PIŠE: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
FOTO: ELPASSO, TULLIO, LEO i IGOR
Sasvim neočekivano, krajem ljeta prijatelj Tullio me pita: “Ideš s nama za Transfagarasan?” Kroz smijeh mu odgovaram da je to opet vožnja od koje na kraju neće biti ništa, no pokazalo se ovaj put doista krećemo. S time da do Rumunjske i famozne Transalpine putujemo obilaznim putem preko Crne Gore i Durmitora, koji nas je oduševio možda i najviše na cijelom tu putu
Društvo koje je ovu vožnju planira i otkazuje već nekoliko uzastopnih godina je itekako raznoliko. Tullio je uvijek za putovanje i prvi za dignuti atmosferu, Leo je uvijek za zabavu i podizanje tempa u vožnji, a Igor i ja se odlično slažemo još otkad smo zajedno vozili prve kilometre na dva kotača, i na nastavi listali moto časopise.
Tullio mi objašnjava da se prvo ide do njegove mame koja je u vikendici na Durmitoru, pa odvozimo Durmitorski prsten i krećemo prema Beogradu gdje ćemo se naći s Igorom koji kreće dva dana nakon nas. Tada zajedno krećemo za Rumunjsku, točnije do ceste zvane Transalpina i Transfagarasan.
Kreće se u petak i otprilike 5 dana smo na putu, ali meni godišnji završava već u nedjelju, na što mi Tulio u svom stilu kaže da ne brinem, nego da smislim nešto. Budući da ciljamo planinske ceste, ne mogu odoljeti i potvrđujem mu da idem, iskopat ću još dva dana godišnjeg. Prvi dan će biti napet i dogovaramo se krenuti čim ranije; okupljanje je u 5:00 i Jadranskom magistralom idemo prema Crnoj Gori.
Petak rano ujutro sve ide prema planu i oko 5:30 krećemo prema Senju gdje odmah u startu protežemo noge svojim motociklima, a vidim da i Leo dobro proteže one na BMW-u. Naime, za ovu priliku Leo je iznajmio BMW GS, ali vozi u tempu kao da je još na svom nedavno prodanom Tuonu.
Nakon kave u Karlobagu u istom ritmu nastavljamo prema Zadru, malo autoputa do Šibenika i krećemo kroz dalmatinsko zaleđe prema Bosni. Nakon Imotskog prelazimo granicu i poslije ručka u mjestu Studenci nastavljamo prema Crnoj Gori da bi nakon Trebinja, nadomak granice, ja i Leo upali u pravu starinsku policijsku klopku. Naime dok mi je Leo bio u svom stilu na “repu”, na preglednom dijelu ceste je prestizanje koje je više izgledalo kao zaobilaženje, završilo iskakanjem policajca iz grmlja! Iako smo mislili da ćemo nastradati zbog brzine, policajac nam strogo kaže nešto drugo: „Prestizanje preko pune linije, za to vam ide vozačka i idete sudcu za prekršaje!“
Onako u nevjerici hodam po cesti i tražim sredšnju crtu. Nakon gledanja i gledanja vidi se da je crta nekada postojala, ali u vožnji nema šanse da ju vidite. Počinju pregovori i uspijevamo naći dogovor. Dakle, ne idemo kod suca za prekršaje, plaćamo odmah svaki po 200 kuna, što je u biti polovica od traženog iznosa, tako da kazna ispada kao pravi turistički porez, bez potvrde ili računa.
Pozdravljamo se s policajcima i nastavljamo prema granici gdje nas dočekuje gužva te malo po malo, u kasno poslijepodne, ulazimo u Crnu Goru i preko Nikšića u sumrak stižemo do Žabljaka gdje nas dočekuje Tulliova mama Elizabeta. Zadnjih 30-ak kilometara prema Žabljaku neodoljivo me je podsjetilo na Alpe. Pravi planinski zrak i zavojita cesta kroz šumu, da bi preko proplanka stigli na odredište. Gospođa Elizabeta nas vodi do vikendice i nakon otprilike 750 kilometara možemo na zasluženi odmor.
Razgibavanje na Durmitorskom prstenu
Ujutro sam prvi na nogama, izlazim s kavom u ruci i, s obzirom da smo stigli po noći, po prvi put gledam gdje smo. Za nekoga tko voli planine, prizor koji me dočekuje tjera osmijeh na lice i već vidim da je Durmitor pun pogodak. Kao da sam u centru Dolomita! Prohladno jutro i mraz na travi ispred autohtone planinske kućice, uz rub borove šume s pogledom na stjenovite vrhove Durmitora… Bolji smještaj nisam mogao ni zamisliti, kao ni doručak.
Gospođa Elizabeta dobro se pripremila za goste i kod prijatelja u selu naručila domaću pitu od sira, kao i jogurt, pravi lokalni specijalitet, tako da se uživanje ispred kolibe nastavlja. Nakon što je Tullio malo pregledao svoj BMW, sasvim polako, u pravom crnogorskom stilu, oko 11 sati, krećemo na vožnju Durmitorskim prstenom.
Prolazimo kroz Žabljak te skrećemo desno uskom cesticom prema selu Pišće gdje preko proplanaka ubrzo stižemo u pravi planinski ambijent. Zavojita cesta vodi kroz čudesan krajolik gdje svako malo zastajemo da bi uživali u pogledima i fotografirali. Govorim dečkima: “Ovdje je odlično, kao da smo u malim Dolomitima!”.
Durmitorski prsten nastavlja se preko sela Trsa, Nedajno i Male Crne Gore gdje upute za povratak u smjeru Žabljaka dobivamo od djece oduševljene što vide motore. Iako su ceste dosta uske, koji puta i nepregledne, a tu i tamo može vas dočekati i pijesak ili koji kamen u zavoju, količina prebacivanja iz zavoja u zavoj uz spektakularne poglede, čudesne kamene tunele i zabavne dionice kroz šumu čine Durmitorski prsten izvanrednom moto destinacijom.
Za otprilike 150 km trebalo nam je oko 5 sati vožnje uz česte odmore, da bi na kraju ove rute dobro izmoreni stigli do restorana u Žabljaku. Tu smo uz specijalitete, poput domaćih sireva i skute, janjetine pod pekom i karađorđeve šnicle, prepričavali Tulliovoj mami dojmove. Iako smo u planinama, dan je bio prilično vruć, a preko puta restorana vidimo da Ski Hotel Žabljak ima wellness, što nam se čini kao zgodno rješenje da ne radimo nered od malene kupaonice u vikendici. Brzo se vraćamo do vikendice, parkiramo motore i nazad u Žabljak, prvo se osvježiti i oprati, pa u izlazak.
Ostajemo iznenađeni kako mjesto vrvi turistima. Pune su terase i ugostiteljski objekti, pa morate imati rezervaciju da biste uspjeli nešto pojesti. Zadovoljavamo se pizzom za šankom prepunog restorana i zaključujemo da ovu vožnju svakako treba ponoviti!
Nakon još jednog predivnog jutra na Durmitoru pozdravljamo gđu. Elizabetu i krećemo izvanrednom zavojitom cestom prema Pljevlji. Izlazimo iz Crne Gore koja me je, iskreno rečeno, oduševila.
Ravno kao strijela!
Nastavljamo u smjeru Užica pravim starinskim ambijentom, kroz sela koja razdvajaju proplanci. Iako je asfalt izlizan, te dionice su ipak pregledne i podižemo tempo vožnje te brzo prolazimo Valjevo. Bližimo se Beogradu gdje počinje toplina. Praktički se kuhamo na 30 i više stupnjeva celzija, a uz to cesta postaje ravna i prometna.
Kroz gužvu oko 16 sati stižemo pred hotel “Majdan” u Beogradu, da bi nakon 5 minuta hlađenja pred hotelom čuo poznato zveckanje! Stiže Igor na svom Ducatiu, također dobro oznojen od beogradske topline, tako da sjedamo u hotelski bar i uz pivo prepričavamo kako nam je bilo putem. Kako nikada nisam volio putovati kroz velike gradove, prepričavam Igoru kako je zadnjih 50-ak kilometara pred Beograd - uz toplinu i ravnu cestu na kojoj svi voze prebrzo i malo rečeno divlje - bilo naporno. Na to mi on odgovara: “Tako ti je to ovdje, idemo se raspremiti pa na Skadarliju večerati i zabaviti se malo”
Uskoro sjedamo u taksi i krećemo u centar, točnije Stari Grad. Usput propitkujemo taksista gdje je najbolje jesti, zabaviti se i takve općenite stvari dok ga u jednom trenu ne upitam kakav je put prema Rumunjskoj? Govori mi nasmiješeno da je puno puta tim putem išao i da je ravno. Kako ravno? Kao strijela! Nije valjda baš toliko ravno, kažem mu, a on mi kroz smijeh dogovara: „Ma ravno kao strijela i plosnato kao tepsija!“
Definitivno me je zabrinulo to što nas čeka ravna cesta, ali dok smo prošetali Skadarlijom svi smo zaboravili što je taksist rekao, što zbog uličnih muzičara koji su nas za 100 dinara pratili ulicom, što zbog odlične večere u ovdje poznatom restoranu “Tri šešira”. Večer u Beogradu prolazi brzo i u sitne sate stižemo u hotel, a još brže stiže jutro te lagano neispavani krećemo krivudati ulicama Beograda.
Uz malo gubljenja po gradu, hvatamo smjer Pančeva i tu počinju ravnice kroz polja žita. Točno kao što nam je taksist rekao, ravno da ravnije ne može biti! Tako preko Vršca stižemo na granicu i počinju prvi kilometri kroz Rumunjsku. Cesta nakon granice izgleda kao da je davno napravljena i samo minimalno održavana, s puno zakrpa, ali i rupa. Uz to, raslinje koje po rubovima lagano preuzima asfalt samo pojačava želju da čim prije prođemo tu dionicu. Nastavljamo kroz sela prema gradu Oravita i cesta se popravlja. Više nema skakanja preko zakrpa, sada je ravno i počinje biti prometa, i to kakvog! Obrasla magistralna cesta kojom se vozila kreću kao da je autoput! Ovo je ludo!
Vozimo 120km/h, a iz suprotnog smjera nam dolaze auti koji prestižu. Na ovakvoj ravnici ne možete ocijeniti koliko idu sve dok ne projure pored vas, a onda zaključite da idu koliko god mogu! Odlučujem olabaviti malo gas u ovom ludilu, jer uz sve to svako toliko na cesti vidim još nešto zabrinjavajuće. Naime, pojavljuju se neke čudne fleke na cesti i brzo zaključujem da su nastale od naleta vozila na životinje.
Uzimam na znanje da je velika vjerojatnost naleta na divljač na cesti, ali vidim da Tullio i Leo ne razmišljaju o tome i nastavljaju preživahnu vožnju. A gdje je Igor? Ne vidim ga u retrovizoru tako da propuštam Lea, usporavam i čekam... U tom trenu nije mi baš svejedno i okrećem nazad. Nakon minutu ili dvije vidim da se Igor vozi prema meni. Objašnjava mi da je morao stati kako bi provjerio torbu.
Krećemo na Transalpinu
Nastavljamo do Oravite i preko Resite stižemo do Caransebesa. Tu na ručku spominjem momcima da je nedopustivo voziti, a da ne vidiš motor iza sebe. Isto tako, iako cesta dozvoljava da potegneš, ona krije mnoge zamke na koje treba pripaziti i neka zato probaju više “čitati cestu”.
Kako se kazaljka sata pomiče za jedan sat unaprijed kada uđete u Rumunjsku, tako je već i 5 popodne. Brzo se zaustavljamo u zanimljivom Arsenal parku za zadnji odmor pred gradićem Sebes. Nakon dužeg krivudanja ulicama Sebesa nalazimo hotel, pa umorni, ali i zadovoljni, uz večeru radimo planove za sljedeći dan. Iz Sebesa se kreće na poznatu Transalpinu. Nakon cijelog dana provlačenja po prilično zeznutim dionicama, gdje uživanje u vožnji pada u drugi plan, jedva čekamo jutro i krivudanje planinskim cestama.
Konačno sviće dan i nestrpljivo čekam da krenemo na vožnju ljepoticom Južnih Karpata. Brza provjera motora, bacam opremu na sebe i čekam da krenemo, ali taman kad krećemo s parkinga vidim da Igor viri ispod Ducatia. Pušta ulje na filteru! Od svog drmusanja rumunjskim drumovima izgleda da mu se otpustio preslabo dotegnuti filter. Dotežemo ga na ruku, i srećom na ulazu u Sebes nalazimo maleni motoservis, gdje majstor nije imao alat za dotezanje filtera, ali uz Igorov nadzor uspijeva dotegnuti filter s trakom za vezivanje.
Još jedan kasni start, ali makar smo krenuli. Doduše, ne zadugo jer čim smo osjetili prve zavoje s planinskim zrakom signaliziram Igoru da stane i pogleda žmigavac. „Mislio sam da opet puštam ulje“ kaže mi sav preznojen. Provjeravamo još jednom filter, koji više ne gubi ulje, a odlomljeni žmigavac popravljamo grančicom i selotejpom. Sve to skakanje preko rupa u Rumunjskoj očito je načelo malenog Monstera. „Valjda je bilo dosta popravaka“ kroz smijeh govorim Igoru, na što mi odgovara “Nije mu ništa, idemo!”
Nakon tog popravka počinje pravo uživanje. Lagani zavoji na cesti kojoj rubove prekrivaju lopoči, izvanredne dionice uz potoke koji žubore u šumi, a koja se nadvija na zavojima i otežava da uočite... naravno, rupe! Kako smo se već navikli na to, ne smetaju nam više, ali ostajem iza Igora i pratim da ne bi opet pustio ulje. I nakon oduševljenja Dinaridima u Crnoj Gori, počinju mi i Karpati tjerati osmjeh na lice.
Odličan prvi uspon završava uz prekrasno jezero Tau, i nastavlja se spuštanjem u istom stilu s mnogo serpentina do odmorišta nakon kojega krećemo na vožnju preko visoravni. Postaje sve bolje i bolje. Krivudanje preko ogoljene visoravni podsjeća me na dio Passo Romba, nakon čega slijede redovi uskih serpentina, toliko gusto naslaganih da ne nalazim neku poziciju za slikanje nego nastavljam do vrha zvanog Urdele pass na 2145 mnv. Tu se okupljamo i komentiramo kako se vozimo preko vrha planine prilično dugo. Transalpina je stvarno duga dionica. 148 kilometara, od kojih su barem stotinu pravi alpski!
Medvjed i policajac na cesti!
Nastavljamo i kreće spuštanje prema mjestu Novaci gdje cesta završava i ako ikada odlučite odvoziti Transalpinu tu pripazite. Naime, količina katranskih zakrpa dok se spuštamo prema Novacima je nevjerojatna. Djeluje kao da je pedeset posto asfalta preliveno katranom! Toliku količinu nisam nigdje vidio. Izbjegnete jednu ili dvije zakrpe, a onda na sljedećoj naravno prokližete! Par zavoja prolazim tako da na izlazu pustim da mi se premjesti motor, čisto da dečki iza mene vide kako gume opasno popuštaju na tim katranskim zmijama.
Tako nastavljamo do benzinske stanice u dolini i dobro oznojeni uzimamo odmor. Ovdje je bilo stvarno toplo, oko 35°C, a Leo koji je bio na kraju kolone, i nije vidio što sam pokazivao, prepričava kako je malo falilo da padne na katranu. Odmorimo i moramo nastaviti, govorim, jer ako želimo danas voziti Transfagarasan moramo požuriti.
Uživanje na Transalpini i jutarnji popravci uzeli su dosta vremena tako da nastavljamo kroz mjesta prema Ramnicu Valcea nakon kojeg, i otprilike sat vremena vožnje u toplini, hvatamo smjer Transfagarasana te ubrzo dolazimo pred znak koji označava početak prijevoja. Ovdje susrećemo francuskog avanturista koji nas upozorava da nakon par kilometara možemo očekivati medvjeda na cesti!
Krećemo na prvi od 90 Transfagarasanovih kilometara i nakon par minuta nailazimo na scenu iz komedija. Policajac skriven iza auta tjera medvjeda zviždaljkom dok je sa drugom rukom na kvaki svog auta, spreman na brzi bijeg! Prolazim tu scenu dok je Igor dovoljno hrabar da se zaustavi i slika policajca kako “pregovara” s medvjedom.
Prva dionica Transfagarasana je blagi uspon kroz šumu i baš kad pomislim da bi mogli naletjeti na još kakvu divljač, nailazim na još jednog malenog medvjeda kako veselo tumara uz cestu! Nastavljamo kroz šumu, sad uz rub jezera, a cesta? Cesta je u biti složena od zakrpa. Stotine nijansi sive, a negdje je umjesto asfalta čak i beton. Vidi se da održavaju cestu s onim što se nađe, ali ipak, bez obzira što traži punu koncentraciju, vožnja preko ovih fleka ima neki svoj šarm i uživamo krivudajući prema drugom djelu uspona do trenutka kad, kao vodeći u koloni primjećujem, da već neko vrijeme ne vidim Igora u retrovizoru. Nevjerojatno, ne možemo se tako gubiti putem!
Dok se pitam zašto Tullio i Leo ne bace pogled u retrovizor, pogotovo na ovako zahtjevnoj dionici, propuštam ih, zastajem i kojih 10 minuta čekam Igora. On mi kaže da je stao malo slikati. OK, nema više razdvajanja, ako treba vozimo u parovima! Tako na drugi dio Transfagarasana krećemo ja i Igor, i nakon što izlazimo iz šume počinje uspon. Šira cesta i bolji asfalt dozvoljavaju da podignemo tempo, a kako vidim da Igoru paše, još ubrzavam i sad već jurimo prema vrhu.
Iako asfalt nije idealan, puno je bolji nego u šumi, dok nas, u ovo kasno poslijepodne uz manje prometa, savršeno postavljeni zavoji tjeraju sve brže i brže, da bi kroz mračni tunel stigli na vrh. Ne vidimo ostatak ekipe, ali po smiješku vidim da je Igor zadovoljan i kaže “Sjajna vožnja je ovaj Transfagarasan!”
Vrijedilo je truda
Na brzinu, budući da je već 19 sati, tražimo koji suvenir i nastavljamo malenim odvojkom do jezera Balea na samom vrhu prijevoja. Tu nalazimo Lea i Tullia kako uživaju uz obalu prekrasnog jezera na nadmorskoj visini od 2042 metra.
Iako je Transfagarasan izgrađen kao vojna cesta za brzi bijeg nekadašnjeg rumunjskog diktatora Ceausescua, sada je jedno od omiljenih izletišta lokalnog stanovništva, tako da putem prema vrhu na puno mjesta vidimo izletnike kako uživaju uz cestu, a uz sve to su nas kroz vožnju pratili i mirisi njihovih roštilja. Izvanredna vožnja i mirisi roštilja su nas potakli da počnemo razmišljati o večeri, a uz to već je počelo i zalaziti sunce, pa krećemo sa spuštanjem prema Sibiu.
Izvanredno postavljeni zavoji dočekuju nas i s ove strane prijevoja. Tu je čak i malo bolja cesta, tako da spuštanje ispada odlična vožnja. Otprilike sat vremena kasnije stižemo u industrijski grad Sibiu gdje uspijevamo naći hotel usred neke čudne četvrti. Velika željezna kapija, ako ništa drugo, daje pouzdanje da su motori na sigurnom, a cijena je po rumunjski povoljna, otprilike 30 eura. Kako smo kasno stigli, brzinski idemo do grada koristeći taksi te sat ili dva provodimo na večeri u lokalnoj pivnici i vraćamo se u hotel.
Plan za dalje je takav da ja ujutro okrećem prema kući, a dečki nastavljaju prema Brasovu jer žele vidjeti Drakulin dvorac. Šteta za mene, jer u svoj jurnjavi Transfagarasanom smo prošli i uz mjesto Arefu gdje se nalazi dvorac Poenari koji je također bio rezidencija grofa Drakule.
Rano ujutro, dok su još svi spavali, podmazujem lanac i spremam stvari na motor. Čeka me naporan dan. Prvi se budi Igor i idemo skupa na doručak. Pošto sam već u opremi, nakon doručka zovemo ostatak društva i pozdravljamo se. Nemam neki plan nego krećem na zapad i biram kuda najbrže do doma.
Oko 10 sati, nakon krivudanja rumunjskim sporednim cestama, gdje sam većinom prolazio kroz malena sela i na par mjesta uz groblja s nadgrobnim stećcima kao iz filmova o Drakuli, odluka pada na autoput. Krećem prema Mađarskoj i hvatam smjer Budimpešte. Prema navigaciji to je najbrža ruta tako da odvrćem ručicu gasa i u šestoj brzini, uz dosta vjetra, stižem do Zagreba. Još mi malo fali da stignem doma, ali zbog vjetra izlazim s autoputa u Delnicama i poznatim zavojima vozim kroz mrak prema Opatiji. Naporan dan s otprilike 1.100 kilometara završava oko deset sati uvečer. Kao i uvijek, zadovoljan guram motor u garažu i javljam dečkima da sam stigao.
Saznajem da su oni još jednom odvozili Transfagarasan i okrenuli prema nazad. Odustali su od Brasova te su trenutno u mjestu Targu Jiu i ujutro kreću prema Beogradu, gdje su naišli na sjajnu cestu uz korito Dunava, i onda autoputom prema Rijeci. Sutradan uvečer stižu i nalazim se s Tulliom. Obojica zaključujemo da je bilo odlično. Durmitor nam je pružio opuštajući boravak u planinama, dok je u Rumunjskoj bilo toplo i napeto putujući nesigurnim cestama. No odlične ceste Transalpina i Transfagarasan definitivno bile vrijedne tog truda!
