uskim uličicama (zabranjen promet) dolazimo do točke sa koje se po lijepom vremenu da vidjeti sve do Tirenskog mora.
Vozimo se dalje po brdu Bastion u pravcu zapada. Nailazimo na selo Novella di Sopra koje je posebno zbog toga što posjeduje svojevrsan muzej motora i razne željezarije na otvorenom. Naime nekakav čudak otvorio je ovdje u brdima Pizzeriu, a ulaz „ukrasio“ ovim privatnim antikvarijatom. Ovdje sam čak vidio i legendarnu Čezetku tj. Jawu ČZ 175 sport kakvu sam imao krajem 70-tih godina prošlog stoljeća i koja je bila tadašnje remek djelo Čehoslovenskih Zavoda(otuda ime ČZ).
Puno me lijepih ali i ružnih sjećanja veže za taj motor. Ljepo je to da sam bio mlad i vozio se njime od curice do curice, a ružno je to što sam s tim motorom imao tešku prometnu nezgodu iz koje sam se jedva izvukao živ, (malo je falilo), (jako malo) brrrrrr. Idemo dalje.
Ovo putovanje okrunit ćemo obilaskom zaljeva Poeta (Golfo dei Poeti) i najpoznatijeg talijanskog obalnog raja po imenu Cinque Terre koji je uvršten u svijetska prirodna područja pod zaštitom Unesca. Ovdje planiramo ostati dok ne istražimo svaki detalj ovog izuzetno ljepog i očaravajućeg dijela Apeninskog poluotoka. Do tamo nas razdvaja oko 100 km puta koji se pretvorio u pravu avanturu, dijelom zbog savršenog krajolika a dijelom zbog iznenađenja koji nam je taj put donio. Spuštamo se s brda Bastion pa preko Saržane vozimo prema obali kroz područje parka prirode – Parco di Montemarcelo, te u Lericiu izbijamo na obalu. Prilično smo se navozili i nahodali danas tako da umor nakratko preuzima vlast nad nama.
Nakratko zato što nas ljepota Lericia vraća ponovno u pogon. Naime odavde do Genove nije potrebno govoriti ništa nego samo gledati savršene panorame i uzdisati od ljepote ovog dijela obale. Ipak ovo je putopis pa želimo i nešto reći i upoznati vas sa bitnim značajkama ovog podneblja. Lerici je prvi grad u tzv. zaljevu Poeta koji čini duboka uvala u ovom djelu Ligurskog mora. Jedna od glavnih znamenitosti grada je dvorac iz 1152 godine koji je vidljiv iz svih djelova grada i u kojem je veliki muzej paleontologije. Zaljev se na sjeveru oslanja na La Spezu i rt nacionalnog parka Portovenere do hrbata na jugu odakle počinje područje Cinque Terre (5 zemalja) koje čine pet sela-gradića – dragulja na obali, a to su: Riomaggiore, Manarola, Corniglia, Vernazza i Monterosso al Mare.
Nakon kraćeg odmora odlazimo slikovitom cestom prema La Spezi. La Speza je veći lučki grad specijaliziran za promet kontejnerima. Također je jedno od sjedišta talijanske ratne mornarice i pomorske škole. Budući da je smještena u srcu zaljeva La Spezu moramo proći uz obalu. Informaciju za put prema Cinque Terre dobili smo u gradu na jednoj benzinskoj pumpi u ulici Viale Italia. Iako nam je čovjek do u detalje pojasnio kamo trebamo ići, naravno da sam promašio put i našli smo se na stradi Stradale 530 koja nas vodi uz obalu do rta Portovenere.
Svako zlo za neko dobro, kaže poznata poslovica. Zahvaljujući tome našli smo se pred Portovenereom.Ovdje smo ostali bez daha pred ljepotom kojom sja ovaj gradić. Vjeruje se da drevni Portus Veneris potječe od sredine prvog st. prije krista, a ime mu se veže na hram božice Venere koji je stajao na mjestu današnje crkve sv. Petra Apostola. U rimsko doba to je bilo ribarsko naselje. Nakon propasti zapadnog rimskog carstva Portovenere postaje baza Bizantske flote u sjevernom djelu Tirenskog mora. Gradske zidine podignute su 1161 godine. Iz tog doba su konture današnjeg izgleda kada se počeo graditi oko crkve sv. Petra.
Nakon ovog praznika za oči preko Le Grazie i Fezzana stradom 530 vračamo se prema La Spezi, gdje sa napokon spajamo na cestu za Cinque Terre. Ova visoko brdska cesta pravi je raj za vožnju dvotočkaša. Fantastični su vidici sa vrhova planine na Ligursko more obrubljeno stjenama koje se strmo spuštaju k obali. Terasasti vinogradi nižu se u beskraj. Naša cesta koja vijuga brdima nosi ime Strada Provinciale delle Cinque Terre. Ona ne vodi do same obale kojom prometuje jedino željeznica, nego se do svakog mjesta na obali može spustiti jedino uskim asfaltnim puteljcima koji vode do parkirališta odakle se obilazak nastavlja pješice.
Zbog toga što u tim mjestima nema cestovnog prometa, i ona su kao i sam nacionalni park Cinque Terre uvršteni u Unescov popis zaštičenih mjesta svjetske baštine u Europi.Ovaj dragulj na obali Talijani čuvaju po svaku cjenu. Na nesreću u listopadu 2011 godine strašna poplava brdskih rijeka odnijela je sobom dio cesta i survala ih u provaliju tako da vožnja postaje sve zahtjevnija. Dok se spuštamo prema Vernazzi od pregrijavanja nam potpuno otkazuje zadnja kočnica, što je vrlo neugodno na ovakvim strmim i uskim cestama.
Nekako smo se dokopali parkinga u podnožju gdje smo pričekali da se ulje u sistemu koliko toliko rashladi da možemo nastaviti dalje. Dobili smo informaciju da se prvi kamping nalazi u Levantu gradiću nekih 30-tak km prema Genovi. To je ujedino i prvo mjesto od Portovenerea koje ima kamp. U Levanto stižemo u sumrak i na našu nesreću camp na obali u gradu je pun pa moramo do slijedećeg koji se nalazi na rubnom dijelu grada. I ovdje nema mjesta ali zahvalni smo činjenici da su najavljeni gosti odustali od unaprijed rezerviranog mjesta, pa nas ljubazni vlasnici smještaju u blizini recepcije. 28 Eu je u ovim uvjetima prihvatljiva tarifa za dan boravka ovdje jer o cijenama u hotelima i privatnim smještajima suvišno je bilo što reći.
Nakon što smo se smjestili odlazimo do bara u campu gdje se ja utapam u čašama limoncella. Ujutro je sunce obasjalo ovaj lijepi gradić na obali Ligurskog mora. To nam je dovoljan poticaj da se pobliže upoznamo s njegovim zanimljivostima. Levanto je grad koji ima dugačku pješćanu plažu koja u nekim djelovima godine ima jedne od najviših valova na talijanskim morima. Zbog toga je Levato poznat i privlačan surferima iz cijele Europe. Sam grad je izgrađen oko srednjevjekovne tvrđave koja je savršeno očuvana do današnjih dana. Uz dvorac se nalazi crkva Saint Andrea (Svetog Andrije) iz 13 st. Izgrađena je u Ligursko- gotičkom stilu.
Glavna relikvija crkve je kalež cara Henrika VII koji se pokazuje samo prilikom svetkovine grada. Levanto je također grad tj. pravo mjesto odakle treba započeti posjetu Cinque Terre .To je moguće uglavnom morem ili željeznicom. Mi smo se odlučili za varijantu željeznica u narednim danima. Jedino ćemo do Vernazze i Monterossa motorom do parkirališta na ulazu a dalje će mo pješice. Danas popodne smo otišli do par kilometara udaljene Bonassole u pravcu Genove. Iznad Bonasslole u brdima izgrađena je crkva San Giorgio sa čije terase je jedan od najljepših pogleda na zaljev i Costa Ligure. Nakon ove vožnje za danas nam je dosta razgledavanja kulturnih znamenitosti pa odlazimo do plaže u Bonassoli. Kao što smo rekli jutro je bilo rezervirano za vožnju do Vernazze i Monterossa.
Do Vernazze imamo 20-tak km vožnje po brdima Aure koja se pružaju paralelno s lancem planina Apenina. Veći dio ceste je kao što smo već naveli odnijela poplava iz 2011 godine tako da su uz njezin rub još vidljivi tragovi te kalvarije. Naišli smo tako i na jedan skršeni skuter kojeg nitko kasnije nije odnio, također još su vidljivi ostaci srušenih kuća i pokućstva koje je voda u svom silovitom nadiranju ponijela sa sobom. Interesantno je da je ove godine suša pa nema niti traga brdskim riječicama koje su ovdje pričinile strašnu štetu, nego se samo naziru tragovi njihovih korita a uokolo je sve još prepuno sasušenog blata i šljunka. Turisti svako malo staju da fotografiraju posljedice ove katastrofe. Oprezno se spuštamo do parkinga ispred Vernazze.
Čuvani parking motoristi neplaćaju pa nakon par riječi sa čuvarom odlazimo pješice do grada. Ko i ostali gradići Cinque Terre tako se i Vernanzza doima kao da raste iz strmih stijena. Sa svojim pastelno obojenim kućama izgleda nestvarno. Dugo su ovi biseri bili neotkriveni tj. brižno sakriveni među strmim i oštrim hridima dok ih sa vanjskim svijetom nije povezala željeznička pruga izgrađena prije 100 godina. Vernazza je možda najslikovitije selo Cinque Terre no to je jako relativno jer i sva ostala mjesta nalikuju jedno na drugo uz ponešto različitih posebnosti kojima obiluju.
Vernazza je možda i najgore prošla u poplavi koja je selo zatrpala blatom, a slike tog događaja svuda su po gradu. Mi smo pogledali i video zapis na You tubeu koji izgleda možda i strašnije nego tsunami koji je pogodio Japan. U jednoj galeriji kupili smo reprodukciju s temom grada koju nam je autor potpisao i upoznao nas sa zanimljivostima Vernazze. Upečatljivu sliku gradiću daje crkva Santa Margarita koja sa malenog trga gleda na more i na čarobne plaže među stjenama. U Unesco-vim zapisima stoji da je ovdje sama priroda stvorila umjetničko djelo.
Dugo još uživamo u pogledu na ovaj gradić, a potom odlazimo prema Monterossu, još jednom selu prema Levantu do čijeg parkinga se moramo spustiti sa brda Aure. I Monterosso je također stradao u poplavi no nešto manje od Vernazze tako da su posljedice ovdje u potpunosti sanirane. Monterosso ima najbolje plaže na CinqueTerre, te najviše vinoteka, obrtničkih trgovina, tratorija i barova razmještenih po preljepim trgićima i uskim ulicama. U jednom rock caffeu je i fotografija Beatlesa sa originalnim autogramima svih članova banda.
Ovo selo poznato je po limunima koji ovdje rastu u izobilju. Također je poznato i po bjelim vinima, grožđu i maslinama. Od znamenitosti vrijedi pogledati crkvu Svetog Ivana Krstitelja. Treba posjetiti i kapucinsku crkvu u kojoj je slika raspeča koju potpisuje slavni Van Dyck.
Nakon razgledanja Monterossa, tog bisera koji čini dio krune Cinque Terre vračamo se u Levanto na proslavu Sv. Giacoma zaštitnika grada. Prigodom ovog događaja koji se održava 25 srpnja u Levatno dolaze vjernici iz cijele Italie kojih se skupi i do 10 tisuća te promatraju i učestvuju u veličanstvenoj procesiji koja prolazi gradom. Oko ponoći priređen je fenomenalni vatromet na glavnoj plaži. Nakon fešte i par limoncella odlazimo na počinak.
Dosta radno i naporno nam prolaze dani jer želimo vidjeti što više od ovdašnjih ljepota i zanimljivosti, te smo današnji dan rezervirali za obilazak ostalih mjesta vlakom. Jednodnevnu kartu po cjeni od 10 Eu kupujemo na stanici u Levantu te čekamo brzi vlak za Riomaggiore najistočnije selo u Cinque Terre. S ovom kartom u toku dana može se višekratno ulaziti i izlaziti na željezničkim stanicama uz obalu. Mjesta su povezana prugom koja prolazi cjelom dužinom kroz tunele a samo željezničke postaje su na otvorenom i nalaze se večinom u blizini samih centara gradića. Zbog tih neprekidnih tunela dojam je kao da smo u metrou.
Stigao je i naš vlak pa se ukrcavamo i jurimo njime u Riomaggiore. Nakon nekih 30-tak minuta dolazimo do prvog mjesta u regio Cinque Terre. Naselje datira iz 13 st. i možda je najatraktivnije od svih ostalih zbog svog istinskog mediteranskog duha, šarenila, ulica pretrpanih čamcima i prepunih raznobojnih kućica koje se stisnuto uzdižu vertikalno jedna iznad druge gledajući na zaljev, marinu i malu šljunčanu plažu. Riomaggiore izgleda kao da je složen od lego kockica. U glavnoj ulici Via Colombo sve je puno restorana, kafiča i trgovina. Šetnica uz obalu proteže se kilometrima i pruža priliku nauživati se pogleda na Ligursko more. Budući da se grad nalazi na strmini prilično je zahtjevan za obilaza. Nas je teško obeshrabriti pa se nakon kave i dosta tekućine uspinjemo do crkve San Giovanni Battista iz 1341 godine, a potom do Castela poviše nje. Sa zidina dvorca prava je prilika za foto seasion što naravno obilato koristimo.
Po silasku s tvrđave odlazimo do crkvice st. Maria Asunta smještene u srcu Riomaggiorea. Sagrađena je tjekom 16 stoljeća a u unutrašnjosti se nalazi drveni kip Gospe od lanaca koja prisjeća na Saracenske provale i otmice tijekom stoljeća. Iscrpljeni punimo baterije sa pizzom i birrom Moretti ,nakon čega odlazimo do željezničke postaje gdje vlak za Manarolu čekamo prilično dugo jer vozni red ovdje se poštuje kao u Albaniji. Ipak nakon nekog vremena vlak nas je dovezao do Manarole.
Manarola je najstariji od gradova koji čine Cinque Terre i meni najdojmljiviji tako da ga i danas imam na zaslonu računala kao pozadinu. Vrlo je sličan Riomaggioreu s kojim ga spaja pješaćka staza pod imenom Via dell amore (staza ljubavi). Kuće su ovdje također obojane vedrim pastelnim bojama, a ulice su krcate čamcima. Osnovna djelatnost ovog sela je dakako vinogradarstvo kojeg je plod vrhunsko vino Sciachetra, poznato još od rimskih vremena.
Grad se razvio oko crkve San Lorenzo koja je izgrađena 1338 godine na brdu iznad mora. Zvonik je odvojen od same crkve i u prošlosti je služio kao osmatračnica za obranu od gusara. Još neko vrijeme lutamo ulicama ovog starog grada a potom se vračamo na željezničku postaju. Po prilici smo se načekali do dolaska našeg vlaka koji nas vozi do Levanta. Ovim obilaskom privodi se kraju i naše ovogodišnje putovanje.
Za Cinque Terre kažu da je to jedno od onih mjesta koje vidite jednom a sanjate ih zauvijek. To se može reći i ovako: Tko jednom dođe u ovaj zemaljski raj sigurno će se za života poželjeti vratiti i barem još koji put osjetiti i proživjeti ovu ljepotu koju je priroda podarila Ligurskoj obali i na neki način je među oštrim hridima skrila kao najvrijedniji dragulj ovog podneblja. I mi smo zahvalni što smo imali privilegij upoznati čarobnu obalu Mare Ligurie koju nosimo u svom sječanju kao jedno od najljepših mjesta koja smo do sada posjetili. Predveče smo popakovali stvari i postavili ih na motor.
Odlučili smo krenuti za Hrvatsku u ponoć da izbjegnemo nesnosnu vručinu koja je svakodnevno bila prisutna ovog ljeta. Nije prvi puta da smo night rideri i to je svojevrstan izazov ,zgaziti mnoge kilometre po noći. Mjesec se popeo visoko na nebo kada smo krenuli put Parme. Kao okorjeli jahači stajemo samo da dopunimo tank. Na cesti gotovo nikoga nema tako da nas na benzinskim postajama često mjeri polizia stradale koja je jedina prisutna u noći na talijanskoj auto stradi.
Kod Padove me svladao umor pa pokušavam nači miran kutić na podu iza benzinske postaje. Tek što sam prilegao na golom asfaltu jedan mutant (djelatnik pumpe) se sjetio zaljevati cvjeće u 3,30 ujutro i razvlačiti crijeva i kante s vodom. Ništa od odmora pa grabimo dalje. Ulaskom u Deželu zapljusnuo nas je hladni val. Temperatura zraka je u ovim jutarnjim satima negdje oko 10 C uz puno magle. Na OMV iznad Rijeke stižemo u 6,30 i grijemo se uz vruči cappuccino. Na našoj obali ostat ćemo još tjedan dana a tek potom u Osijek.
Iza nas je još jedno uspješno realizirano putovanje na dva kotača. Puni smo predivnih dojmova upoznali smo neke nove krajeve, planine, obale, čarobne gradove i sela. Bogatiji smo za još mnoštvo novih spoznaja koje svake godine pokušavamo podjeliti sa Vama sa željom da na neki način budemo svojevrstan vodič onima koji žele krenuti motociklom u istraživanje Europskog kontinenta koji je prebogat prirodnim i kulturnim blagom, i koji ima jako puno za ponuditi svakom putniku željnom novih iskustava i saznanja.
I ove godine smo izabrali Italiju, točnije jedan od njezinih djelova , jer ogromna je to zemlja i nemoguće ju je cijelu sažeti u jedan putopis. Stoga je već godinama obrađujemo dio po dio. Italiju posebno zato što je ona dala cijeli jedan beskrajan niz veličanstvenih imena u znanosti, umjetnosti, povijesti, dizajnu, modi ,auto i moto industriji i koja je koljevka Europske kulture.
Kao i do sada pri relizaciji i ovog putovanja podržali su nas grad Osijek i gradonačelnik Krešimir Bubalo, AMK Slavonac Osijek i naš Miha. Veliko hvala na podršci koju nam godinama pružaju. Hvala i Vama koji čitate naše putopise i kojima nadamo se nismo odviše naporni. Veliki pozdrav svima.
