Text i foto: Nada Blažević i Damir Pritišanac
Nako što smo ishodili novinarsku akreditaciju za moto GP Misano 2012 sjurili smo se u San Marino na jednu od najspektakularnijih utrka u kalendaru moto GP natjecanja. Tim više jer je to utrka koja se vozi nadomak Tavullie rodnog mjesta Valentina Rossija. Samo 20-tak km od Tavullie preciznije u Corianu rođen je još jedan veliki vozač, Marco Simoncelli.
Nažalost velika tragedija koja se dogodila prošle godine na V.N.Malezije otrgla je zauvijek ovog mladog i talentiranog vozača iz života i moto GP natjecanja. Za sve što je u ovom sportu postigao i učinio kao izraz posebne povezanosti sa ovim prekrasnim mladim čovjekom uprava i organizatori ovog natjecanja odlučili su da se natjecateljska staza u Misanu od ove godine nazove njegovim imenom. Slijedom ovih činjenica odlučili smo osim prisustvovanja na treninzima i samoj utrci iskoristiti priliku i u slobodnom vremenu običi ovu regiju i mjesta iz kojih su potekli neki od najboljih i najkvalitetnijih svjetskih vozača moto GP natjecanja.
Petak je protekao praćen kišom pa su tako i svi treninzi odveženi uglavnom po mokroj stazi. I mi smo se tog dana pretežno držali krova i sigurnosti media centra u kontrolnom tornju na pisti. Unatoč jakoj kiši odvezli su se svi planirani treninzi kako u Moto 2 i Moto 3 tako i u klasi moto GP. Ni posjetitelji se nisu dali omesti lošim vremenskim prilikama nego su bili prisutni u velikom broju cijelog dana na tribinama i okolnim brdima oko staze.
Subota je donijela smirivanje vremenskih prilika, tako da smo odlučili posjetiti Coriano i Tavulliu, a potom se vratiti na kvalifikacijski trening koji je po rasporedu počeo u 13,15. Budući da smo bili smješteni u Riminiu, prvo smo otišli nekih 5 km od grada u pravcu Coriana do poznatog Nacionalnog muzeja motocikala. Ovaj muzej je jedan od najoriginalnijih te tematski i krnološki najbogatijih muzeja motocikala u Italiji. Uz svoj postav od 250-tak izložaka muzej prati povijest 19 stolječa kroz razvoj i proizvodnju motocikala. Kolekcija sadržava modele uglavnom Talijanskih, Engleskih i Američkih proizvođača koji su ispisali prve stranice moto povijesti i pionira koji su se odvažili razvijati motocikl kao prevozno sredstvo i biti temelj moto sporta kakvog danas poznajemo.
U ovom muzeju postoje jedinstveni i sjajni eksponati koji se rijetko ili ikako mogu vidjeti negdje drugdje. Od talijanskih proizvođača fokus je usmjeren k Moto Guzziejvim modelima koje prati od samih početaka razvoja do perioda između dva svjetska rata. Ovdje su nadalje legendarni Ducati, MV Agusta, Gilera i Laverda. Engleski modeli uključuju marke Norton, Sunbeam, Rudge i Scott. Američki postav odnosi se na Harley Davidson, Indian i Henderson. Sportski modeli motocikala ogledaju seu glavnom kroz legendarne Bimote, Aermachie, Linte te par Yamaha i Hondi. Postav muzeja vodi posjetitelje kroz razvoj Vespe i Lambertte koje su bile revolucionaran korak u povijesti i razvoju motora kao prevoznog sredstva.
Zbog toga što su ga masovno prihvatile žene koje su se kroz ove modele aktivno uključile u svijet motocikala. O tome svjedoče reklame i plakati iz tog vremena koji su postavljeni uz ove izloške. Nakon posjeta ovom hvale vrijednom muzeju odlazimu put Coriana. Već na samom ulazu u ovo mjesto vidljivo je da je sve usmjereno na lik tragično preminulog Marca Simoncellia. Gotovo da ne postoji kuća, izlog ili javno mjesto s kojeg mještane i putnike neprati nasmješeni Sicov lik sa velikih plakata. Rane su još previše svježe i mještani na svaki mogući način iskazuju svoju veliku ljubav i privrženost ovom posebno dragom i srčanom mladom čovjeku.
Kolone fanova svakodnevno se ovdje dolaze pokloniti svom šampionu. Ispred mjesne crkve je postavljen svojevrstan oltar na koji polažu cvijeće, pale svijeće, ostavljaju poklone, ispisuju poruke ili jednostavno izuste tihu molitvu za pokojnog Sica. Strašno je što se ovakvepogibije događaju, nažalost one su uključene u ovakve vrste natjecanja i pred njima smo nemoćni kada do njih dođe. Ime Marca Simoncellia – Sica ostat će trajno zlatnim slovima zapisano u povjesti moto GP utrka kao jednog od najperspektivnijih vozača današnjice i zasigurno budućeg velikog svjetskog prvaka koji na žalost nije doživio da to i postane. Tužni i stegnutog grla odlazimo iz Coriana. U Tavulliji je slika potpuno drugačija. Sve je u znaku broja 46 pa čak i znak za ograničenje brzine u centru grada ispisan je tim brojem. Drugačije i nepriliči jer ovdje je rođen Valentino Rossi, veliki Doture. Stotine fanova ispunilo je ulice i terase caffea u očekivanju prijenosa kvalifikacijskog treninga u Misanu. Dakako najveća gužva je fun clubu i pizzeriji slavnog Docttora.
Žute zastave sa brojem 46 kao da padaju sa neba. Trgovina u dvorištu pizerije podno mjesne crkve puna je fanova koji se guraju da kupe kakav komad odjeće, kapu, maramu ili barem privjesak sa logom i simbolom svog favorita. Atmosfera je cjeloj Tavulliji nabrijana do vrhunca dok fanovi iščekuju početak treninga. Nama je to također znak da je vrijeme krenuti put Misana koji je odavde udaljen oko 20-tak km. Službene treninge odgledali smo uglavnom iz media centra iz kojeg se vidi dio piste i ciljna ravnina. Nakon što su kvalifikacije završile spustili smo se iza boxova sa stražnje strane i pokušali doći do nekog od vozača. To je danas bila nemoguća misija jer kolone VIP gostiju i uzvanika ulazili su u boxove vozača kao da idu na poklon kod Svetog oca. Mimohod je potrajao u nedogled tako da smo za danas završili radni dan i otišli do čuvenog San Marina nadajući se da ćemo sutra biti bolje sreće i uspjeti kontaktirati nekog od vozača.
Kao što smo se nadali jutro je sobom donjelo i dobre događaje. Na Misano World Circuit stigli smo točno na vrijeme i tako imali priliku razgovarati sa nekim od vodećih ljudi iz Talijanskih medija. Jedan od njih je ovlašteni Dornin reporter i novinar Paolo Beltramo koji je jedan od najcjenjenijih Talijanskih izvjestitelja. Kao veliki prijatelj obitelji Simonceli pojavljuje se kao glavni urednik knjige „Naš Sic“koju su uz njegovu pomoć napisali roditelji Marka Simoncellia Rosella i Paolo. Promocija knjige održana je 14 rujna u sklopu GP događanja. Ova knjiga je samo jedna od stvari koja će upotpuniti prihode zaklade Marco Simoncelli , a poslužit će uz sve ostale akcije zaklade za izgradnju doma za djecu sa invaliditetom nedaleko Coriana, Marcovog rodnog mjesta. Nakon kraćeg razgovora sa gospodinom Beltramom penjemo se do media centra na kontrolnom tornju odakle čemo gledati start utrke. Sam početak utrke donio je uzbuđenje koje je uslijedilo nakon neuspješnog starta kojem je kumovao Dani Pedrosa.
Nakon ponovljenog starta utrka je krenula no već u prvom krgu iz sjedišta je izbacila Hectora Barberu i Dania Pedrosu. Kraj utrke nisu dočekala još četiri vozača: Karel Abraham, Matia Pasini, Cal Crutchlow i Alex Espargaro. Budući da smo s novinarskom akreditacijom utrku mogli promatrati samo iz media centra, a i kretanje nam je bilo ograničeno na padock područje bili smo prikračeni za neke od uzbudljivijih pozicija za gledanje utrke. Ipak naših pet minuta došlo je prilikom konferencije za tisak nakon utrke. Našli smo se među skupinom novinara ispred konferencijske zgrade gdje su jedino novinari imali pristup. Konferencija je kratko kasnila pa smo iskoristili priliku za razgovor sa Vittorianom Guareshiem glavnim team menagerom Valentinija Rosija, s kojim smo na neki način dobri poznanici. Dotakli smo se kratko teme Ducatija i Docttora, a nakon toga prva trojica vozača ušla su u media centar.
Ovo nam je bila jedinstvena prilika biti direktno u kontaktu sa trojicom prvoplasiranih vozača utrke koju smo dobro iskoristili. Konferencija i druženje sa novinarima potrajalo je gotovo sat vremena, tako da smo imali vremena razgovarati ponaosob sa svakim od njih. Jorge Lorenzo uglavnom se osvrtao na vjerojatan Rosijev povratak u Yamahu, a na novinarsko pitanje kako će njih dvojica funkcionirati kao timski partneri, tko će biti prvi a tko drugi Lorenzo je dvosmisleno odgovorio da to treba pitati Rossija koji on položaj više voli. Dvoranom je tada odjeknuo smjeh. U ugodnom druženju Docttoru smo kazali da jedan naš prijatelj posjeduje fotografije sa grobnika iz 1980-tih godina kada je njegov otac Graciano Rossi vozio utrku na V.N. Jugoslavije, a na slikama je i on kao mali bebač sa dudom u ustima koji puže i hoda po boxsovima. On nas je oduševljeno zamolio da mu ih putem maila pošaljemo.
O samoj utrci rekao nam je da je ovo utrka u kojoj je on pod velikim pritiskom zbog činjenice da je u Misanu jako puno njegovih fanova i navijača, te mještana iz njegovog rodnog grada koje nesmije razočarati kod kuće. Sva trojica vozača osvrnula su se naravno na nezaboravnog Sica. Treće plasirani Alvaro Bautista rekao je da je ovo za njega jako emotivna utrka i da je sječanje na Marka prisutno u svakom momentu. Iaoko je fotografiranje sa vozačima u konferencijskoj Sali zabranjeno ipak sam Bautisti pružio ruku i čestitao mu na osvojenom trećem mjestu i to smo naravno ovjekovječili sa jednom fotkom. Sva trojica veliki su majstori i heroji današnjeg moto GP natjecanja, a u kontaktu sa nama običnim ljudima izuzetno su spontani i rijetko normalni ljudi neopterećeni slavom sa kojom žive.Stječe se dojam da su nakon silnog glamura kojim su okruženi željni nekog jednostavnog i običnog ljudskog druženja. Zato su vjerovatno toliko dugo proveli u ugodnom druženju sa nama. Za nas je ovime završena velika nagrada San Marina u Misanu na stazi Marco Simoncelli.
Ovogodišnja utrka je u potpunosti bila u znaku broja 58 pa ćemo i mi ovu priču završiti riječima direktora utrke koji je rekao ovako:“ na stazu u Misanu Marco je od svog Coriana udaljenog 8 km mogao doći i pješice. Taman toliko je trebalo da mu se ugrije motor prije treninga. Nikako nemogu zaboraviti njegov osmjeh. Bio je jedna od zvijezda u moto sportu sa nevjerojatnom karizmom. Ovo je prva utrka GP u Misanu nakon njegove smrti. Ovu pistu nazvali smo njegovim imenom jer on je za nas uvijek tu i tako će ostati. Ovdje su njegovi navijači i obožavatelji i on je tu u njihovim srcima.Nažalost mala je to utjeha za tako veliki gubitak. Marco Simuncelli je otišao ali njegova šutnja nikada nije bila tako zaglušujuća.“ Iz Misana Adriatica sa GP staze Marco Simoncelli Nada Blažević i Damir Pritišanac.
