PIŠE i SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „ELPASSO“
Nakon dugog čekanja, dogovaranja takvog puta s prijateljem i onda otkazivanja pet godina zaredom, tri dana prije puta odlučujem: Idem pogledati TT utrke na Isle of Manu! Brze pripreme - motor već ima nove gume, a servis je obavljen - i spreman sam! Svejedno pitam prijatelja ide li sa mnom i kaže da ne može. Znači, idem sam
Brzi pogled na kartu i sve mi je jasno. Za prvi dan uzimam rutu koja vodi kroz moje omiljeno mjesto za vožnju, meni već dobro poznate ceste talijanskih Alpi, kroz Dolomite na Stelvio. Gledajući na kartu, ostatak puta mi je skroz nepoznat.
Za pokret sam odabrao četvrtak, 31.05.2018., tako da probam stići na otok Isle of Man u nedjelju, odnosno na „Mad Sunday“. Rano ujutro u miru polako guram motor iz garaže i mislim u sebi: Je li ovo moguće? Konačno krećem!
Prolazim Sloveniju, malo autoputa do Udina i počinje ljuljanje kroz zavoje Dolomita. Passo Mauria, Tre Croci, Gardena, Sella… Počinje i kiša, ali ne smeta, tek smo krenuli. Na prijevoju Costalunga već je suho i nastavljam prema Stelviu. Stižem, ali slijedi razočaranje jer je moj omiljeni hotel zatvoren. Dosad prilično lagan dan mi sad već miriši na vožnju do mraka pa nastavljam u Švicarsku na prijevoj Umbrail. Predivna cesta - serpentina na serpentinu - uz krasan krajolik i malo po malo dolazim u Landeck u Austriji. Nalazim hotel, večera i spavanje.
Drugi dan se opet budim rano i želim što prije krenuti dalje. Kad sam već tu, vidim da sam par puta bio blizu, a još nisam prošao Silveretta Hochalpenstrasse. Eto, znam kuda ću. Kao za i sve takve ceste u Austriji, treba platiti cestarinu. Lagani zavoji po visoravni uz pogled na vrhove prekrivene snijegom uz jezero i spuštanje po bezbroj serpentina; sve ono što volim. Zadovoljan sam jer znam da će ostatak dana proteći u ciljanju putova kroz Švicarsku prema Bodensee, a uz to počinje i grijati sunce.
Ali, tu je još jedna cesta koju već duže želim proći; B500 kroz Bavarske šume. I eto me, vozim se opušteno 100 do 120km/h, iz zavoja u zavoj po cesti B500 i tako punih 50km. Lijepa i pregledna cesta za voziti, tako da brzo prolazi tih 50 km preko visoravni i kroz šume.
Ubrzo stižem u Baden-Baden malo odmaram na benzinskoj i gledam kuda do Calaisa. Gužva prema Bodenseeju mi je uzela dosta vremena, treba malo ubrzati, a slijedi Francuska gdje se uvijek problem sporazumjeti. Idem na autoput, želim što prije do Engleske, ali već je mrak. Srećom nalazim hotel gdje znaju nešto engleskog, preskačem doručak i krećem ujutro u 6:45.
Eto me u Engleskoj
U podne stižem do Eurotunela. Ukrcaj stvarno ide brzo i za 20 minuta eto me u Engleskoj. Iskrcavam se i idem polako do prvog mjesta gdje mogu malo stati. Sad se vozi lijevo. Kopam po koferu i nalazim strelicu koja se lijepi na vjetrobran da me podsjeća da se moram držati lijevo.
Subota je. Jedna od želja mi je da sam na Isle of Manu u nedjelju kada je Mad Sunday, a to znači da nema ograničenja brzine na poznatoj stazi Mountain Course. Zato odmah nastavljam prema Liverpoolu.
Sasvim slučajno vidim znak za Brands Hatch. Kad sam već tu, nakratko se zaustavljam vidjeti poznatu stazu i nastavljam dalje uz veliki oprez jer još uvijek nisam priviknut na vožnju lijevom stranom. Kilometri sporo prolaze i moram ubrzati ako želim navečer biti blizu Liverpoola. Spajam se na autoput i gledam na sat. 8 sati navečer je, a na navigaciji piše 7. Što je sad?
Onda shvatim da se sat pomiče unazad u Engleskoj. Super dobio sam sat vremena za još malo potegnuti prema odredištu. Još malo ubrzavam i na nekih 40 km od Liverpoola dolazim u malo mjestašce Carnage. Lijepo izgleda, nalazim dobar hotel, brzo se presvlačim i idem u hotelski pub. Samo mi se pivo mota po glavi. Ulazim u pub, a toliko je vrsta piva da ne znam koju bi. Kažem konobaru da mi da neku lokalnu i nisam pogriješio. Nakon dugog dana i cca. 850km, engleski „steak“ baš paše. Izlazim na terasu uz još pivo ili dva. Atmosfera kao iz engleskih TV serija. Šuma, izmaglica s mirisom dima i jedno od najukusnijih piva koje sam ikada pio. Savršen završetak prvog dana u Engleskoj.
Ujutro, opet rano krećem u 8, dolazim u luku u Liverpoolu i raspitujem se za trajekt. Kaže gospođa da je otišao pred pola sata. Kada ide drugi? Kaže, sutra popodne. Kako to? Kod nas ide svakih pola sata. Kaže mi gospođa da ide jedan u 14:00 iz luke Heysham, cca. 80 km sjevernije, ali moraš biti tamo do 10. U 11:30 počinje ukrcaj, možda te uguraju.
Krećem odmah i ne stajem. Nisam 3 dana vozio da bi 2 dana čekao trajekt.
Stižem i kupujem kartu. Kaže mi na šalteru da upadam jedino ako netko ne dođe jer je trajekt rasprodan, a sljedeći ide u 3 ujutro što bi značilo cijeli dan čekanja. Izlazim i upoznajem Engleza Matthewa i govorim mu to. Kaže mi da ću upasti jer je on došao bez motora koji se pokvario tako da bit će mjesta. Tako je i bilo.
Vozim se po TT stazi
Pozivaju me u zadnjoj turi za ukrcaj. Tek tu sam shvatio, kada sam vidio procedure i količine vozila i motocikala, zašto ide jedan trajekt na dan. Odlično, za 3 do 4 sata vidjet ću otok koji sam godinama gledao na slikama i filmovima i koji u povijesti motociklizma ima posebno mjesto. Prvo mjesto, rekao bih.
Adventure je vezan, penjem se u bar, uzimam Guinness i idem na palubu. Prekrasno vrijeme i srećem Matthewa. Još jedan Guinness i upoznajemo se bolje. Vrijeme prolazi i otok postaje vidljiv. Tu sam, kreće iskrcavanje i odjednom vozim se po TT stazi. Nestvarno.
Nastavljam se voziti mada bi trebao tražiti hotel. Nema veze naći ću nešto, želim uživati. Prolazim dijelove staze, svaki ima neku svoju priču, Glen Helen, Laurel Bank, Ballaugh, Gosseneck i dolazim na Joey’s. To je dio staze koji sam htio proći, dva brza lijeva zavoja i onda desni, nazvan po Joeyju Dunlopu, meni najboljem motociklistu svih vremena. I već kad je bio na kraju karijere, skoro u pedesetima, 2000. godine, pobijedio je tri utrke u tri različite klase, a uz to odvozio i svoj najbrži krug ikad na TT-u. Postavio je dan danas neoboreni rekord od 26 TT pobjeda, a uz to je volio sam pripremati motore. Hondini inženjeri učili su od njega kako unaprijediti sve moguće komponente na motociklima, od agregata do ovjesa.
Idem dalje i uz te misli prolazim Guthrie, Verandah te stižem na vrh „Mountain Coursea“. Tu se zaustavljam i, prije nego nastavim na Hailwood’s Rise, slikam se s Joeyjem. Sada sam zadovoljan. Nastavljam preko Creg-ny-Baa i stižem navečer u Castletown gdje nalazim hotel. Treba se odmoriti, sutra se voze utrke.
Race Day. Danas ću vidjeti kako je to kada se utrkuju 300km/h tamo gdje meni i 120 km/h već izgleda brzo. U 9:30 cesta se zatvara i moram brzo odabrati gdje ću stati gledati. Glen Vine. Tu su brzi. Dosta ravnih dijelova s laganim zavojima, koji postaju oštri zavoji kad ih prolaziš s 250 do 300km/h. Zaustavljam se ispred crkve, na ravnici nakon Ballagarey zavoja, kojeg vozači zovu Ballascary. Dobro mjesto za gledanje.
200 km/h pola metra od ograde
Već ima gledatelja, svi se pripremaju. U crkvi možeš kupiti doručak, kasnije i ručak. Nalazim si poziciju na zidiću i čekam. Prolaze automobili organizatora i doktori na CBR-kama. Tišina 5 minuta. Čuje se helikopter, krenuli su. Iz daljine čujem kako prvi motor vrišti . I to traje, dugo, predugo. Paf! Samo je proletio, sljedeći isto. Svaki vozi koliko god može. Nerealno, i tako 62 km koliko je krug dug.
Supersport utrka je trajala 4 kruga. Pobijedio je Michael Dunlop, nećak pokojnog Joeyja, nasljednik u familiji koja je životom plaćala ljubav prema motociklizmu, ali i ostvarivala nevjerojatne rezultate. Mjesec dana nakon ove utrke, Michaelov brat William pogiba u utrci u Irskoj uslijed mehaničkog kvara, kao i njihov otac Robert 2008 na utrci NW 200.
U sljedećoj utrci Michael vozi prebrzo kroz boksove i to mu oduzima još jednu pobjedu. Uz to, jedan vozač pogiba što baca sjenu na cijelu utrku. I ja se zapitam, je li vrijedno? Sad kada sam vidio, vjerujem da kad si sposoban ovako voziti, na ovakvoj stazi, zadovoljstvo koje iz toga izvlačiš mora da je neopisivo. Nitko tu ne dođe poginuti, nego uživati u vožnji.
Staza kao staza je opasna, ali otok Man je predivno mjesto. U to se uvjeravam sljedeći dan kada nema utrkivanja. Sjedam na motor i obilazim otok. Savršene ceste, predivni pogledi, zelene livade, raznolika obala od pješčanih plaža, do stijena prekrivenih travom i mahovinom, stari kameni dvorci, ribarski gradići. Opet malo na stazu. Bray Hill, Ago’s Leap, Union Mills, Ballaugh Bridge, Sulby straight… Gdjegod krenem, lijepo mjesto za pogledati i lijepa cesta za voziti. Odlučujem da ostajem još jedan dan i rezerviram noćni trajekt za Belfast. Idem u Sjevernu Irsku, dom najuspješnijih TT vozača i meni omiljenog Joeyja.
Srijeda, zadnji dan na otoku. Odjavljujem se iz hotela i pozdravljam se s recepcionarom. Mogu reći da su ovdje ljudi super ljubazni i susretljivi. Opet utrke. Ovaj put zastajem u Hawthorns Baru, na dijelu staze Greeba Castle. Ovdje vozači izlaze iz lijevog zavoja i počinju ubrzavati tako da ih je gušt slušati kako „slažu“ brzine da bi sa preko 200km/h proletjeli na pola metra od ograde gdje ja gledam.
Skrećem za Sjevernu Irsku
Već je poslijepodne i ovaj dan je brzo prošao. Utrke su završile i svi vozači sigurno prošli stazu. Oblačim se u odijelo i čizme, još malo vožnje po ovom raju i u luku na trajekt. U 19:30 dolazim na ukrcaj, a u 23.15 krećemo. Gledam s krme prema otoku i mislim kako treba opet doći.
Dok stojim tako na krmi, pored mene se pojavi čovjek u kožnom odijelu. Piše mu na leđima Tiger. Malo razmišljam. Pa to je nekadašnji Joeyjev mehaničar Sam Graham Tiger. Nadimak je dobio jer kod kuće drži tigrove. Kasnije, dok su svi bili u polusnu u loungeu, u svom žamoru čulo se kako Tiger priča okupljenoj ekipi o doživljajima s Joeyjem. To je stvarno stvorilo atmosferu koju ću dugo pamtiti. Vjerojatno istu kao kada su se skupa vraćali kući nakon pobjeda na otoku.
Noćni trajekt bio je pun pogodak! U 3:30 stižemo u Belfast na Titanic Dock. Još malo povijesti prožima ovo putovanje. Otud je Titanic otplovio u povijest. Kamo sada? Ovako rano ujutro nemam kamo. Sjedam na motor i ravno prema sjevernoj obali kroz prilično prohladnu noć, ali prvo u Ballymoney, rodni grad Dunlopa. U 5:30 stižem u Ballymoney, malo neispavan.
Stajem na benzinskoj i prilazi mi stariji gospodin. Čudi se tablici i objašnjavam mu otkuda sam i da sam došao vidjeti otkuda je Joey i gdje se vozio da bi postao tako uspješan vozač. Nasmiješen je i očito zadovoljan da me može uputiti prema Joey’s baru i dati mi upute za ceste sjeverne obale. Pozdravljamo se i želi mi sretan put.
Još ću se malo odmoriti, nadopuniti rezervoar kad sam već na benzinskoj, pa idem dalje. Ulazim platiti benzin, a prodavač mi govori da popijem kavu jer da me gospodin s kojim sam pričao časti. Stvarno gostoljubivi ljudi u Sjevernoj Irskoj.
Stižem pred Joey’s bar oko 6:00 Prerano je da bi bar radio tako da samo slikam Adventurea ispred Joey’s bara za uspomenu i krećem na ceste na kojima su Dunlopovi postali tako dobri motociklisti. I opet savršenstvo kao na otoku Man. Prelijepe ceste u predivnoj prirodi, ovčice i krave na ispaši po zelenim pašnjacima, izlazak sunca koji ostavlja bez daha. I budući da sam na njih stigao u 6 ujutro, samo su za mene. Nigdje nikoga, kao da se vozim u nekom filmu.
1.750 km u komadu
Sad shvaćam zašto su bili tako dobri na motorima. Ovdje ne možeš odoljeti vožnji na motoru. Od ravnica gdje potegneš koliko god možeš do zavoja koji se redaju jedan za drugim. Uz to, ceste stalno idu preko uzvisina i ulegnuća što vožnju čini još uzbudljivijom i zahtjevnijom.
Šteta što već pomalo moram okrenuti prema kući. Prolazim Portrush i Portstewart gdje se održava NW200 i vozim nazad preko sjeverne obale na istočnu prema Larneu, otkuda ide trajekt za Škotsku . Opet predivna cesta, gdje god krenem dobar asfalt, zavoji i priroda. Savršeno.
Iskrcavam se u Škotskoj već dobro umoran i stižem u Castle Douglas, uzimam hotel i razrađujem put prema kući. Dobro naspavan, pomalo se pakiram nakon doručka koji je izgledao kao ručak. Razmišljam kako do doma. Imam što za voziti. Krećem i prolazim kroz Englesku. U 8 navečer stižem do Eurotunela i iskrcavam se u Calaisu.
Odjednom je 21:45. Sat koji sam dobio na ulazu u Englesku sad sam izgubio. Gledam oko sebe, nigdje ništa nema. Razmišljam kako bi bilo preko noći proći autoputom kroz Francusku. Osjećam se prilično odmorno i krećem. U zoru stižem u Švicarsku, kako je svanulo i ja sam nekako odmorniji, tako da nastavljam. Odjednom oko podna umor, teško je koncentrirati se na vožnju, ali omiljena cesta mi je već blizu. I u 4 poslijepodne, nakon 30 sati na putu i 1.750 km, sjedim na 2.758m nadmorske visine na prijevoju Stelviu, uz pogled na spektakularnu cestu.
Umoran, ali i nikad zadovoljniji jer sam, na neki način, i sebi uzeo mjeru što se tiče vožnje, volje, izdržljivosti i koncentracije. Nakon toliko kilometara ispijam pivo da sam sebe opustim nakon toliko vremena provedenog na motoru i spuštam se u omiljeni hotel koji je sada otvoren. Na dan vožnje od doma sam, a osjećam se kao da već jesam doma.
Budim se ujutro. Zadovoljan. Krećem prema bezbroj zavoja koji vode kući. Stelvio, Gavia, Tonale, Mendola, San Pellegrino, Walles, Pordoi, Giau, Tre Croci, Mauria, Udine, Trst, Slovenija. Odjednom ugledam Kvarner. Doma sam.
Potrošio sam otprilike 2.500 eura. Trajekti su skupi, po 130 funti u jednom smjeru, a skupo je i noćenje u hotelu na Isle of Manu. Moglo bi se uštedjeti u kampu, ali nakon toliko vožnje fali komoditet sobe i tuša. U Škotskoj i Engleskoj je podnošljivije, a po meni je Italija najpovoljnija. Uz to znaju napraviti kavu, što Englezi definitivno ne znaju. Bude rijetka kao čaj.
U pola noći guram motor u garažu, KTM me je vrhunski služio. Gledam malo po urici. 6.000km u 10 dana. Ne mogu se odvojiti od motora, vadim suvenire iz kofera i prelistavam slike. I zaključujem; čekam 355dana da opet krenem!
