Piše i slika: Slaven Gajdek

 

 

„Drugi muškarci svoje žene za 1.maj vode na vikend u Opatiju ili na wellness u Tuhelj, a kuda ti mene vodiš. Na vražji Kozji Vrh. Ne znam ni što je to, ni gdje je to.“ Tako je otprilike glasio ženin monolog na moj prijedlog za prvomajski izlet.

 

Bajkerska ljubav ne poznaje granice i nije cilj toliko važan koliko je bitna sama vožnja, pa kuda god to bilo. Uvijek biramo takve destinacije koje još do sada nismo obišli i putove kojima nismo prošli.

 

Kozji vrh je selo u Gorskom kotaru u Gerovskom kraju i po ničemu nije ni poznato ni specifično. Jedino što je predzadnje selo na granici prema Sloveniji i nalazi se na glavnoj cesti koja preko Gerova, Parga i Prezida povezuje Delnice s Cerknicom.

 

 

Pošto stvarno nismo imali ni gdje sjesti na kavu, a kamoli nešto pametno vidjeti, vraćamo se prema Pargu, gdje kod Mede ipak postoji mjesto za ugodan odmor.

 

„Ne želim ići kući. Izvoli smisli gdje ćemo prespavati, a da to nije tu u šumi.“ Tako je glasio nastavak onog monologa s početka priče. A kako mi muškarci uvijek volimo udovoljiti svojim ženama, upalio sam motor i odvezao nas preko Gornjeg Jelenja u Kraljevicu, gdje smo uzeli smještaj u kampu.

 

 

 

Ono što je na početku dana bilo „vražji Kozji Vrh“, na kraju dana se pretvorilo u ugodne trenutke na moru uz zalazak sunca i rashlađeno pivo. Možda nije Opatija, ali nismo ni mi neki ljubitelji opatijskog glamura.