Stoime na granica. Neboto se namurti. Se podgotvuva dožd.
Čovjek bi se upitao, što očekivati dalje, kada te na samoj granici dočeka prolom oblaka, a ti planiraš tu provesti četiri dana? Sreća u nesreći je to što je u blizini bio teretni terminal s ogromnim natkrivenim parkiralištem gdje smo mi na brzinu šmugnuli, a da se nismo pretjerano namočili.
Kako si podignuti raspoloženje kada su se spojili nebo i zemlja? Odgovor je samo jedan. Hranom. I opet sva sreća što smo imali kod sebe nešto suhe hrane, pa malo prizalogajili, sve onako stojeći pored motora.
Nevrijeme je bilo žestoko, ali kratkotrajno, tako da nismo izgubili niti cijeli puni sat čekajući nastavak puta. Krećemo, prolazimo Kumanovo i vozimo auto-putom prema Skoplju. U jednom trenutku primijetim psa, usporim i pomislim kako je on tu zalutao. U drugom trenutku primjećujem da auto-put uopće nije ograđen žičanom ogradom i da nema bankine. Nakon 100 metara s auto-puta se odvaja makadamski put u nečije dvorište. Malo dalje žena po zaustavnom traku gura tačke i ide u vrt. Magarci pasu travu pored ceste. Auti jure 120 na sat. Mi sve to gledamo i mislimo si da je tu sve ludo.
S puno sreće dolazimo u grad, vrlo lako pronalazimo apartman koji smo bukirali preko Bookinga i sklapamo jedan zdrav i prijateljski odnos s domaćinom. Sam apartman je od A do Ž deluxe kako je i pisalo u opisu, a 30 eura po danu je stvarno premalo. Ali takve su ovdje cijene.
Dok se mi smještamo i raskomoćujemo gazda nas je već rezervirao da moramo kod njih barem na sok. Uz ugodan razgovor i kavu jedva se uspijevamo osloboditi njihovog zagrljaja uz objašnjenje da se moramo naći s nekim ljudima. Čovjek je odmah ponudio telefon da nazovemo koga trebamo. Svaka mu čast.
Gele i ja smo prije 30 godina zajedno služili vojsku, dobro se slagali u to vrijeme i pojavom Facebooka se pronašli. Tako je pao dogovor da ako ikad dođem u Skoplje da mu se javim. I eto, idemo se sresti sa supružnicima Ilievski, Geleom i Elenom.
Na glavnom gradskom trgu Aleksandra Makedonskog prepoznajemo se iz daljine. Pozdravljamo se, naše gospođe se upoznaju, a mi kao da smo još jučer bili zajedno. Odmah je krenula priča, oni na makedonskom, mi na hrvatskom, ali razumjeli smo se koliko je bilo potrebno. Nakon malo šetnje po centru, kao pravi domaćini počastili su nas vrhunskim roštiljem u jednom skopskom restoranu, uz nezaobilaznu domaću rakiju i Skopsko pivo.
Uz srdačne razgovore i šalu oni su nam napravili raspored za sutrašnje prijepodne. Doći će s autom po nas, vode nas na brdo Vodno i u Makedonsko etno selo. Poslijepodne smo slobodni jer oni rade, ali navečer poslije deset još barem jedna cuga.
Slijedeće jutro svi smo bili točni. Po dogovoru vozimo se kroz grad na Sredno Vodno. Dok nam oni objašnjavaju neke stvari mi uživamo gledajući oko sebe. Na Srednem Vodnom polazna je postaja žičare koja nas vozi na vrh Vodno gdje se nalazi Milenijski križ. Križ je od čelika i sagrađen je kao spomenik na dva milenija kršćanstva u Makedoniji. Sa svojih 66 metara visine ubraja se među najveće križeve u Europi. Unutar konstrukcije napravljeno je dizalo s kojim se može stići na sam vrh križa odakle se pruža prekrasan pogled na cijelo Skoplje. Ali mi nismo bili te sreće, jer baš u trenutku našeg boravka na Vodnu dizalo je bilo u kvaru. Ali ništa manje atraktivan pogled nije ni s podnožja križa tako da sve ovjekovječujemo foto-aparatom i mobitelom.
Spuštamo se nazad i odlazimo u Makedonsko etno selo. To je turistički centar povijesnoga tipa. Tu se mogu vidjeti kuće tradicionalne gradnje iz raznih dijelova Makedonije, kao npr. bitolska kuća, tetovska kuća, kumanovska kuća, ohridska kuća, prilepska kuća … Mnoge od njih ukrašene su i s narodnim rukotvorinama kao i tradicionalnim svežnjevima duhana i crvene paprike koji se suše na suncu. U nekima su uređeni kafići i restorani, dok su u drugima uređene sobe za spavanje. Idealno mjesto za one koji žele doživjeti sterilnu Makedoniju.
Za doživjeti pravu Makedoniju potrebno je ipak zagrepsti malo po starom pazaru i pojesti dobar ručak u roštiljskom dimu. Upravo to dvoje mi smo i učinili nakon što smo po dogovoru dobili slobodno poslijepodne. Tu smo na licu mjesta shvatili da je u Skoplju nemoguće ući u pogrešan restoran ili nešto pogrešno naručiti. Sve je dobro i od svih kuhinja u našem bližem okruženju makedonska je definitivno najbolja.
Jednom je neki novinarčić napisao i kod nas objavio da je Skoplje ružan grad prepun monumentalnih spomenika koji ništa ne predstavljaju. Nakon toga svi su se držali te priče kao guske u magli i svi su stalno spominjali neke spomenike, a da u Skoplju nikad nisu bili i nemaju pojma ni o čemu. Putem svih tih spomenika Skoplje priča svoju povijesnu priču koju stranci ne razumiju ako im to netko ne objasni. Mi smo imali tu sreću da smo dobili dosta poduke o povijesti i s razumijevanjem smo uživali u obilasku grada. Ali grad ipak ne čine samo spomenici. Tu su moderne zgrade ministarstava i muzeja, a bogami i nekoliko lijepi vitkih mostova preko Vardara. O starom gradu da i ne govorimo.
Poprilično umorni idemo malo odmoriti u apartman, jer poslije deset moramo još na cugu ili dvije. Ali dolaskom baš nas je gazda primijetio i odmah ponovno zarobio s kavom i sokom. Sve nas je ispitao, od kuda dolazimo, kuda dalje idemo, posavjetovao kako idućih dana voziti po Albaniji i što tamo jesti, a što ne. Još se poput roditelja postavio da mu se obavezno javimo kako smo i jesmo li dobro. Prekrasan osjećaj kada te ljudi tako prime.
Kasnije navečer, naravno da smo zatvorili birtiju družeći se i pričajući dugo u noć. Ali nije nam žao ni jednog trenutka provedenog u ovom lijepom gradu i s ovim predivnim ljudima.
