Piša i slika: Slaven Gajdek
Rijeka Cetina pravi je turistički biser srednje Dalmacije u svoj svojoj dužini od 100 kilometara. Od vrela Cetine sve do ušća u Omišu vijuga dalmatinskim kršom i stvara prekrasne krajolike, a uz nju je s vremenom nastalo i više slikovitih mjesta i gradova.
S ceste Knin - Sinj, a nakon prolaska Kijeva, putokaz me usmjerio lijevo prema selu Civljane i izvorima Cetine. Vijugavom cesticom dolazim do samog sela koje je obično selo Dalmatinske Zagore, ali zato nakon sela, među malim potočićima koji kasnije svi zajedno tvore rijeku Cetinu, naišao sam na velebnu, ali ruševnu starohrvatsku crkvu Sv. Spasa i pored nje starohrvatsko groblje. To je ranokršćanska crkva sagrađena u 9. stoljeću i jedan je od najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj i jedina crkva iz tog vremena čiji zvonik još uvijek stoji.
Samo kilometar dalje, u surovom kamenjaru, stotinjak metara ispod surih kamenih litica, smjestio se glavni izvor Cetine poznat kao Glavaševo vrelo u čijoj se bistroj vodi zrcali okolni krajolik Dinarskih goleti.
Atraktivnog srcolikog oblika jezero poziva da mu se približite, pogledate i da osjetite njegove čari. To su najbolje osjetili hrabri ronioci kojima je ovo jezero stalna inspiracija i adrenalinski zov kojem ne odolijevaju, pa se svako malo spuštaju u njegove mistične dubine i mračne labirinte. Veliko vrelo ili izvor Glavaš potopljeni je speleološki objekt koji su do sada ronioci istražili do 150 m dubine.
U biti, postoje tri glavna vrela, a to su Veliko vrilo, Vukovića vrilo i Batića vrilo čije vode se kasnije sjedinjuju u Peručkom jezeru koje je nastalo nakon izgradnje brane kod sela Donji Bitelić.
Od izvora Cetine put me vodio kroz istoimeno selo pa dalje lijevom stranom jezera ispod padina Dinare sve do brane Peruča. U dužini od 30-ak km kombiniraju se asfalt i makadam koji je ipak daleko manje zastupljen. S ovog dijela puta vrijedno je spomenuti nekoliko točaka s kojih se pruža lijep pogled na jezero u njegovoj skoro cijeloj dužini i selo Dabar o kojem sam jednom i pisao.
Solidna cesta vodi me dalje lijevom obalom Cetine, kroz Cetinsko i Sinjsko polje. Vrlo brzo sam se zatekao u Trilju, odakle sam nakon kave raspalio prema mjestu Ugljane gdje sam i skrenuo prema Novim Selima. Prije Novih Sela odvojio sam se na neoznačenu sporednu cestu koja vodi do same rijeke. Malo spusta kroz grmlje i šumarak i eto me u Čikotinoj Lađi na mostu kakav se danas rijetko gdje može vidjeti u Hrvatskoj.
Vraćam se nazad prema Novim Selima te nastavljam prema Blatu Na Cetini i Zadvarju. A tamo maltene u centru, pored same glavne prometnice za Brela nalazi se mali putokaz koji ukazuje na parkiralište i na sam rub ponora. Veličanstveni kanjon Cetine s vidikovca vidi se kao na dlanu, a veliki slap Gubavica izgleda kao tanka nit dolje u dubini među stijenama. Odavde ne postoji turistički put kojim bi se mogao spustiti u sam kanjon već samo staza po rubu kanjona koja i sama po sebi čini se dovoljna da bi se lijepo vidio kanjon.
Pored hidroelektrane Kraljevac spuštam se u donji tok Cetine, prelazim Pavića most i lagano kroz Kostanje i Zvečanje napredujem prema Omišu i ušću Cetine u more. Prolaskom kroz Gatu skrećem prema Omišu i nailazim na prekrasan vidikovac na kojem se nalazi spomenik Mili Gojsalić.
Tko je bila Mila Gojsalić? Poljička djevojka silovana u šatoru Ahmed-paše. Za osvetu je u zoru ušla u skladište baruta u turskom taboru i zapalila ga. Poginula je zajednos Ahmed-pašom i brojnim turskim časnicima i vojnicima. Taj događaj je iznenadio i prestrašio preostalu tursku vojsku pa su Poljičani napali Turke i porazili ih.
Njezin lik isklesao je Ivan Meštrović ponad ušća rijeke Cetine, a Jakov Gotovac je 1951. godine skladao operu „Mila Gojsalić“.
Malo po malo i eto me na kraju puta. Sav mir i tišinu progutala je gradska vreva. Dok površinu rijeke uzburkavaju barke i galebovi mene preplavljuju osjećaji zadovoljstva. Ima li išta ljepše kada nakon ovako ispunjenog dana sjediš pored mora, ispijaš hladne pive i uživaš u zalasku sunca.
