Piše i slika: Slaven Gajdek
Čovjek se ponekad zapita koliku udaljenost je potrebno prijeći da bi iz izobilja došao do oskudice? Vjerujte, vrlo malu kada se radi o vodi.
Pogledate li Peručko jezero i to njegovo dubinsko plavetnilo ne možete ni zamisliti koja je to količina vode, ali samo nekoliko kilometara dalje, na Svilaji voda se štedi i čuva u povijesnim bunarima koji svoje porijeklo vuku još iz vremena starog Rima. U mnogo čemu podsjećaju na bunare Rajčica - još jednu zanimljivu priču Dalmatinske zagore koju ćemo pričati jednom drugom prilikom.
S brane Peruča uputio sam se prema Hrvacu, gdje sam skrenuo ubrdo prema Zelovu. Cesta je odlična s vrhunski izvedenim serpentinama i asfaltom što se ne može reći za nastavak puta prema Gornjem i Donjem Ogorju, dok prema
Crivcu i Pribudama prelazi skroz u makadam. Ali ono što iz daljine izgleda nepristupačno, u direktnom dodiru postaje blisko i logično. Potrebno je samo slijediti zadani put.
Tako sam vozio predjelima koje su ljudi napustili i prepustili zaboravu. U nekoliko skromnih kućica pokušao sam si predočiti odavno iščezao život, jer morao sam pronaći nešto neobično što me konačno i dovelo na Svilaju, to nešto što izgleda kao da je nastalo udarom nekog davnog meteorita, nešto daleko, tajanstveno, pa čak i mistično. Lepina.
Nakon dosta muke i tlake, eto me na vrhu. Konačno je preda mnom - ta golema ponikva u ljutom kršu stjenovitog oboda i ravnog dna na kojem se smjestilo devet bunara. Na visini većoj od 1.000 metara, stoljećima i za najvećih suša, voda u bunarima je uvijek bila tu. Generacije i generacije seljana tradicionalno su ovdje napasale stoku što je u konačnici i logičan zaključak postojanja ovih bunara.
Povratak sa Svilaje preko Mirilović Polja, lagano i smireno, ponajprije zato što je predosjećaj za ovim bio dobar. Nema ničeg boljeg kad nakon otkrivanja nečeg novog ostane onaj osjećaj istinskog zadovoljstva.
Na izmaku dana, jedna je rijeka vijugala poljem, cesta krivudala gorjem, a u mojim mislima pjesma: „U Zagori na izvoru rijeke Čikoleeeeeee …“ Pogađate već da je rijeka bila Čikola, polje imena starca Petra, gora Svilaja, a selo Čavoglave.
