Piše i snima: Nada Blažević, Damir Pritišanac
Do nedavno ubrajana među 10 najopasnijih cesta na svijetu, sada gotovo u cijelosti obnovljena i sigurna , ali ne manje atraktivna i izazovna. Jedna je od najljepših cesta na plavoj planeti i kao takva neodoljiva za motoriste i druge avanturiste iz cijele galaksije
Povijest : Transalpina je najstarija cesta preko karpata. U II st. grade je Rimski legionari kako bi u svom pohodu osvojili Sarmizegetus glavni grad Dacie ( tadašnje Rumunjske ). Nakon osvajanja Dacie Rimljani Transalpinu koriste za prjevoz zlata iz središnje Rumunjske, odnosno Transilvanije. Puno godina kasnije,početkom drugog tisućljeća Transalpina postaje jedan od glavnih puteva preko Karpata i ostaje to sve do danas. Betoniranje,točnije popločavanje ove ceste počinje 1930-te god. Osam godina kasnije u promet je pušta tadašnji Kralj Carol II. U vrijeme te Monarhije cesta je nazvana „ The King Road“ (kraljeva cesta ). U proteklih osam godina Transalpina je velikim djelom potpuno obnovljena te je kao takva postala prava meka za mnoge avanturiste. Gledajući od sjevera prema jugu Transalpina ili DN 67 C počinje u mjestu Sebes a završava u mjestu Novaci. Dužina ceste je 139 km. , a najviša točka kroz koju prolazi je Urdele Pass (2145 m. ). Budući da je tjekom godine u dužem periodu zatvorena za promet zbog vremenskih prilika,najbolje je provesti se njome od kraja svibnja do kraja listopada.
Do vražije staze,ceste smrti,opasne i predivne i još mnogo drugih naziva koji se koriste za DN 67 c ili Transalpinu, moguće je doći na više načina i iz više pravaca. Jedan od njih je i ovaj koji smo opisali u ovom textu,a za tu prigodu upotrjebili smo malog Verysa Grand Tourera + te ćemo pokušati prenjeti naše impresije s tog „poduhvata“.......... Gledano od sjeveroistoka Hrvatske put vodi do Batine u Baranji gdje je granični prjelaz za republiku Srbiju. Zatim sljede Sombor, Subotica i mnoga Vojvođanska sela kroz koje prolazi derutna cesta, no bolja ne postoji pa se valja prilagoditi postojećoj. Ovdje na svoje dolaze putni enduro motocikli dok bi R-onje nakon vožnje njome vjerovatno završili na remontu, a njihovi jahači u toplicama. Izlaz iz Srbije je na graničnom prjelazu Horgoš-Roszke nakon kojeg sljedi Mađarski grad Szeged.
Ovdje je situacija znatno bolja što se tiče prometnica,no budući da put dalje vodi autocestom valja što prije kupiti vinjetu. Kako sam ulaz na autocestu nije baš idealno obilježen može se dogoditi kao u našem slučaju da se previdi ta „sitnica“. Tada sljedi preznojavanje jer povratka više nema, a ni benzinske postaje, ni bilo čega drugog za kupnju vinjete. Sljedeća benz.postaja je tek u Rumunjskoj, nakon graničnog prjelaza Nadlac. Ovdje se možete opustiti jer Rumunjska isključuje motocikle iz sustava naplate cestarine. Doduše ta povlastica i nije baš hvale vrijedna s obzirom da auto cesta vodi samo do grada Arada,od granice udaljenog tek 40-tak km. Ostali dio je trenutno u fazi rekonstrukcije. Nakon toga prema gradu Devi vozi se lokalnom cestom,ako se to uopće može nazvati cestom jer je u izuzetno lošem stanju (do sada najgorem ikada viđenom ). Unatoč toj činjenici promet ovdje nije ni malo reduciran što potvrđuju duge kolone vozila svih kategorija koje se njome kreću. Pretežno su to vozila Ukrainskih,Turskih i Bugarskih reg.oznaka s obzirom da je ova cesta dio poveznice sa istokom starog kontinenta i izlaza na Crno more. Pravo je čudo da u tom metežu i prema stanju ceste nema učestalih prometnih nezgoda. I na ovom primjeru je vidljivo kako se osiromašena Rumunjska još uvijek bori sa posljedicama Cauceschove vladavine.
Ne rijetko se na Rumunjskim cestama može sresti mnoštvo zaprežnih vozila,ručnih kolica i još koje kakvih prjevoznih naprava iz kućne radinosti. „Impresivan“ vozni park policije svodi se većinom na poodavno istrule „prestižne“ Nexie Daewoo. Sve to izgleda nevjerovatno i ne spojivo sa činjenicom da se nedaleko odavde,točnije na DN 67c -Transalpini vrše testovi i prezentacije vozila poput Feraria, Lamburghinija, Aston Martina, BMW-a, Kawasakija i mnogih drugih exponiranih proizvođača oktanskih“ zvijeri“, te se štampaju kalendari,reklamni katalozi i posteri tih tvrtki, koji krase zidove kuća,garaža,mehaničarskih radionica i ureda diljem svijeta.
Taj nesklad materijalnih vrjednosti u suprotnosti je Rumunjske sa zapadnom Europom. Sa druge strane gledajući, prirodne ljepote ove zemlje, u ovom slučaju Karpatsko gorje, Transilvanija i Transalpina kao magnet privlače upravo najpoznatije i visoko budžetne kompanije da svoju raskoš i bogatstvo pokažu ovdje . Da se nebi stekla kriva predođba treba reći da se vozni park prosječnog Rumunja svodi na uvezena rabljena vozila iz Njemačke,Italije i drugih zapadnih zemalja. Njih Rumunji više od desetljeća danonoćno i sustavno uvoze u svoju zemlju.
Što se tiče motocikala koji nose Rumunjske reg.oznake, oni većinom datiraju iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Dakako i tu postoje izuzetci, no ne baš ćesti. Od Deve do Sebesa iz kojeg je ishodište Transalpine ima još 53 km ove užasne ceste. Sebes je gradić na ušću istoimene rijeke u rijeku Moriš. Jednim dijelom rijeka Sebes u smjeru svog izvora prati Transalpinu u stopu.Ujedno je taj početni dio ceste i najpitomiji, naizgled vrlo sličan našoj Krndiji i Papuku. Novo asfaltirani dio ceste blago se uspinje i prolazi kroz pitoreksna sela- Petresti, Capalna, Martinie da bi nakon nekoliko desetaka kilometara Transalpina izbila na Tau Bistra, prvo jezero na svom prolasku kroz Karpatsko gorje.
Uz cestu se niže par motela u Alpskom stilu, a ispred njih su uglavnom natpisi “Bikers welcome“. Na parkingu istih su parkirani motocikli koji čekaju svoje jahače bilo da su svratili na konak ili pak samo na kraći predah. U ovom dijelu cesta se probija kroz gustu borovu šumu. Sljedeći rijeku Sebes u svom gorskom toku Transalpina dolazi na drugo jezero koje joj se našlo na putu,preljepo jezero Oasa. Ovdje je idealno mjesto za noćenje u motelu Cabana Oasa. Motel u svojoj ponudi ima i novo otvorene bungalove s kupatilom , tv-om i garažom za motore. Cabana Oasa nalazi se tik do jezera. S jedne strane omeđena je borovinom uz jezero, a s druge planinskim zavojima ove sjajne ceste. Sterilno čisti zrak i miris bora pravi je melem za pluća i dišne puteve, a cijeli okoliš doima se gotovo nestvarno. Ovako valjda izgleda raj na zemlji. Cijena noćenja s doručkom u Cabana Oasa stoji 14 eu po osobi. Idealno vrijeme za vožnju i fotografiranje prirodnih ljepota koje prate Transalpinu je jutro i rano prijepodne. Zbog toga što su vidici tada kristalno čisti nakon noćne magle nastale usljed velikih temperaturnih razlika tjekom 24 h. Temperature se ovdje usred ljeta noću spuštaju do 2 celz.
Nakon jezera Oasa Transalpina se uspinje do svog prvog prijevoja- Tartarau pass ( 1678 m ). Tu i pejzaži postaju drugačiji. Pretežno se radi o pašnjacima na visoravnima i goletima na višim stjenama. Na tren se čovjeku može pričiniti da se našao na nekoj drugoj planeti a ne zemlji. U stvarnost putnike vraćaju stada ovaca i krava koje tumaraju ovim djelom Transalpine. Ni divlji magarci nisu ovdje rjetkost te se svako malo valja zaustaviti kako bi ih se propustilo u njihovoj šetnji cestom. Nomadi, pretežno Romi ,žive uz cestu u improviziranim šatorima,ruševnim nastambama i ponekoj kampici.Uglavnom se u svim pravcima pješice kreću po cesti i pozdravljaju putnike.
Koji je cilj njihova bjesomučna hoda nismo uspjeli saznati. Sve to zajedno sa navedenim životinjama čini svojevrstan dekor Transalpine kakav se viđa samo u putopisnim emisijama iz nekih egzotičnih i dalekih krajeva. Usponi sada postaju sve strmiji a cesta sve više dobija zmijoliki oblik,odnosno postaje sve zavojitija. Na jednom proširenju smjestilo se jedino divlje odmorište uz cestu -Stana Stefanu. U biti, to je nekakav brže bolje sklepan šator sa drvenim stolovima i klupama za sjedenje u kojem grupa gorštaka spravlja tradicionalna planinska jela iz ovog podneblja, i prodaje razne rukotvorine. Uglavnom su to specijaliteti od janjetine,ovčetine i ponešto divljači, a prodaju razne odjevne predmete,drvene figure te ovčje runo i suvenire.
Ovo je omiljeno odmorište većine putnika jer odavde pucaju sjajni vidici na okolne planine. Kako bi fotografije ovog podneblja bile još posebnije gorštaci su uz cestu poslagali hrpe ovčjih runa koje turisti oblače na sebe i fotografiraju se s njima. Nedaleko odmorišta Stana Stefanu ulaz je u nacionalni park Cindrel, poznat po svojim prirodnim ljepotama. Sljedom toga i cesta postaje sve izazovnija , pogotovo u djelu koji vodi prema Obarsia Lotrolui ,– raskrižju na kojem se jedan krak ceste odvaja i prelazi u cestu 7a koja ide do jezera Vidra i dalje do poznatog skijališta Voineasi. Neposredno prije ovog raskrižja je možda i najteži dio Transalpine u smislu podloge ceste, odnosno ovdje u dužini od par stotina metara cesta praktično ne postoji.
Ono po čemu se vozi je svojevrstan zemljani kanal nastao usljed djelovanja vode koja se za kišnog razdoblja sljeva niz planinu. Ipak građevinski i cestarski strojevi su u blizini pa je za očekivati da će u skorije vrijeme i taj dio Transalpine biti preasfaltiran. U svojoj sljedećoj etapi Transalpina prolazi tik uz prirodni rezervat Miru-Bora i ovdje dostiže svoj vrhunac u tehničkom, ali i vizualnom smislu. Prelijepa je u svojoj ljepoti dok prelazi preko najvišeg prjevoja Urdele Pass (2145 m. ), i tehnički zahtjevna dok se poput opruge izvija iz zavoja u zavoj. Zbog ovakvih cesta i ovakvih predjela privilegij je biti motorista i doživjeti istinsku ljepotu vožnje na dva kotača, te sklad nedirnute i predivne prirode koja te okružuje.
Nakon Urdele Passa cesta ponire prema Ranci, još jednom atraktivnom odredištu na svom putu. Ranca je maleni gradić sa kućama od drveta u alpskom stilu, od kojih su mnoge u naravi mali hoteli koji nude smještaj turistima. Mjestom danonoćno tumaraju magarci i koze,no to je ovdje svakodnevica pa malo tko na njih obraća pažnju. Ne smetaju čak niti policiji koja u Ranci stanuje u metalnom radničkom kontejneru o koji se često češu ova draga ušata bića. Od Rance do Novaka gdje Transalpina završava svoj put još je nekoliko manjih prjevoja i predobrih vidika,a potom sve dobija klasičan Rumunjski štih. Novaci su vrlo živo mjestašce koje živi 24h na dan.
Oni koji se pripremaju osvojiti Transalpinu s južne strane prema sjeveru, ovdje su stacionirani po obližnjim kafićima i širom otvorenih očiju proučavaju karte ovog područja i s nestrpljenjem čekaju pokret. Transalpina se u Novacima spaja na cestu 67 koja vodi put grada Targu Jiu. Na ovoj cesti kolo vode zaprežna vozila koja je teško prebrojati. Svako malo nekome se probuši istrošena guma na platonu pa stane uz cestu. Dizalicu uglavnom glume krkani koji se nađu u blizini nesretnika koji mjenja kotač,dok mršavi i ne uhranjeni konji izmireni sa sudbinom strplivo čekaju da krenu dalje. Targu Jiu je tipičan staro socijalističkokomunistički grad i to se ogleda na svakom koraku. Nevjerojatno je kakve zgrade je gradio tadašnji Rumunjski režim.
Danas i zatvori u suvremenom svijetu izgledaju kao hoteli na spram ovih turobnih i depresivnih zgradurina i njihovih fasada. Na putu k Dorbeta Turnu Severin na kojem je granični prjelaz za Srbiju nekoliko je termo elektrana i nekih čudnih postrojenja koja asociraju na film „Dan poslje sutra“. Prelaskom Dunava na Đerdapskoj brani ulaz je u Srbiju na graničnom prjelazu Novi Sip. Nakon Rumunjske stvarnosti izuzev Transalpine , Srbija se doima kao Cote“d Azzur. Prvenstveno zbog ljepote Đerdapske klisure i kanjona kroz koji teče Dunav. Cesta prati rijeku na par metara od obale u dužini od stotinjak kilometara. Impresije su toliko jake da se čuveni Grand Kanjon u Francuskoj Provansi teško može mjeriti sa ovom ljepotom.Dubina klisure na pojedinim mjestima dostiže i 300 m. Dunav je ovdje u svom najširem djelu širok čak 6 kilometara pa se doima kao da je more. Uz njegovu srpsku obalu nižu se mnoga poznta mjesta i prirodne ljepote.
Jedna od najatraktivnijih je dakako Nacionalni park Đerdap i arheološki muzej Lepenski Vir poznat po iskopinama na Dunavu nedaleko Golubovca. Cijelom ovom dionicom ceste otvaraju se fantastični vidici koji ostavljaju putnika bez daha. Teško je povjerovati da se u susjednoj nam državi nalazi mjesto ovakve iznimne ljepote. Kako svemu lijepom dođe kraj tako i ova idila privodi se kraju u Velikom gradištu nedaleko Požarevca. Da bi sve završilo u komičnom stilu na srpski način pobrinuo se jedan ugostitelj. Naime na sjevernom ulazu u grad Požarevac nalazi se sala, pomislili bi za vjenčanja. No nije za vjenčanja nego na reklami ispred sale napisano je „Sala za parastose i nedaće“. Od silnog smijeha sa suzama u očima vozimo se k Beogradu, a potom do graničnog prjelaza na Bajakovu. Ovdje je kolona vozila duga nekih 15-tak kilometara i čeka se oko 7-8 sati na prelazak granice. Zahvaljujući našem prometalu to se vrijeme svelo na nekih 30 min. Razmišljam o tome kako je sada XXI stoljeće, moderno doba,era istraživanja drugih galaksija,čovjek je 1969 god nogom kročio na mjesec,tempo života je brži no ikada,Europa se ujedinila,a ovdje je sve zapelo na nekom puteljku kao da smo u kamenom dobu..???
Nameće se pitanje, koliko su na prjelaz provincijskih granica svog imperija čekali Rimljani s početka ove priče kada su izvlačili zlato iz Transilvanijskih rudnika, kako rekosmo u II stoljeću ? Iz jednog od automobila zaglavljenog u ovoj koloni dopire zvuk poznate pjesme rock banda“ Europe“ „Final contdown“....prvi stih mi je najbolji za ovaj slučaj a počinje sa „We're leaving together“...ahahahahahaha..kakav paradoks..zar ne. U svakom slučaju ovu priču želimo završiti riječima da je Transalpina jedno posebno iskustvo, tako reći motoristička mantra. Preporuka je da svi koji su u prilici dođu u Rumunjsku i provezu se Transalpinom jer na taj način obogatit će svoje motorističko iskustvo i uživati u doista rjetko viđenoj ljepoti ceste i prirode.
