Piše i snima: Damir Pritišanac i Nada Blažević
Nakon što smo prošle godine poprilično nakisli na Dolomitima, Bavarskoj, Amsterdamu i Parizu, ove godine poučeni tim iskustvom odlučili smo slijediti sunce gdje god bilo.
Nakon razmatranja nekoliko destinacija među kojima su bile Grčka i Sicilija odluka je pala na Italiju, Francusku i Španjolsku. Prema svim pokazateljima tu ne bismo trebali pogriješiti. Pripreme su kao i obično jedan od najvažnijih dijelova planiranog putovanja. Našu Yamahu XJR 1300 smo savršeno pripremili. Opremu također uz određene dopune, a literaturom o željenim destinacijama smo se mjesecima opskrbljivali.
Napokon došao je i taj 01.08.09. nakon postavljanja kofera, bočnih torbi, jedne torbe povrh kofera i tank torbe zaključili smo da ponavljamo iste greške iz prijašnjih godina tj. da nam je motor debelo pretovaren. No uzmaka nema. Jutarnja kava i put pod točak. Iako je jutro temperatura zraka je dosta visoka. Ako se po jutru dan poznaje lako je zaključiti što nas čeka. Današnji cilj nam je doći do jezera Lago di Garda i mjesta Sirmione.
Vozimo auto cestom u pravcu Zagreba. Vrućina postaje sve veća pa se na naplatnim kućicama u Lučkom stvorila kolona duga 15 km. Zahvaljujući našem prometalu ne stojimo u koloni nego se probijamo malo po malo prema naprijed. Ubrzo jurimo prema Rijeci. Vozeći riječkom obilaznicom pogled nam odvlači ljepota kvarnerskog zaljeva što je i više nego dovoljno da nam prorade sva osjetila i emocije koje gajimo prema ovome dijelu lijepe naše. Znam da ćemo bar jedan dan ostati tu negdje. Ionako nas je sunce iscrpilo dehidrirali smo i po prilično umorni. Smještamo se u blizini Opatije, a ujutro odmorni nastavljamo ka Sloveniji i Italiji.
Na benzinskoj pumpi kod Kozine popustio sam pogonski lanac koji je pretegnut uslijed velikog tereta koji naš XJR nosi na svojim leđima. Pored Trsta prolazimo oko 10 h. Tu se uvijek sjetim one stare partizanske: Trst je naš, Trst je naš. Obavezno mi izmami smiješak na lice. Želeći se malo voziti alternativnim pravcima silazimo u Monfalcone negdašnji raj za jugo švercere talijanskom lošom i jeftinom robom.
Ne uživamo dugo u idiličnom krajoliku zbog toga što slijedimo navigaciju koja nas odvlači u ćorsokak. Sad bi jedan moj prijatelj rekao: bolje se drži one narodne poslovice kartu čitaj i seljaka pitaj pa ćeš lako doći na odredište. Nismo nikoga ništa pitali niti kartu čitali nego smo se prvom prilikom domogli auto ceste pa: sempre drito per Lago Di Garda.
Nakon nekog vremena vozeći po autostradi Del Sone stižemo do Sirmionea našeg prvog odredišta u Italiji. Nakon kraće potrage nalazimo smještaj u jednom kampu, postavljamo šator i žurimo pod tuš. Poslije osvježenja odlazimo do grada. Sirmione je najljepši grad na jezeru Garda a smješten je na samom kraju dugog poluotoka. Ovdje je sjajno očuvana utvrda iz 13. st. Rocca Scagliera. Tvrđava još dominira gradom koji je štitila opkopima, a jedini ulaz je bio preko pomičnih mostova. Veće provodimo u razgledanju staroga grada koji nas je oduševio.
Ujutro namjeravamo u obilazak jezera, a prvo mjesto sa popisa želja je Desenzano. Velik je to i lijep grad naseljen u brončano a napušten u rimsko doba. Najveća atrakcija grada je Villa Romana, u čijem su dvorištu ostaci iz doba rimskog carstva u 1 st.pr.n.e. Nakon Ville Romane odlazimo do rive na kojoj se nalazi velika tržnica svakojakom robom uglavnom tekstilom. Duž obale je lijep pogled na jezero i luku. Uspinjemo se do stare citadele odakle se pruža panoramski pogled na grad i jezero.
Nakon osvježenja u caffeu na jednom trgu sjedamo na motor i odlazimo do Gardone Riviera. Do tog gradića vodi nas odlična cesta uz obalu. Promet je u potpunosti reguliran križanjima s kružnim tokom kojih je u ovih dvadeset km barem petnaestak. Giardone Riviera poznata je po Villi Il Vittoriale koju je dao sagraditi pjesnik, vojnik i pustolov Gabbriele d Annunzio, jedan od najekstravagantnijih ljudi u Italiji na prijelazu 20 st.
Parkiramo Yamahu karaj jednog Gold Winga čiji vlasnik nas gleda sažaljivo kao da smo parkirali bicikl kraj njegove grdosije od motora. Ulazimo u ovu kičastu secesijsku kućerinu koja se nalazi na ogromnom komadu zemlje ograđenom od ostatka svijeta. Puno je fontana, šetališta i mauzoleja. Nevjerojatno koliko je povijest zanimljivija iz ove perspektive negoli iz školske klupe. Podaci koji su ovdje raspoloživi više su no fascinantni. Gospodin Annunzio, taj mali čovječuljak je lik koji je 1918. godine avionom dvokrilcem preletio Beč kako bi dokazao da invazija na taj grad moguća čak i iz zraka.
Navedeni avion izložen je u sporednoj zgradi. Godinu dana kasnije 1919. je sa svojim privatnim trupama okupirao našu Rijeku. Time je stekao titulu nacionalnog heroja, ali i neprijatelja vlasti. Simpatični pjesnik i pustolov bio je protivnik fašističke vlasti, a preuređenje i dio izgradnje ove Vile financirao je nitko drugi no sam Mussolini, uglavnom da utiša d Annunziovu kritiku fašističke vlade. Gotovo nevjerojatno, taj Annunzio je stvarno imao mu.. znate već što. U postavu muzeja unutar imanja nalazi se i desantni brod kojim je ušao u Rijeku. Na krovu Mauzoleja koji se nalazi povrh brda postavljen je vidikovac sa kojeg se pruža sjajan pogled na jezero i cijelu rivijeru.
Izmoreni od silnog hodanja vraćamo se u Sirmione na večeru i počinak. Novi dan donosi nam i nove kilometre. Želimo danas uči u Provansu. Vrućina je nesnošljiva. Zaustavljamo se tek da napunimo tank i da se osvježimo hladnim pićem. Želimo preko Cunea do Sisterona i Dignea. Na jednom odmorištu u par riječi mijenjamo routu.
Složni smo kao jedan i to nas bitno razlikuje od grupnih putovanja, gdje u mnogim slučajevima svatko vuče na svoju stranu pa zna doći do bespotrebne nervoze. Svjesni smo da smo preteško natovareni i da bi nam prijelaz preko najvišeg prijevoju u Europi Mont Pelata 3057 m bio neizvjestan. Bilo bi to kao da sa trajektom glisiramo po luci. Bolje da se stacioniramo negdje na Francuskoj obali i da u brda idemo bez teške prtljage. Odlučujemo se za Antibes koji nam je poznat od prije par godina kada smo boravili na Azurnoj obali. On je odlično polazište za istraživanje unutrašnjosti Provanse. Put nas vodi preko Genove, San Rema, Mentona i Monte Carla.
Na jednoj benzinskoj postaji dok plaćam gorivo pažnju mi privlače upaljači koji su izloženi uz blagajnu. Treba nam svakako jedan za potpalu plinskog kuhala. Sve bi prošlo bez spomena da nisu svi do jednoga ukrašeni likom Benita Mussolinija u raznim pozama i s čeznutljivim natpisom chi si ferma e perduto (zaustavljen u vremenu, nikada zaboravljan). Uzimam jednog Mussolinija a misli se spontano vračaju doma. Talijani su poodavno u Europi, a na javnom mjestu prodaju svog ne baš pozitivnog lika iz povijesti (za one koji ne znaju i Mussolini je učinio jednu dobru stvar, dao je državnost Vatikanu).
A mi da bi se dodvorili toj Europi branimo vlastitim benignim domoljubnim pjevačima nastupe u nekim gradovima i na javnim mjestima. Živjeli. U Antibes dolazimo kasno popodne. U campu Rosignol capo (gazda) nas se sjetio pa nas nakon pozdrava odvodi do parcele za kampiranje. Pored nas su Grci sa nekoliko motora. Upoznajemo se a oni misle da smo iz Monaca, zbog crveno bijelih kockica na grbu naše reg. pločice. Smijemo se zajedno njihovu nepoznavanju Europskih državnih oznaka. Sa druge strane su nam Slovenci iz Maribora. Otac i kći svatko na svom BMW-u. Čovjek je onako robinzonski tip pravi prekaljeni putnik na dva kotača, a kći vitka plavuša sportskog izgleda.
Nakon nekoliko sati našeg poznanstva saznajemo da je on dr. spec.orl , a kći studentica i instruktor aerobika. Divno je to što u bikerskom svijetu svi imaju istu važnost bili da su NKV radnici, doktori ili neke druge struke sve do politike. Nema nikakvih razlika među nama jer nas privlači isti interes, a to je ljubav prema motorima i vožnji tako da se nitko ne ističe svojom titulom ili zvanjem. Samim tim teme za razgovor u ovom smislu su nepresušne. Navečer odlazimo do Antibesa pješice da protegnemo noge.
Ujutro spavamo duže, susjedi Grci odlaze dalje a mi razgovaramo i pijemo kavu sa Tomislavom i njegovom kćerkom. Njihov cilj je Andora i Francuski Caramague. Dobro su opremljeni specijalnim moto kartama sa točno ucrtanim routama za moto turizam. Od velike su nam pomoći pri odabiru routa za naše istraživanje u Provansi. Danas smo se odlučili osvježiti u moru pa odlazimo put Nice na predivnu plažu duž zaljeva Anđela.
Navečer hodamo po starome gradu i po placu Massena. Ulice i trgovi prepuni su turista. Recesija se čini kao nečija loša šala. Po ponoći se vračamo u camp. Tomi nas čeka sa Heinikenom koji se već dobrano ugrijao jer je mislio da ćemo se ranije vratiti. Da sam to znao sigurno bih došao prije da ga ispitam sve što me zanima u vezi grla koje sam operirao prije osam godine u Zagrebu. Krvi bih mu se napio, jer sam neizlječivi hipohondar.
Ni ne zna koliko je sretan što je to izbjegao. Jutro je i danas je naš dan za odlazak u unutrašnjost Provanse. Točnije u Provasansku regiju Alpes – Maritimes. Tomi i Tamara odlaze dalje radimo par fotki s njima i pozdravljamo se. Nas dvoje nakon kratkog dogovora već smo na brdskoj zavojitoj cesti koja vodi do Grassea, grada poznatog po četiri stoljetnoj proizvodnji parfema. Parkiramo na Trgu uz tvornicu i muzej parfema.
Vrlo je dojmljivo zrak miriši stotinama različitih parfema. Mnogo provansanskog aromatičnog bilja koristi se u industriji parfema. U kolovozu se ovdje slave dani jasmina tako da su vrata tvornice i muzeja otvorena za razgledanje i prigodnu prodaju. Začas smo unutra. Vrlo je zanimljivo no meni svi više liči na dobro organiziranu destileriju alkohola u doba prohibicije. Sa svim tim kotlovima i cijevima sličnost je apsolutna. U muzeju su izlošci modne kuće Chanel i drugih kreatora, kao i putna oprema Marie Antoanete.
Promotivnoj prodaji parfema Nada ne može odoljeti ali ja koji sam inače pacijent za parfeme ostajem čvrst kao stijena. Opijeni mirisima eteričnih ulja odlazimo do nedaleke crkve Notre Dame. Fragonardova slika Krist pere noge apostolima više je nego razlog za posjetu ovoj crkvi iz 13. st. Ovdje su pohranjena i tri važna Rubensova djela naslikana 1601. godine u Rimu, a to su: Kruna od trnja, Kristovo raspeće i Smrt Sv. Helene.
Nakon kraćeg odmora uspinjemo se cestom za Gorges du Loup, riječni kanjon u kojem je rijeka Loup probila svoj put u vapnencu i stvorila niz slapova, uzavrele brzace i duboke jame. Uživamo u vožnji jer je cesta po svom sastavu i konfiguraciji prava pista, a panoramski pogledi kao sa slika velikih umjetnika. Prolazimo kraj Gourdona prelijepog sela izgrađenog kao da izrasta iz stijene.Odavde pogled seže preko doline Loup sve do obale. Put nas dalje vodi za Castellane i Grand Canyon naše glavno odredište za danas.
Na vrhu hridi koja se uzdiže na ulazu u Castelane mala je crkvica. U podnožju vijuga rijeka Verdon u smjeru velikog kanjona. Cestom 952 upuštamo se u veliku avanturu. Širom otvorenih očiju kao djeca koja slušaju zanimljivu priču vozimo uskom cestom uz rijeku. Uz put je mnogo vidikovaca a sa svakim se otvara pogled kao iz bajke. Često stajemo da bi fotografirali ovaj veličanstveni kanjon prikladno nazvan Grand Canyon. On je jedna od najdojmljivijih prirodnih atrakcija u Francuskoj.
Urezana duboko u stijenu rijeka Verdon izdubila je niz kanjona dugih 25 km. a dubokih do 700 m. Posjetiteljima se ovdje nude razni sadržaji. Za one odvažnije u ponudi je penjanje po stijenama, rafting te planinarenje. Vozeći nekih pola sata stižemo do La Ponte Subline najljepši vidikovac kanjona. Poprilično umorni od zahtjevne vožnje ostavljamo motor i dalje nastavljamo pješice po stjenovitoj podlozi do isturenog vidikovca nad kanjonom.
U jednoj drvenoj trafici kupili smo dvije litre vode koju smo popili u nekoliko minuta. Pogled s vidikovca oduzima dah. Radimo puno fotografija, a potom sjedamo na stijenu i odmaramo. Put nas dalje vodi u ljupko selo Monstiers – Sante Marie. Na žalost prinuđeni smo odustati od nastavka istraživanja jer su se nad oštre vrhove kanjona nadvili crni oblaci. Bježimo u doslovnom smislu natrag za Castelane i Grasse.
Nakon nekih 50 km uspjeli smo pobjeći nevremenu. Nakon predivnih ali izuzetno napornih 350 km vratili smo se u Antibes. Noć je pala nad kamp. Sa vadičepom na švicarskom nožu otvaramo butelju roze vina (svaki euro uložen u Swiss nož je dobra investicija), pregledavamo fotke. Zaključujemo da je putovanje motociklom težak fizički rad uz jednu veliku prednost a to je ne čekanje u nikakvim kolonama, zastojima, graničnim prijelazima, naplatnim kućicama, benzinskim postajama. Laku noć. Slijedeće jutro odlazimo u Biot koji se nalazi na samo nekoliko minuta od plaža Antibesa i Juan Les Pinsa i gužvi na obalnim prometnicama. To malo mjesto leži na vrhu brijega među borovima.
Nekoć poznato po proizvodnji keramike a sada dekorativnog stakla visoke kvalitete (skuplje je nego Venecijanski murano). U maloj radionici promatramo proces proizvodnje. U Biotu se nalazi i Legerov muzej sa više od 400 originalnih crteža velikog umjetnika. Nakon loše kave koja je u Francuskoj redovito takva odlazimo do Nice i crkve svetog Nikole iz 1865. godine. Zanimljivo je to da je u to vrijeme ruska zajednica u Nici bila jednako značajna kao i britanska. Sa današnjim izgledom crkva je dovršena 1912. godine pod pokroviteljstvom cara Nikolaja II. Po meni je pravo remek djelo.
Nakon Sv. Nikole odlazimo do stare luke Lympia. Iznad luke na vrhu brijega nalazi se mjesto sa kojeg je panorama Nice izvanredna. Ja se penjem da bi slikao, a Nada nema takvih želja. Vraćamo se u camp jer ujutro idemo dalje. Pakujemo stvari i odlazimo put Aix en Provence. S prvim kilometrima navigacija i ja se malo ne slažemo ali nakon kraćeg vremena i s tim da nas je provela kroz dio Canesa navigacija pomirljivo prikazuje kartu onako kako želimo. U Aix stižemo po velikoj vrućini.
Zaustavljamo se na trgu De Goale kod velike fontane Rotonde. Znojni i prašnjavi sjedamo u prvi caffe, pa nakon osvježenja odlazimo duž ulice do kuće u kojoj se rodio veliki umjetnik Cenzzane. U susjedstvu u istoj ulici nalazi se caffe Des Deux Garcons gdje se Cenzzane sastajao sa drugim umjetnicima. Aix end Provence je profinjen grad s elegantnim trgovima i uskim uličicama, istodobno je i pun života: fontane s vodoskocima su posvuda. Grad je poznat i kao studentsko središte s jednim od najstarijih fakulteta u francuskoj. Od 12. do 15. st. Aix je bio glavni grad neovisne Provanse, te se tako nametnuo kao kulturno središte. Ugled mu još više raste krajem 19. st. kada je ovdje djelovao Paul Cenzzane. Istočno od Aixa nalazi se planina Sante Victorie visoka 1000 m i 17 km duga. Ona je Cenzzana toliko fascinirala zadivljujućim izgledom da ju je naslikao više od 60 puta.
Na sjevernim obroncima St. Victorije je Chateu De Valvenargue mjesto gdje je živio i gdje je pokopan Pablo Picaso. Aix ostaje za nama. Lokalnom cestom vozimo ka Avignonu. Sela kroz koja prolazimo nalik su više selima u Mexiku negoli Francuskoj. To nas je začudilo jer su i stanovnici tamnoputi poput Meksikanaca a i odijevaju se kao oni. Predvečer stižemo u Avignon i smještamo se u camp Ponte de Avignon. U zadnji čas u trgovini kupujem butelju vina Luberon pa uz večeru koju sam pripremio (konzerva tunjevine) lagano pijuckamo i dogovaramo se za sutrašnji obilazak ovog dijela Provanse.
Ujutro krećemo prema mjestu Fontaine de Vacluse. Priroda u ovom djelu Vaclusea (pokrajine) je nešto posebno. Već na samom ulazu u selo znao sam da će to biti jedno od najljepših mjesta koje smo posjetili na ovom dugom putu. U podnožju veličanstvene 230 m visoke litice nalazi se najveći europski prirodni izvor vode (ispumpava 2,5 milijuna kubičnih metara vode na dan). Iz njega nastaje rijeka Sorgue. Romantičnost ovoga mjesta godišnje privuče milijune posjetitelja. U 14. st. došao je ovdje talijanski pjesnik Petrarca koji se ovdje nastanio. Danas je njegova kuća pretvorena u muzej.
Satima uživamo u ovom divnom selu. Put nas dalje vodi kroz dolinu Coulon. Na brežuljku iznad nje smjestio se gradić Gordes. Njegove kuće izgledaju kao da su podignute jedna na drugoj, što ga čini još ljepšim. Zaobilazimo Gordes zavojitom cestom i vozimo ka nedalekoj opatiji Senanque. Dok se uskom cestom spuštamo u dolinu gdje je smješten samostan počašćeni smo predivnim vidicima. Ljeti je opatija Senanque okružena poljima purpurne lavande. Mi nismo imali sreće vidjeti taj prizor jer su lavandu redovnici obrali prije nekoliko dana.. Samostan je osnovan 1148 godine, a danas u njemu živi 5 redovnika.
Nakon što smo obišli ovu lijepu građevinu i nabrali nešto malo lavande koja je ostala u polju, vratili smo se u Gordes. Nakon kraćeg odmora krećemo za Carpentras. Cijelim putem vidi se Mont Ventoux gologlavi „Provansanski div“ najveća prirodna znamenitost Vaclusea. Ova piramida od stijena uzdiže se 1900 m u visinu i čini se kao da čuva ulaz u Provansu. Pogled s nje seže sve do mora, Alpa, i Rhone. Carpentras je grad poznat po sinagogi osnovanoj 1367. godine i katedrali Saint – Siffrein. Ovdje smo dopunili rezervoar gorivom, a ja sam se po drugi put opekao na auspuh.
Tu svoju nepažnju osjećao sam cijelim putem jer čim bi mi rana malo zarasla slijedeći dan bi je ponovo otvorio prilikom oblačenja goroteksa i tako u nedogled. Današnji dan privodimo kraju dolaskom u Orange. Ovdje se nalazi jedno od najočuvanijih kazališta iz rimskog doba izgrađeno za vladavine cara Augusta oko 27. - 25. pr.kr. Još uvijek ima pozornicu široku 106 m a visoku 36 m. koja jamči savršenu akustiku. U Avignon se vraćamo navečer nakon vrlo zahtjevnog ali predivnog dana i pređenih 250 km. Slijedećeg jutra odlazimo do dvorca Tarascon koji je udaljen oko 45 km od Avignona.
Ovo impozantno zdanje sagrađeno je radi nadzora nad iznimno važnim prijelazom preko rijeke Rhone na čiju se obalu naslanja. Opasan je strmim bedemima s kruništem i puškarnicama te moćnim kulama i doima se neosvojivim. Gradnju je započeo kralj Lous Anjou u 15. st., a dovršio je njegov nasljednik kralj Rene. Nakon njegove smrti do tada nezavisna Provansa priključuje se Francuskoj . Nakon toga sve do 1926. godine Tarascon je služio kao zatvor. Današnji dan je sunčan ali ima dosta vjetra uz koji smo krenuli za Les-Baux-De Provence. Velika je gužva na cesti pa povremeno stajemo u vinogradima po kakvu sočnu bobicu već prilično zrelog ranog grožđa. U maslinicima stajemo zbog fotografiranja. Nakon kraće vožnje na vapnenačkoj litici uzdiže se Les-Baux koji se ubraja u najdojmljivija utvrđena sela u Provansi.
Zidine mu potječu još iz 10 st. kada su se ovdje naselili prvi grofovi Baux. Stoljećima napušten i urušen dvorac, uske i drevne ulice danas ljeti vrve od turista. Mjesto je magično, atmosfera živahna, a pogledi na planine i ravnice nezaboravni su. Budući da je vozilima zabranjen pristup u grad motor ostavljamo u podnožju brda.
Dalje nastavljamo pješice probijajući se kroz gužvu. U jednoj galeriji kupujemo reprodukciju poznate provansanske umjetnice Marije Sola koja je osobno prisutna u galeriji i sa kojom smo proveli par minuta u ugodnom razgovoru na engleskom jeziku. Dok polagano šećemo ovim lijepim gradom prilazi nam jedan stari zadihani biker i pita dali smo mi iz Croatie.
Odgovaramo da jesmo a on nastavlja razgovor na Francuskom i nešto gestikulira. Sve smo u trenu shvatili kada nam je pružio naš GPS koji smo u žurbi ostavili pričvršćen na motoru. Ne znam kako bih mu zahvalio no on samo odmahuje rukom, odlazi i nestaje u gomili. Nevjerojatno pa taj nas je čovjek tražio među tisućama turista da bi nam donio GPS koji sam nesmotreno ostavio na milost i nemilost nekoj lopini.
U trenutku mi kroz glavu proleti misao, dok na svijetu postoje ovakvi ljudi još uvijek imamo šansu za sebe i naš plavi planet. Iskoristimo je. Sjeli smo na jedan zidić na kraći predah prije odlaska za St Remy de Provence. Naravno prvi vinograd je naš da Nada popapa malo grožđa. Smješten podno „malih Alpa“ gusto pošumljenog lanca vapnenačkih brda St. Remy izgleda čarobno. U njegovoj blizini su tragovi prvog Grčkog naselja iz IV st. pr.kr., također tu je i trijumfalni luk iz 10 st.pr.kr. koji obilježava rimsku pobjedu nad Galima.
U samom gradu nalazi se kuća učenjaka i proroka Nostradamusa koji je ovdje rođen 1503 godine. Povijesnu jezgru krase i vile iz 15. i 16 st. a u jednoj od njih stanovali su preci Markiza De Sadea, nastranog pisca po kojemu je sadizam dobio svoje ime. Nakon St. Remya vraćamo se u Avignon u camp na kupanje. Ovdje se podrazumijeva da svaki camp u svojoj ponudi ima bazen. Nakon osvježenja večeramo uz kapljicu dobrog vina. U ovom dijelu našeg puta ostao nam je još samo Avignon te smo ga odlučili istražiti.
Već na prvi pogled nemoguće je sakriti raskoš i veličinu s kojom se Avignon jedino može doživjeti. Posljedica je to dolaska Papa u ovaj grad. Godine 1309. Papa Klement V. preselio je papinsko sjedište u Francusku kako bi pobjegao političkom metežu u Rimu. Avignon tako slijedećih 68. godina postaje vjersko, političko i kulturno sjedište kršćanstva.
Odlazimo prvo do veličanstvene papinske palače čija je gradnja započeta 1335. godine a dovršena 20-tak godina kasnije. Jedno je sigurno nije se štedjelo niti vremena ni novca, što je samom gradu donijelo veliko bogatstvo i ugled. Kada je papa Grgur XI odlučio vratiti sjedište natrag u Rim 1377. godine francuski kardinali su se usprotivili. Nakon njegove smrti izabrali su francuskog papu, dok je u Italiji izabran talijanski.
To je stvorilo raskol u katoličkom svijetu. Razmirice su riješene 1417. godine. Avignonski pape iz vremena nakon Grgura XI smatraju se protupapama. Obilazimo veliko dvorište, operu, kapelu sv. Ivana. Sve je puno turista tako da jedva nalazimo slobodan stol u jednom kafiću. Nakon osvježenja krećemo put Arlesa. Vozimo regionalnom cestom koja povezuje Provansu sa obalom.
Nakon 50 km opuštene vožnje ulazimo u Arles, jedan od najprivlačnijih gradova u ovom kraju. Davno su ga osnovali grčki trgovci da bi potom u doba Cezara postao jedan od najznačajnijih gradova Rimskog carstva u Galiji. Stajemo ispred Arene gdje jedva nalazimo mjesto za parking.
Vruće je kao i svih ovih dana pa se sklanjamo u hlad zidina Arene. Arena u kojoj su se održavale gladijatorske borbe i danas ima 20 tisuća sjedećih mjesta koja nose arkade na dva kata. U mnogim okolnim ulicama i danas se nalaze tragovi minulog carstva. No sve je to mali dio raskoši kojom je ovaj grad obilovao u Rimsko doba.
Hodajući oko Arene dolazimo do zgrade u kojoj se nalazi fondacija Vincenta Van Gogha. Netreba ni sumnjati dali smo kupili jednu od reprodukcija. Unazad tri godine kako putujemo Europom na dva kotača obavezno u muzejima i galerijama velikih umjetnika kupimo neku reprodukciju. Problem je jedino transport tih slika na motociklu. Sreća je u tome da ih svuda pakuju u kartonski valjak koji mi još dodatno zaštitimo od kiše najlonskom navlakom.
Nakon kupovine odlazimo do meni najdražeg mjesta u Arlesu koje sam toliko puta gledao na slikama, TV emisijama ili novinama. Još samo par ulica i tu smo, La Cafe La Nuit. I danas je žuto obojen kako bi nalikovao kavani sa Van Goghove slike. Kavanu je Vincent često posjećivao. U Arlesu je naslikao više od tristo platana a cafe La Nuit iz 1888. godine jedno je od najpoznatijih. Dok sjedamo za stol na prepunoj terasi pogledom tražim velikog umjetnika. Naravno da ga nema ali ne možemo se oteti dojmu da je tu negdje u blizini. Ušao sam unutra i napravio nekoliko snimaka.
Nakon dužeg odmora uzjahali smo Yamahu i uputili se na jug ka Camarague obalnom području i nacionalnom parku gdje se Rhona sjedinjuje s morem. Uobičajena slika delte Camaragua s romantičnim lagunama i močvarama prostire se na 200 tisuća hektara. Bijeli konji i crni bikovi ovdje su na svakom koraku a jedini europski kauboji jašu preko najveće Francuske ravnice. Prolazeći ovim veličanstvenim krajem približavamo se našem odredištu Les Saintes - Maries – De – La – Mer u Lionskom zaljevu.
Već na samom ulasku u ovaj gradić jasno nam je da ćemo teško naći smještaj jer je gužva neopisiva. Slutnja se brzo obistinila pogotovo kad nam je recepcionar u campu rekao da nema mjesta niti za jedan šator. O motelima i hotelima da i ne govorimo. Nemamo izbora pa se odlučujemo ići što bliže auto cesti kod Monpelliera koja će nas voditi k Španjolskoj. Idealno mjesto za to je Lunel do kojeg imamo oko 100 km. Jednim dijelom cesta nas vraća prema Arlesu da bi se nakon 30 km odvojila za St. Gilles. U Lunel dolazimo predvečer.
Nakon što smo se smjestili žurimo k Piscini (bazenu). Ovo nam je trebalo nakon napornog i vrućeg dana. Budući da nitko u restoranu campa ne govori niti jedan jezik osim francuskog, uz puno glumačkog dara, pantomime i još koječega uspijevamo naručiti večeru. Kao u nagradnoj igri, ne znamo što ćemo dobiti. Bingo! Nismo to baš željeli ali OK. Ja sam dobio veliki steak, a Nada dagnje. Dobro smo to zalili a onda se prepustili zabavi na terasi (karaoke).
Ujutro napuštamo Provansu nakon više od tjedan dana boravka u njoj. Možemo reći da smo je obišli uzduž i poprijeko što nam je uzelo previše vremena ali nije nam žao ako znamo da se francuska Provansa uz talijansku Toscanu ubraja u dvije najljepše regije u Europi.Sunce nemilosrdno prži 38 C. Oko podne ulazimo u Espanu. Prvi puta smo ovdje što pojačava uzbuđenje. Odmah po ulasku u Cataloniju vidljivo je da se bitno razlikuje od Fransucke. Sve je puno urednije a pejzaži su lijepi i raznoliki. Zlatne pokošene njive pružaju se u nepreglednom prostranstvu. Ovako ogroman prostor nigdje u Europi nismo vidjeli. Cesta je izvrsna ali su cestarine neopravdano visoke.
Zanimljivo je da se na nekom dijelovima cestarina naplaćuje a u nekima ne. Vozeći k Lleidi stajemo samo da dopunimo rezervoar i da se osvježimo. Uskoro ulazimo u Aragon regiju koja zauzima gotovo polovinu Espane. Njime protječe Ebro jedna od najdužih Španjolskih rijeka. Dugo se vozimo po sušnoj nizini koja je u većem dijelu pretvorena u pravu pustinju. Uz auto cestu svakih 50-tak km postavljene su velike makete crnih bikova koji su ovdje nacionalni simbol. Nekih 100 km prije Zaragoze prelazimo 0-ti meridijan, što je obilježeno velikim lukom koji se nadvio nad auto cestom.
Vrućina postaje neizdrživa a povremeni zapusi vrućeg vjetra ostavljaju čovjeka bez zraka. Napokon Zaragoza. Vozimo do mosta na rijeci Ebro. Tu stajemo i preko GPS-a tražimo kampove ili hostele. Nema podataka o njima pa ulazimo u sam grad i tražimo prvi hotel. Imali smo puno sreće da smo se zaustavili pred hotelom Sauce u samom povijesnom centru ovog lijepog grada..
Iscrpljeni od velike vrućine i napornog puta dolazimo na recepciju hotela. Cijena nam je previsoka, no recepcionar nam obračunava povoljniju tarifu i uz to nam daje besplatan parking u podzemnoj garaži. Jedva smo se poskidali i jurnuli pod tuš. Klima u sobi radi neprekidno 24 sata jer je temperatura vani preko 40 C. Pješice odlazimo u obilazak grada jer nam se hotel nalazi u samom centru. Sve bitno što vrijedi vidjeti nalazi se također ovdje oko velikog trga Plaza Del Pilar.
Najimpresivnija je bazilika Denvestra Senora Del Pilar s ogromnom crkvom koja ima 11 kupola sa živopisnim crjepovima. Unutar bazilike nalazi se statua djevice na stupu, usred sjaja srebra i cvijeća. Njezina duga haljina mijenja se svakoga dana. Istočni dio pored trga krasi katedrala La Seo. Na suprotnoj strani ostaci su Rimskih zidina i spomenik caru Augustu. Taj veseljak je sebi i u Puli napravio hram. Na Trgu je veliki spomenik Franciscu De Goyi koji je basilicu Pilar ukrasio predivnim freskama. Fascinirani smo ljepotom ovog grada.
Nakon dugog hodanja smo ožednjeli. U jednom od dragstora koji ovdje drže isključivo Kinezi kupujemo pivo po cijeni od 60 centi za limenku. Živjela braća Kinezi. Nad grad pada noć dok prelazimo preko pješačkog mosta na rijeci Ebro. Zalazak sunca je predivan sa svim svojim bojama koje se prosipaju po gradu i rijeci. Sasvim slučajno nabasali smo na caffe Boxer Biker Cluba. Atmosfera unutar ovog kafića je super.
Na zidovima je mnoštvo slika a na postavljenim nosačima nekoliko starih motora. Ovdje provodimo veće. Zanimljivo je da se ovdje u svim lokalima krši odredba o zabrani pušenja i još k tome opušci se bacaju po podu u nedostatku zabranjenih pepeljara. Ujutro sa recepcije hotela uzimam ključ od garaže. U garaži me čeka neugodno iskustvo. Na parkirnom mjestu broj 11. nema motora koji sam sinoć ovdje ostavio. Uhvatila me panika, no kad sam se sabrao shvatio sam da sam pogriješio etažu na kojoj sam ostavio Yamahu. Naime sve etaže su numerirane istim oznakama parkirnih mjesta.
Nakon što smo se spakirali i popili jutarnju kavu jurimo auto cestom prema Madridu. Velika i prostrana Španjolska i dalje nas oduševljava svojim bojama, prelijepim krajolicima i crvenom zemljom. U ovom dijelu središnje Španjolske naplate cestarine nema pa stajemo tek da se okrijepimo. Pred nama kao na dlanu stoji ogroman grad sa 4 milijuna stanovnika.
Ulazimo u Madrid Avenijom America. Sve nalikuje dobrom SF filmu. Visoke zgrade futurističkog izgleda a nad Avenijom na visini od 20-tak metara prelijeću avioni što se spuštaju na aerodrom koji se nalazi tako reći u samome gradu. Promet je vrlo gust ali protočan. Vrućina je nesnošljiva 41 – 42 C. GPS gubi kontakt svakih par minuta, što dodatno pojačava nervozu. Ipak nekako stižemo pred hostel. Na recepciji je izvješen natpis: dolazim za 30 minuta. Strpljivo čekamo.
Nakon nekog vremena stiže prastari recepcionar, izgledom totalna anti reklama za young hostel. Preko lica je razvukao usiljeni smiješak uz pozdrav, Ola. Na jedvite jade daje nam smještaj u deveterokrevetnim sobama, s tim da su ženske sobe na prvom, a muške na drugom katu. Između ostalog mislio je da je Croatia država bivšeg SSSR-a. Ulazim u sobu, zagušljivo je. Na jednom krevetu leži neki frik iz Irske. Iza mene u sobu ulazi još jedan koji je upravo stigao iz Argentine sa djevojkom. Pomisao na svinjsku gripu je sve prisutna ali toliko sam umoran i slomljen da i virus odustaje od mene.
Nakon tuširanja i raspakiravanja stvari vozimo se Madridskim ulicama prema centru grada, koji je od hostela udaljen nekih 5 – 6 km. U jednoj od glavnih ulica Calle De Alcala parkiramo motor i zaključavamo ga za prometni znak. Pješice krećemo u obilazak centra. Prepuno je turista. Vrućina ne popušta ispod 41 C. Prolazimo preko brojnih trgova i kraj velebnih građevina. Uz svu tu fantastičnu arhitekturu i mnoštvo trgovina, restorana, cafea uočljiva je i ona druga strana velegrada.
Po pločnicima leže beskućnici na koje nitko ne obraća pažnju. Neki su gotovo na samrti. Čitava vojska prostitutki rasporedila se u ulicama i trgovima usred bijela dana tako da im naziv „kraljice noći“ ovdje baš ni po čemu ne odgovara jer su ovdje prisutne 24 sata. Policija je vrlo liberalna, mirno sjede u automobilima i promatraju ih. Paradoks je u tome što grupa makroa na istom Trgu nasuprot policije također promatra „svoje“ djevojke. Ulica kojom šećemo dovodi nas do Place De Cibelis. Osim što je jedno od najpoznatijih obilježja Madrida Place De Cibelis je jedan od najljepših Trgova grada.
Usred prometnog otoka na samome Trgu nalazi se fontana Fuente De Cibelis. Predivno je isklesana a nazvana je po Grčko Rimskoj božici prirode Kibeli koju prikazuje kako sjedi u kolima. Krajem 18. st. projektirali su je Jose Aermosilla i Ventura Rodriguez. Ova fontana smatra se simbolom Madrida. Zaista je impresivno. U pozadini fontane je prekrasno zdanje palače Casa De America iz 1875. godine. Nakon fotografiranja i razgledavanja ovog trga odlazimo po motor pa se njime spuštamo do Placa Indenpendecia. Ovdje također zaključavamo motor za prometni znak.
Nedaleko od nas je Puerta De Alcala, nekadašnja vrata grada isklesana iz granita. Ovaj ceremonijalni ulaz ujedno je i najveći spomenik koji je podigao Carlos III, u svom pokušaju uljepšavanja Madrida. Dizajnirao ga je Francesco Sabatini kako bi njime zamjenio manji barokni ulaz koji se ovdje nalazio. Izgrađen je za vladavine Felipea III, da bi poslužio za ulazak njegove supruge Margarite Austrijske u Madrid. Kakva prese…...a. Oprostite.
Slijedeće na što nailazimo je Parque Del Retiro. Ovaj ogromni park koristila je kraljevska obitelj u privatne svrhe. U 18. st. djelomično je otvoren za javnost. U parku je rekreacijsko jezero koje je nekada služilo za imitaciju pomorskih bitaka. Danas se ovdje mogu iznajmiti čamci s kojima možete veslati po jezeru. Na južnoj strani jezera nalazi se dio atraktivne palače Velazquez i Cristal izgrađene 1887. godine.
Nakon duge šetnje parkom Retiro odlazimo u jedan mali kafić. Prilično dehidrirani naručujemo pivo. Uz krigle konobarica nam donosi masline, čips i nekakvu kobasicu. Pitamo da li je kobasica od bika, smije se i odgovara da je od gice. Stojimo za šankom a do nas za drvenom bačvom umjesto stola troje je mladih ljudi. Jedna djevojka i dva mladića. Jedan od njih nam prilazi i pita nas odakle smo.
Nakon toga što smo rekli da smo iz Hrvatske on oduševljeno kaže da je bio kod nas u Istri, Rijeci čak i na Grobniku, Splitu i Dubrovniku. Počinjemo spontani razgovor. Zovu nas za svoj stol točnije bačvu na kojoj igraju nekakvu igru s metalnim novčićima. Upoznajemo se: Pablo, Huan Carlos i Mari Sol. Prekrasni ljudi s kojima ostajemo do dugo u noć. Govorimo im o Osijeku i cijeloj našoj lijepoj domovini. Uskoro nam se pridružuje i Mari Solin dečko. Svi tečno govore engleski tako da se u potpunosti razumijemo.
U međuvremenu naručili su večeru koja je servirana na drvenom posuđu, a sastoji se od puno vrsta salate i svakojakih mesnih delicija. Cijelo veće polagano se pije izvrsno Maloa pivo. Naučili su nas igrati igru sa novčićima koja se u Španjolskoj igra na nacionalnom nivou a naši su novi prijatelji vrlo uspješni u toj igri. Pablo je peti a Huan Carlos šesti na ljestvici. Ponosno nam na zaslonu mobitela pokazuju slike s natjecanja gdje su se okitili medaljama. Također su nas naučili nekakav ples iz ovih krajeva.
Hostel nam se zatvara u jedan sat po ponoći pa smo prinuđeni otići. Nisu nam dozvolili platiti niti jedan euro. Razmjenjujemo mail adrese i tel. brojeve. Pozdravljamo se i žurimo u hostel. Te noći nam GPS zadaje težak udarac, totalno otkazuje. Tako smo se našli izgubljeni u ovom ogromnom gradu. Čak niti taksisti ne znaju za ulicu koju tražimo. Skidam kacigu s glave pa se vrtimo nasumično po ulicama.
Na jednom raskrižju policija tlači nekog jadnika koji nije nosio kacigu na glavi vozeći skuter. Ugledavši nas ostaju šokirani mirnoćom kojom prolazimo pored njih. Možda su nas i željeli zaustaviti ali ja to nisam vidio. Sasvim slučajno u jednom trenu Nada je spazila ulicu u kojoj je naš hostel. Ne mogu vjerovati, malo kasnimo ali dobri recepcionar se smilovao i pustio nas u hajm. Nisam mogao dugo zaspati od nesnosne žege i sparine. Još je k tome neka tikva navukla zastor na prozor.
Ustali smo ranije da što prije krenemo. Nakon dvije kave iz automata otvaramo auto karte. Vrlo brzo i složno zaključujemo da nam vrijeme izmiče i da bi odlazak za Portugal bio samo nabijanje kilometara, a vidjeli ne bismo ništa osim auto cesta. Odlučujemo se spustiti na Španjolsku obalu i posjetiti barem dio ogromne rivijere i Barcelonu. Provansa nam je oduzela previše vremena. Moramo ostaviti nekoliko dana i za odmor. GPS je nekim čudom proradio i izvodi nas iz Madrida na auto cestu prema Valenciji.
Dok auto cesta A7 vijuga predivnim krajolikom navigacija nam ovaj put potpuno otkazuje i ne možemo je više pokrenuti. Nevjerojatno koliko je elektronika i tehnologija preuzela upravljanje našim životima. U prvi tren osjećamo se izgubljenima u svemiru. No ubrzo shvaćamo da smo i prije upotrebe elektroničkih pomagala imali živote. Uzimamo kartu i orijentiramo se pomoću nje.
Vozimo se od jedne do druge benzinske postaje. Na svakoj opet pokušavam aktivirati GPS. Sve je uzalud. Lagano sam ga nekoliko puta udario o dlan i gle čuda proradio je. Nije bez razloga izreka: batina je iz raja izišla. Idemo dalje. 15.08. je blagdan Velike Gospe. U pustu Valenciju ulazimo oko 14 sati pri temperaturi zraka 42 C. Na ulicama nema nikoga pa grad izgleda kao da ga je poharala opaka boleština.
Nismo stali ni da načinimo koju fotografiju, jer ako bi se zaustavili potoci znoja slijevali bi nam se niz leđa. Susreli smo puno motorista koji se voze auto cestom u kratkim hlačama i majicama. Nismo baš za takvo rješenje protiv vrućine. Imali smo jednom prilikom iskusiti pad sa 170 km/h na auto cesti i da nismo bili u punoj opremi teško da bih ja danas pisao ovaj putopis. Nakon Valencije vozimo uz obalu prema Tarragoni.
Nakon puno kilometara odustajemo od daljnje vožnje i skrećemo za Teranostru. Prelijepo egzotično malo mjestašce na pješčanoj obali. Pretrpano je apartmanima a od starog gradića ostala je samo poneka kućica i pokoja stara slika u izlogu turističkog ureda. Dok polako vozimo kroz gradić kao da ulazimo u kadar neke od serija: spasilačka služba ili Beverly Hills. Popodne je, oko 17 sati, na svakom uglu ulice poneka grupica mladih ima privatne zabave. U kafiće se ne može ni pomisliti ući jer je gužva neopisiva. Pješčana plaža sa palmama i sojenicama vrvi od kupaća i preplanulih djevojaka. Tu je na pijesku postavljen veliki stage s kojeg dopire glazba kao uvod za večerašnji Beach party.
Ispred ulaza u taj ograđeni dio plaže stoje zaštitari sa svojim nadaleko poznatim izgledom i imiđem. Nabildani, istetovirani, naravno ćelavi sa onom poznatim stavom, napuhani i smrtno ozbiljni. Kao da su svi zaštitari na svijetu pohodili isti tečaj. Pet ili šest raznih policija je u neprekidnoj ophodnji gradom. Policija civili, policia municipale, policia nacionale, policia nacionale itd. itd. Svi voze uglavnom terence. Postoje i ženske ekipe. Tamnopute Španjolke u jeepovima naoružane do zubića i s podužim palicama. Bez obzira na srce sezone i gomilu turista jedna ekipa policije locale kao u filmu predano pretresa jedan mercedes, a njegove putnike cjelu jednu obitelj đepiraju na uglu ulice. Ovdje je to normalna pojava.
Uskoro dolazimo do campa La Tropicana na samoj pješčanoj obali. Camp je kao iz bajke smješten među palmama i izgleda kao mjesto iz raja. Na žalost ta ljepota ima i drugu stranu. Malena parcela stoji 70 eura po danu. Vratili smo se natrag u camp na ulazu u grad koji je od obale udaljen 400 metara. Opremljen je kao i svi kampovi ovdje ali sa razumnom cijenom od 20 eura po danu.
Nakon što smo se smjestili odlazimo do kafića u kampu. Zanimljivo je da u svim ugostiteljskim objektima postoje veliki zamrzivači samo s jednom namjenom. U njima se hlade pivske krigle da bi pivo koje se toči ostalo ledeno hladno. Svugdje se uz pivo poslužuju masline, sir i slane ribice u neograničenim količinama i to gratis. Navečer odlazimo do grada na Beach party koji je već u punom zamahu. Ola Espana!
Ujutro dugo spavamo a potom odlazimo na plažu Tropicanu. Fantastično je, more je čak i pretoplo oko 29 C. Plaža je u potpunosti pješčana i cijeli dan se ovdje odmaramo jer smo se dosta izmorili zadnjih dana. Ručamo u restoranu na plaži. Cijene su više nego povoljne. Na TV-u u restoranu gledamo GP u Brnu. Ovdje svi gledaju utrku kao što se kod nas gleda SP u nogometu. Veće provodimo u kafiću u kampu uz jeftino pivo i naravno masline i ribice. Ovdje je jedini problem što nitko ne govori niti jedan drugi jezik osim Španjolskog. Tako nikada ne možete biti sigurni što ste iz menua naručili. Menu je također ispisan samo na španjolskom jeziku. Tako su se znale desiti komične situacije. Jednom prilikom željeli smo Zubatca i punjene lignje, a dobili smo omlet u lepinji.
Navečer šetamo uz rivu. Ujutro pijemo prvu kavu i krećemo za Barcelonu. Do nje nas dijeli oko 250 km. Vozimo cestom uz more. Ovdje su svi vozači automobila jako obzirni prema motoristima. Čim Vas uoče u ogledalu odmah se pomiču u desno da Vam omoguće nesmetano pretjecanje. Španjolska je zemlja koja podjednako cijeni nogomet, F-1 i moto GP. Vjerojatno iz toga proizlazi i takvo ponašanje u prometu u odnosu na motoriste. Ceste su im odlične a obale kao sa razglednice. Kao u Italiji ovdje je promet između mjesta uz obalu uglavnom reguliran putem kružnih tokova. Unutar njih sjede prostitutke ispod suncobrana nudeći svoje usluge. Prolazimo Tarragonu, Sigets, Velicarcu i Garraf.
Smještaj pronalazimo u Gavamaru u campu u neposrednoj blizini Barcelone. Nada postavlja šator, a ja žurim u trgovinu po večeru. Veće nam prolazi u znaku punjenja baterija telefona, foto aparata i kamere u sanitarijama kampa – vrlo dojmljivo. Ujutro krećemo u obilazak Barcelone. Prvo stajemo kod najneobičnije europske crkve, Sagrada Familia koja je zaštitni znak grada. Red za ulazak u crkvu dug je par stotina metara tako da smo zadovoljni sa par fotografija izvana. Slijedeće što želimo vidjeti je spomenik Kristoforu Columbu do kojeg stižemo povijesnom avenijom Las Ramblas. To je ujedno i najpoznatija ulica u cijeloj Španjolskoj a ne samo Barceloni. Živa je u svako doba dana i noći.
Šetnja njome do obale i pogled na sjajne zgrade, Trgove, kafiće i ulične prodavače savršen je uvod u život Barcelone. Kolumbov spomenik u Portal De La Pau (vrata mira) dizajnirao je Gaieta Buigas za svjetsku izložbu 1888. godine. Spomenik od lijevanog željeza visok 60 metara označava mjesto na kojem je Kolumbo kročio na obalu 1493. godine nakon otkrića Amerike, dovevši sa sobom 6 karipskih indijanaca koji su bili preobračeni na krščanstvo. Svjedočanstvo o tom događaju može se vidjeti u katedrali.
Ostavljamo Kolumba i odlazimo u brdo Montjuic. Mjesto je to s kojeg se pruža veličanstven pogled na grad s visine od 213 metara. Tu se nalazi pravo bogatstvo umjetničkih galerija i muzeja, zabavni park i kazalište na otvorenom. Uživamo dugo u pogledu na trgovačku luku i cijeli grad. Barcelona je za mnoge koji su je posjetili najljepši Europski grad. Očarani viđenom ljepotom spuštamo se s Montjuica i odlazimo do Placa De Espana. Fontanu u središtu ovog raskrižja, nekadašnjeg mjesta javnih vješala dok ona 1715. godine nisu premještena u Citadelu izradio je Josep Maria Sujol. Skulpture je napravio Miguel Blay. Arena za borbu s bikovima izrađena je 1899. godine.
Budući da katalonci nisu ljubitelji borbe s bikovima, arena se danas koristi kao mjesto održavanja koncerata. Na strani prema Montjuicu nalazi se Avinguda De La Reinia Marija Cristina na čijim su bočnim stranama dva visoka zvonika od opeke (47 m). Modelirani su po uzoru na zvonik crkve Sv. Marka u Veneciji. Rad su Ramola Raventosa iz 1929. godine. Avenija vodi do magične fontane ispred Palau Nacional. Velebno je to zdanje unutar kojeg je smješten muzej s najvećom postavom Romaničke umjetnosti na svijetu.
Puni utisaka i informacija odlazimo obalom Costa Brava (divlja obala) u potrazi za nekim mirnim mjestom gdje želimo provesti nekoliko dana. Prolazimo kroz mnogo mjesta na obali: Premija De Mar, Mataro, Blaner itd. Često stajemo da bi fotografirali prekrasne panorame i krajolike. Ako igdje u Europi postoji ovozemaljski raj onda je to južna španjolska obala. Na jednom vidikovcu upoznajemo grupu motorista iz Kanade koji krstare obalom. Motori i oni stigli su avionom do Barcelone.
Vozimo se dalje izazovnom brdskom cestom. Na jednom zavoju s desne strane ceste na zaštitnoj ogradi stoji motociklistička kaciga iz koje strše buketi cvijeća. Pogledom okrenuta k moru kao vječna uspomena ali i opomena da je na ovom mjestu neto od nas svoju ljubav i strast platio najvišom cijenom, životom. Već smo dobrano zagrizli u Costa Bravu koja se proteže u dužini od oko 200 km. Od Blanesa prema sjeveru do regije Emporija koja graniči sa Francuskom. Mješavina je borovitih pješčanih uvala, zlatnih plaža i modernih odmarališta punih turista i nakon što prođe ljeto.
Slučajnim odabirom ulazimo u prelijepo malo mjesto Llafranc. Sa svojim bijelo obojenim kućama i šetalištem koje vodi do susjedne Callele jedan je od najugodnijih gradića na obali. Na samom ulazu na brdu nalazi se camp Kim's u koji se smještamo. Opremljen je kao i svi ostali odlično. Još isto veće odlazimo u šetnju gradom. Oduševljeni smo i odlučujemo ostati nekoliko dana ovdje. Ujutro odlazimo uskom cestom u vrh brda koje se uzdiže na sjeveru. Tu se nalazi svjetionik San Sebastijan. Pogled odavde zahvaća desetke kilometara obale. Na vidikovcu je velika gužva pa stojimo u redu i čekamo slobodno mjesto odakle ćemo fotografirati ovu fantastičnu panoramu.
Ostatak dana uživamo na pješčanoj plaži od koje se odvajamo jedino za ručak ili da se nakratko osvježimo pićem. Naveće hodamo do susjedne Callele. Preljepo je u svim uvalama su desetine barki i čamaca onakvih kao iz dječjih slikovnica. Tek sada se uistinu odmaramo. Ubrzo je došao dan da krenemo prema Francuskoj . Vikend je, nismo mogli izabrati gori dan za povratak. Ceste su prepune automobila kojima se turisti vračaju u unutrašnjost. Zastoji su s kolonama dugim i do 30-tak kilometara.
Veći dio ovog puta vozimo po zaustavnom traku kao i svi ostali na dva kotača. Tu i tamo se sklonimo policijskim vozilima koja se također probijaju naprijed po zaustavnom traku. Na benzinskim postajama i odmorištima susrećemo more putnika svih rasa i vjera. Ima tu vjerojatno i pripadnika Al Qaide, žutih i crnih naroda i još koje kakve svite. Svi oni leže na travi ili golom asfaltu i odmaraju se. Ulaskom u Francusku i dalje je gužva ali ne u tolikoj mjeri. Ne zaustavljamo se puno radi fotografiranja jer je neki mudri analitičar ustanovio da je očekivano trajanje života na zaustavnom traku, ako stojite zaustavljeni na Francuskoj auto cesti maksimalno 20 minuta. Kakav pametnjaković, no mi nećemo provjeravati točnost ove tvrdnje. Cesta dalje vodi za Perpignan, Narbonne, Montpellier i dalje k Azurnoj obali.
Jureći auto cestom negdje kod Marseillea doživjeli smo pravu malu predstavu. Automobilu koji je vozio nekih 100 metara ispred nas otvorio se krovni kofer Thule iz kojeg su poletjele razne stvari. Kao u zvjezdanim stazama kada Enterprise uleti u kišu meteora, tako je meni jedna sandala proletjela pored glave. Teže stvari samljeli su automobili koji su bili bliži nesretniku kojem se otvorio krovni kofer. Sa auto ceste silazimo u Antibes. Tu se osjećamo kao kod kuće iako nas do Osijeka dijeli još 1400 km. U kampu Rosignol postavljamo šator a potom skačemo u bazen. Odličan osjećaj nakon 600 km zamornog puta.
Veće provodimo u kampu roštiljajući kobase i teleće šnicle. Ujutro dok pijemo kavu primjećujem da nam je pukao nosač ralice (spojlera). Nedjelja je pa su mi mogućnosti za neke popravke u radionici vrlo ograničene. Odlučujem se posuditi komad žice od ograde kampa i pričvrstiti spojler na taj način. Kao u crtiću A je To naravno da sam presjekao žicu poveznicu pa je jedan dio ograde tom prilikom pokleknuo.
Na kraju je spojler čvrsto povezan. Sam se sebi divim kako sam to dobro napravio. Ostatak dana smo na plaži u Antibesu gdje su veliki valovi koji se poigravaju s kupačima. Navečer se pakujemo jer ujutro idemo za HR. Ustali smo rano i uključili se na auto cestu.
Vozimo brzo tako da smo se u jednom tunelu kod Monte Carla fotografirali za trajnu uspomenu policiji. Sliku nismo sačekali. Sreća je da motocikl nema registarsku oznaku na svojoj prednjoj strani. Vrijeme je idealno za put jer se nebo blago naoblačilo a temperatura zraka je oko 23 C. Stajemo samo na dopunu gorivom i capucino. U Italiji smo se povezli za jednim Jaguarom koji nije vozio ispod 180 km/h te smo s njim prevalili dobar dio puta. Primjećujemo da se na talijanske auto strade vratila jurnjava koja je dugo bila zaboravljena. Dali zbog kazni ili nečeg drugog nismo uspjeli saznati. Jedno je sigurno kroz Italiju se ove godine vozilo kao nekada. Allseandrija, Piacenza, Cremona, Brescia, Verona, Padova, Venezia, Trieste pa Dežela.
Ulaskom u Sloveniju smirujemo strasti i vozimo polagano. Nakon nekog vremena nailazimo na znak za benzinsku postaju kako ovdje piše: „zadnja pred mejo“. Ovdje točimo gorivo. Na trenutak me zbunila glasna glazba iz jednog automobila slovenskih reg.oznaka. Na sav glas iz njegovih zvučnika poje Marko Perković zvani Thompson. U prvi mah sam pomislio: dugo nas nije bilo, da možda nismo okupirali tu dragu malu državicu i konačno jednom za svagda riješili spor oko graničnog pitanja. U tu mogućnost me razuvjerila rampa na graničnom prijelazu.
U domovinu ulazimo bez ikakvih poteškoća nakon 850 km a ujedno je to najduži dio puta odvežen u komadu. Dolazimo u Bakarac. Prvo u trafici kupujem Moto puls a potom odlazimo na ručak u motel. Osjećaje koji me prožimaju teško je opisati. Ostatak ljetovanja kao uvijek provodimo na „zlatnom“ otoku Krku u obilasku njegovih prelijepih mjesta. To neizostavno podrazumijeva Jurandvor i crkvu Sv. Lucije u kojoj je odljevak Baščanske ploče prvog glagoljaškog zapisa na našim prostorima. Iznad nedaleke Baške nalazi se crkva Sv. Ivana na visini od 100-tinjak metara odakle se pruža najljepši pogled na Rab, Prvić i samu Bašku. Na plažu odlazimo uglavnom u Njivice.
Nakon par dana na najljepšem moru na svijetu krećemo put Osijeka. Do danas nas nije pogodila niti jedna kapljica kiše. Ipak to je ovaj vikend nadoknadilo veliko nevrijeme koje se nadvilo nad Gorskim kotarom. Na ovom zahtjevnom putovanju prešli smo 7268 kilometara bez ikakvih problema osim velike vrućine koja je ove godine vladala cijelim ljetom. Mnogi su gradovi i prelijepa mjesta sada iz nas. Sobom smo donijeli predivne uspomene na njih i na drage ljude koje smo putem upoznali i s kojima smo ostvarili trajne prijateljske veze. To je ono što nas čini ispunjenima i uvijek iznova motivira na nova putovanja.
Na kraju željeli bismo se zahvaliti svim pokroviteljima ovog našeg puta bez kojih on ne bi bio moguć. To su: grad Osijek i gradonačelnik Krešimir Bubalo, Škaro moto prodajni salon i servis motocikala, Tvrtka Konikom Osijek, AMK Slavonac Osijek, knjižara Nova Osijek i naš prijatelj Mihalička Damir zv. Miha. Svima od sveg srca još jednom zahvaljujemo.
