Piše i slika: Slaven Gajdek
Dobro došli na Kosovo. To je bio pozdrav kosovskog carinika prilikom našeg prelaska granice. Znajući da su mu u ruci naše hrvatske putovnice, nadovezao se još kako je služio vojsku na Plesu i time nam dao do znanja da cijeni naš dolazak iz Hrvatske. Kada sam mu odgovorio da sam ja služio vojsku u Prištini, to ga je još dodatno razgalilo. Nikada nismo dokučili da li je to i bio razlog da dobijemo besplatno sedmodnevno osiguranje za vozilo koje se inače plaća 10 €, ali ta lijepa gesta službenika na ulasku u državu barem je nama dala dodatna krila.
Granicu smo prešli na graničnom prijelazu Globočica i pred nama je bio put kroz brda i šume prema Uroševcu. Nismo imali namjeru zaustavljati se, ali ipak smo mu se radovali kao većem mjestu na putu prema Prištini. Kako smo netom stigli iz Makedonije stalno smo pokušavali povući neku zajedničku crtu i jedino što nam je stalno upadalo u oči, to je užasno puno smeća. Od Uroševca prema Prištini cesta je ravna, a promet relativno gust i spor.
Uz cestu se nižu razne trgovine i male hale tako da smo mogli u polaganoj vožnji promatrati sve oko sebe. Ono što prevladava to su trgovci rabljenim automobilima, male tvornice namještaja, keramičari i razni kamenoresci. Na jednom dijelu puta vozimo se doslovno i kroz gradilište buduće auto-ceste i gutamo prašinu koja se kovitla ispod radnih strojeva i kamiona. Sve je to Kosovo.
Prometni krkljanac koji nas je dočekao na ulasku u Prištinu izgledao je poput youtube snimki iz velikih azijskih gradova. Kolone i zakrčene ulice tjeraju nas da migoljimo između auta. Gdje god su mogli ljudi su se pomicali i propuštali nas, a još kada su ugledali hrvatsku zastavicu na motoru zasvirali su u znak podrške i poštovanja. Mnogobrojni semafori i kružni tokovi vrte nas simo-tamo bez jasne vizije kuda trebamo skrenuti. Ali moja sjećanja stara 35 godina koja su odavno izblijedila ipak su uspjela prepoznati pojedine građevine u gradu i dati mi neke orijentire po kojima ću pronaći put do našeg apartmana.
U svemu tom kaosu postoje i svijetle točke. Naš apartman je u biti stan u zgradi koja ima čuvanu podzemnu garažu s rampom i sigurnosnu bravu na ulazu. Kada znamo da je motor na sigurnom odmah se i mi osjećamo ugodnije. Dva dana su pred nama i nikud nam se ne žuri.
Popodnevni izlazak započinjemo šetnjom kroz najuži centar, a to je popločeni trg i ulica nadsvođena šarenim kišobranima i ukrašena fontanom u kojoj najmlađi pronalaze osvježenje u ove vruće dane. Šetamo korzom i dolazimo na Trg Ibrahima Rugove, pred Katedralu Majke Tereze. Nakon obilaska katedrala istraživanje nastavljamo u okolnim ulicama gdje su se smjestili najmoderniji butici s odjećom, kozmetikom, satovima, mobitelima i ostalim gadgetima.
Ono što je nama bilo impresivno je taj spoj dviju kultura. Na istom mjestu sve te zapadnjačke must have relikvije, a pored toga klasični istočnjački restorani puni roštiljskog dima i točenog piva. Kako drugačije zaključiti večer nego uz ćevape i pivo što je za naše nepce bio pun pogodak, ali kada je trebalo platiti račun ostali smo zatečeni. Sve u svemu, Priština nije jeftin grad.
Drugo jutro provodimo istražujući staru zelenu tržnicu. Sezona je paprika, paradajza i lubenica i skoro da ničeg drugog ni nema. Kako smo ljubitelji raznih začina ovdje smo doslovno ostali uskraćeni za bilo što. Nismo očekivali istanbulski bazar ali da će nam se izbor svesti samo na crvenu papriku to je ipak bilo razočaravajuće. Da ipak odemo s tržnice zadovoljni pobrinuo se jedan nepoznati stariji gospodin koji nam je bio prevoditelj. Tamo svi govore albanski i on je jedan od rijetkih koji zna i naš jezik, tako da smo se u svemu tome i dobro našalili.
Preko dana odlučili smo se s motorom malo điravati po gradu, predgrađima i okolici. Tako smo prošli Kosovo Polje, Lipljan i Janjevo. Uz cestu kojom se vraćamo u grad nižu se trgovački centri jedan za drugim. Teško je odabrati u koji se zaustaviti pa smo nasumce stali u Avantgarde kako bi potražili nekakvu hranu u supermarketu. Ni tu nas nije poslužila sreća jer svi proizvodi su nama nepoznati i poprilično skupi. Vozimo se u naš apartman i preko puta, kod uličnog prodavača, kupujemo pečeno pile. Nije bilo najukusnije, ali izvuklo nam je osmijeh zadovoljstva na lice.
Zadnje veče u Prištini. Šetamo gradom,gledamo izloge, slikamo se i promatramo ljude oko sebe. Mladići su uredni, obrijani, lijepo ošišani i moderno obučeni. Djevojke su izuzetno lijepe, našminkane i zapadnjački osviještene. Nema otuđenosti, depresije, ružnih riječi i psovki. Međusobno se druže i koketiraju, te se vidi da uživaju u svojoj mladosti i slobodi.
Jedva pronalazimo mjesto za sjesti u nekom kafiću i onda opet problem u komunikaciji. Čudno nam je bilo to da osim albanskog jezika ljudi ne kuže barem nešto malo engleskog, pogotovo u ugostiteljstvu. Ali osim Pećkog piva, jedinog domaćeg kosovskog piva, toče se i druga uvozna, a nama najinteresantnije je bilo Skopsko, jer pili smo ga već prije u Makedoniji i znamo da je dobro. Nakon nekoliko krigli pive, razgovora i dojmova osjećamo se zadovoljno i sretno što smo odlučili doputovati na Kosovo i sve ovo vidjeti i doživjeti. Ako ikada budemo u prilici sve ćemo ponoviti.
