Piše i slika: Slaven Gajdek
Kada se spomenu Julijske Alpe uvijek se pomisli na Sloveniju i Triglav, a malo je poznato da postoji i talijanska strana istog tog masiva. Ove godine sam si dao priliku da se i sam pobliže upoznam s jezerima, rijekama, planinama i mjestima s druge strane granice.
I tako sam se od Rateča krenuo spuštati prema Tarvisiu (slov. Fužine) kada me mali putokaz usmjerio prema Mangartskim jezerima. Već sam navikao da se svagdje svaka sitnica plaća tako da sam i ovdje za 6 € dobio pogled na veličanstvenu stijenu Mangarta i prelijepa Mangartska jezera poznatija pod nazivom Belopeška jezera.
U samom Tarvisiu obišao sam gradski mercato gdje sam se jedva uspio obraniti od nasrtljivih trgovaca koji su mi silom željeli uvaliti kožnu jaknu. Krenulo je s 250 € da bi me kasnije molili da je kupim za 30 €. I prava je šteta što kožne jakne nisu moj đir i što nisam kupio barem tri. Vjerojatno ih ne bi imao ni gdje spakirati.
Napuštam Tarvisio i uz Rio del Lago uspinjem se prema mjestu Predil i Predilskom jezeru. Iznad mene se uzdižu Mala Ruša i Veliki Grintavec, a na samom Predilskom sedlu nailazim na veliki bunker iz 1. Svjetskog rata. S platoa ispred bunkera pruža se i najljepši pogled na Predilsko jezero koje je jednako zelene boje kao i Mangartska jezera.
Prepuštam se čarima prirode i uz obalu jezera polako napredujem prema Sella Nevei. Zimi skijalište na padinama Kanina, a ljeti prolazna stanica za motoriste. Ali zato spust iz Sella Nevea prema Chiusaforteu zavrjeđuje da se spomene zbog svojih serpentina izvedenih kroz tunele. Specifično i zanimljivo.
Dolaskom u Chiusaforte spustio sam se u veliku dolinu rijeke Fella. Dolina se pruža od same tromeđe Italija-Austrija-Slovenija sve do Udina i nekada je prepoznata kao najlakši prirodni put između Beča i Trsta. Još za vrijeme Austro-ugarske tim smjerom je sagrađena prva cesta, a kasnije i pruga koje su povezale Beč s Jadranskim morem, odnosno lukom Trst. Trase tih prvih prometnica danas su pretvorene u biciklističke staze koje vrve biciklistima.
Nekoliko bezličnih sela i mjesta nižu se jedno za drugim i evo me u Borgu di Venzone (slov. Venčon). Sam naziv mjesta govori da se radi o utvrđenom gradiću opasanom zidinama unutar kojih je, začudo, dozvoljen promet. Popločene ulice, bunari, fontane, kapije, kafići i slastičarne daju jedan prekrasan utisak koji sa sobom nosi i cijenu od 2 € za macchiato.
Ponovo se vraćam na glavnu magistralu i uz rijeku Tagliamento krećem put Udina. Oko mene su, kao čarolijom nestale visoke planine i vozim se kroz razna sela okružena plodnim njivama. Kod mjesta Buia odvajam se za Tarcento (slov. Tarčent). Prekrasan i skladan gradić s granitnim kockama po ulicama i još ljepša alpska rijeka Torre bili su okidač za navalu adrenalina. Kada najmanje očekuješ da te nešto može tako iznenaditi onda ti se to i dogodi.
Ushićen, prepun dojmova i dobrog raspoloženja hvatam smjer prema Sloveniji. Uz rijeku Torre vraćam se ponovo u zagrljaj alpskih vrhova i dolina, te uz sam Gabrovec prelazim Ucceu (slov. Učju) i pored mjesta Žaga spuštam se u dolinu Soče.
