Piše i slika: Slaven Gajdek
Svatko ima negdje rođake, a mi eto u Slavoniji, u Đakovu. Pa kada već imamo gdje odsjesti onda možemo i više vremena posvetiti svojoj radoznalosti i gladi za otkrivanje nečega nama novoga. Tako smo se odlučili obići Ilok, Vukovar i Osijek.
Nismo pošteno ni krenuli, a nadomak Županje probušili smo gumu. Sva sreća što je u blizini bio Vulkal koji će nas spasiti. Ali postoji kvaka. Sam moram skinuti kotač i kasnije ga vratiti, oni će samo zakrpati gumu i naplatiti. Pošteno, a bilo bi još poštenije da je i cijena bila poštena. Tipična šah-mat pozicija u kojoj nemaš izbora.
U revijalnom tonu smo nastavili kroz Spačvansku šumu sve do Iloka. Simpatičan gradić koji se još uvijek nije oporavio od rata ponudio nam je nekoliko zanimljivosti. Dok smo pored franjevačkog samostana i kurije malo odmarali gledajući Dunav, odlučili smo obići Iločke podrume i izletište Principovac. I opet peh. Pred podrumom nigdje na vidiku organizirane grupe, a pojedinačne posjete nisu im isplative. I što sad? Ništa. Više sreće drugi put.
Principovac je izletište na vinorodnom brežuljku ponad Iloka s hotelom, restoranom i vinarijom. Dolaskom smo zatekli veliku grupu motorista iz Zagorja. Dok su oni tukli gemište i pjevali „I nikom nije lepše neg' je nam' …..“, nama nije preostalo drugo nego malo prošetat i uživati u pogledu s terase. Imali smo namjeru ručati u miru, ali to nije bilo ovdje moguće. Raskalašeni moto klub svojim ponašanjem je maltretirao sve prisutne.
Odlazimo prema Vukovaru vozeći se uz Dunav kojeg smo uspjeli na trenutak vidjeti samo jedanput ili dvaput. Cijelim putem smo među kukuruzom s jedne strane i visokom travom s druge strane.
Nije nam ovo prvi dolazak u Vukovar, tako da ovaj put izbjegavamo odlazak na Ovčaru i produžujemo do novog memorijalnog groblja. Kupujemo i palimo svijeću za sve poginule branitelje te odlazimo do vodotornja, pa kasnije i do centra grada. Kada ti netko ubije onaj trenutak namijenjen ručku, a glad te opasno sustigla, nije nam preostalo ništa drugo nego da se zadovoljimo hamburgerima u nekoj od pečenjara. U Vukovaru se ne zadržavamo duže nego što je nužno jer polako nam vrijeme curi.
Kroz Borovo i Dalj idemo u Erdut vidjeti Erdutsku kulu. Srednjevjekovna kula bogate prošlosti danas nije ništa drugo nego lijep vidikovac s kojeg se pruža dalek pogled na ravnice i polja s obje strane Dunava. Malo odmora i pravac Osijek s obaveznim prolaskom kroz marijansko svetište u Aljmašu. Prometa nema, ceste su prazne, ulazimo u Osijek i vozimo se samo ravno prema centru. Bez prevelikog lutanja i traženja, sami od sebe nailazimo na Tvrđu u koju skrećemo i parkiramo.
Glavni trg u Tvrđi na kojemu se nalaze muzeji ujedno je i veliko okupljalište ljudi zbog brojnih kafića. Predah nam je dobro došlo jer nakon toga možemo slobodno uživati u šetnji uz Dravu s pogledom na stare zidine i kule. Odlučujemo se otići do pješačkog mosta i Starčevićeva trga vidjeti katedralu. Kakve sile su se danas urotile protiv nas da nakon svih pehova do sada, nismo mogli ući ni u katedralu. Zatvorena je za posjete radi obnove.
Kasno je popodne, stojimo u Đakovu pred katedralom i pokušavamo razaznati u čemu se razlikuje od one u Osijeku. Nakon pomnijeg promatranja shvaćamo da osječka katedrala ima jedan zvonik, a đakovačka dva, i da je osječka ipak vidljivo raskošnija. Ako pitaš Osječane ili Đakovčane koja je katedrala ljepša, naravno da će svi reći da je to ona u njihovom gradu, a nama koji smo ovdje u svojstvu turista lijepe su obje bez mogućnosti odabira.
