Piše i slika: Slaven Gajdek
Prošlo je punih pet godina otkako sam posljednji put kročio na Papuk i u šumski raj Jankovca. Pet godina otkako su mediji brujali o senzacionalnoj snimci – vuk u papučkim šumama! Ako je snimka i bila autentična, taj je samotnjak vjerojatno već odavno nestao – možda se vratio odakle je došao, a možda je sudbina u divljini bila nemilosrdna. Danas na Papuku nema ni vukova, ni medvjeda. No zato su tu brojni ptičji pjev, srneće staze i sve ono što ljubitelje prirode, planinarenja i vožnje ostavlja bez daha.
Naravno, nisam ni krenuo s idejom da ću tražiti vuka. Ova vožnja bila je svojevrsna test-proba moje izdržljivosti – duga jednodnevna avantura dugačka preko 400 kilometara. Kako mi je u planu idući tjedan provesti u neprekinutom društvu svog Kawasakija, želio sam provjeriti koliko još "konjskih snaga" imam i ja sam.
Papuk sam odabrao sasvim slučajno. Ponekad se dogodi da više ne znaš gdje krenuti, a da već nisi bio. Tada pustiš neka put bira sam sebe. I ispalo je savršeno. Cesta kroz Slavoniju, zeleni obrisi planine, povremeno selo, tišina, mirisi ljeta – sve ono što ti ne treba na papiru, ali ti znači više od bilo čega.
A što se tiče idućeg putovanja – opet Bosna, i malo Crne Gore. Zašto stalno Bosna? Zbog nevjerojatnih ljudi, gostoljubivosti, one tople, iskrene dobrodošlice. Zbog hrane koja ima okus doma, a ne turističke fuzije. I naravno, zbog realnih cijena. Da, neke od tih stvari imamo i kod nas, ali kad mi netko pokuša prodati jelo ili krevet za trostruku cijenu – zahvalim i idem dalje. Ne želim financirati nečiji pohlepni biznis model.
Sljedećih dana slijede i konkretne priče, kao i fotografije – možda vas inspiriram da se i vi otisnete prema Papuku, prema Bosni, prema nekom svom unutarnjem otoku u Panonskom moru.
Vidimo se na cesti.
