Foto i tekst: Nada Blažević i Damir Pritišanac
Da Amerika nije jedina zemlja na svijetu koja ima privilegij da posjeduje jedinstvenu cestu, misleći pri tome na legendarnu Route 66 potvrđuje činjenica da susjedna republika Mađarska ima odgovor na to sa svojom cestom Route 67. To je bio više no dovoljan razlog da se zaputimo onamo i provezemo se „čuvenom“67-icom....
Kaposvar lijepi Mađarski grad gotovo jednako udaljen od Osijeka koliko i od Hrvatske metropole Zagreba po mnogo čemu jedinstveno je vikend odredište bilo da se radi o jednodnevnom ili izletu od nekoliko dana.
Lijep sunčan dan bio je dovoljan poticaj da uskočimo u kožna odjelca i zaputimo se preko Baranje u susjednu Mađarsku. Baranjske ceste pravi su izazov dok vijugaju kroz nepregledne hektare vinograda čije lišće sa svojim bojama cjelom krajoliku daje poseban izgled.
Granicu prelazimo u Baranjskom Petrovom Selu nedaleko B.Manastira. Preko Beremenda, Siklosa i Pečuha cesta nas vodi put Sigetvara. Neposredno pred ulazak u taj zanimljiv povjesni Mađarski grad uključujemo se na cestu broj 67 koja spaja Sigetvar sa poznatim ljetovalištem Balatonlele na tzv. Mađarskom moru odnosno jezeru Balaton. Budući da se radi o samo 94 km ceste Mađari su od nje načinili svojevrsnu parodiju u odnosu na čuvenu Road 66 koja povezuje istočni sa zapadnim dijelom Amerike a proteže se tisućama kilometara.
Susjedi Mađari pobrinuli su se da i njihovoj Road 67 ne nedostaje sadržaja kojima obiluje Američka 66 –ica, pa su duž cijele dionice otvorili country barove, korale, ruralna gospodarstva. Uz cestu pasu „krda“ (bizona) ovaca, a na mnogo mjesta postavljeni su vjetrokazi po uzoru na američke da bi sve bilo vjerodostojno predalekoj USA. Svako malo oznake uz cestu potvrđuju da se krećete „čuvenom“ Route 67. Nedaleko njenog ishodišta odnosno samo par kilometara od Sigetvara Route 67 dovodi putnike do veličanstvenog monumenta tj. do spomen parka dvojici povijesnih junaka čija je slava dosegla epske razmjere. Dakako radi se o Nikoli Šubiću Zrinskom i Sultanu Sulejmanu I. Nekada mrski neprijatelji danas dijele zajednički spomenik vjerovatno i zbog činjenice da su obojica za ondašnje a i današnje prilike bili ljudi posebnih karizmi i uz to hrabri i umješni vojskovođe.
Na mjestu ovog spomen parka odigrala se povijesna bitka koja je na neki način odlučila o budučnosti i sudbini cijele Europe. Naime ovdje su se sukobile Habzburške snage pod vodstvom Hrvatskog Bana NikoleŠubića Zrinskog i močna osmanlijska vojska vođena Sultanom Sulejmanom I. U namjeri da osvoje Beč vojska od oko 100 000 turaka pokušala je preko Sigetvara doći do Zagreba kojeg su namjeravali pretvoriti u jedno od glavnih uporišta za prodor prema Beču, a potom do južnih Njemačkih i sjevernih Talijanskih gradova. Tadašnja malena utvrda Siget bila je ključna zapreka Turskom proboju u srce Europe tj. Beču. U teškoj bitci nakon višemjesečne opsade Sigeta pogiba N.Š. Zrinski, a pred sam njen kraj prirodnom smrču umire i Sulejman Veličanstveni. Siget pada u Turske ruke, ali su im naneseni preveliki gubici da bi mogli nastaviti daljnji pohod na zapad. Iz tog razloga se ova bitka smatra jednim od ključnih događaja za zaustavljanje Turske vojske u prodoru na zapad Europe.
Ovu bitku je u svom epskom djelu „Opsada Sigeta“ opjevao Hrvatski državnik i pisac Nikola Zrinski mlađi, unuk Sigetskog junaka. Spomenuti ep pisan je na Mađarskom jeziku pa stoga iako ga je pisao Hrvat ubraja se u jedno od največih dostignuća rane Mađarske književnosti. Nakon što smo se nakratko vratili u ondašnje vrijeme i odmorili kod ovog impozantnog monumenta nastavljamo Routom 67 prema Kaposvaru. Krajolik kojim prolazi 67-ica vrlo je zanimljiv jer se svako malo uspinje po mnoštvu brežuljaka da bi po svom silasku u doline prolazila pored desetak malih jezera i ribnjaka. Mnogobrojni korali, štale i ambari uz cestu dodatno doprinose Američkom ugođaju. Nedostaju jedino bizoni no njih ovdje zamjenjuju srne, jeleni i ostala divljač kojie ovdje ima od pamtivjeka.
Nakon nekog vremena i uživanja u ugodnoj vožnji Road 67 dovodi nas do samog ulaza u Kaposvar. Ovaj gradić po mnogo čemu se razlikuje od drugih Mađarskih gradova. Prvenstveno zbog činjenice da ga se uspoređuje sa talijanskom prijestolnicom Rimom jer je poput njega izgrađen na sedam brežuljaka. Na ovoj lokaciji naselja su postojala još 5000 god. prije krista. dok prvi grad podižu Kelti 400 g.pr.kr. Ime Kapos spominje se 1009 godine u osnivačkim dokumentima Pečujske biskupije. Turci ga osvajaju 1555 godine, a napuštaju 1686. Danas je Kaposvar više turistički nego industrijski grad, a 2000-te godine postaje i sveučilišni centar. U grad ulazimo širokom dvotračnom avenijom kojom stižemo do željezničke stanice odakle ćemo krenuti u obilazak grada.
Željeznička stanica klasična je Austrougarska građevina koja dominira u južnom dijelu grada. Bez obzira na mnoštvo kolosjeka, lokomotiva i svakojakih vagona prilično je tiho i čini se nije pretjerano prometno iako je ovdje jedno od glavnih željezničkih čvorišta u ovom dijelu Mađarske. U prilog slabom željezničkom prometu govori činjenica da je Kaposvar nakon komunističke vladavine ostao na periferiji industrijskih događanja zbog svog zemljopisnog položaja u zemlji. Ova stanica sada je interesantna jedino turistima jer se na njezinim kolosjecima mogu vidjeti već davno zaboravljeni modeli Ruskih, Čeških i Mađarskih lokomotiva. Nakon razgledanja ove zanimljive postaje prelazimo na drugu stranu ulice u čijem se malenom parku nalazi gradsko Kazalište.
Ta zanimljiva građevina nalik je na dvorac secesijske arhitekture sa prijelaza stolječa. Ono je simbol grada i jedno je od najpoznatijih i največih kazališta u Mađarskoj. Rakoczi trg na kojem se smjestilo kazalište nekoć je bio glavni gradski Trg. Uglavnom svi Trgovi i većina ulica u gradu uređeni su mnogim žardinjerama i gredicama prepunim cvijeća pa tako Kaposvar nosi epitet grad cvijeća. U to smo se uvjerili na gotovo svakom koraku u svim dijelovima grada. Od kazališta odlazimo samo nekoliko stotina metara do glavnog gradskog Trga. Ovaj Trg jedan je od najraskošnijih Trgova u Mađarskoj. Krase ga mnoge povijesne i kulturne građevine. S jedne strane nalazi se Gradska Viječnica pored koje je impozantni spomenik Kosuth Lajosu Mađarskom političaru i v.d. predsjedniku u vrijeme revolucije 1848 – 1849 god.
Ovaj lik nije baš bio naklon Hrvatskoj za koju je rekao da je ne vidi na zemljovidu već se zalagao za veliku Ugarsku koja bi se prostirala od Jadrana do Karpata. Hrvatskoj nebi dao niti autonomiju. Eto kako je radio tako je i završio. U toku državnih nereda pobjegao je u SAD a potom u Talijanski Torino gdje je i skončao sa svojom idejom velike Mađarske. I na ovom primjeru vidimo kako u konačnici završavaju takve ideje i projekti.
Ostavljamo Koshuta Lajosa s mirom i okrećemo se k središtu Trga kojim dominira katedrala Blažene djevice Marije. Ovo iznimno sakralno djelo jedno je od glavnih obilježja grada. Uz to Kaposvar je i sjedište rimokatoličkih biskupija ovog dijela Mađarske. U sklopu ove crkve odnosno uz njezin južni zid postavljena je bista Sv. Stjepana Kralja. Ovaj sin velikog Ugarskog kneza Gejze i knjeginje Šarlote 1000-te god. na sam Božić okrunjen je za prvog Ugarskog kralja i to krunom koju mu je osobno poslao Papa Silvestar II. Stjepan I zaslužan je za prihvačanje kršćanstva kod Mađara. Katoličkoj crkvi dodjelio je ogrome posjede. Zbog svoje pobožnosti i širenja kršćanske kulture te odanosti Papi proglašen je svetim, a Mađari ga i danas slave kao jednog od največih svetaca u zemlji.
Nedaleko ove katedrale nalazi se velika zgrada rimokatoličke gimnazije. Hotel Kapos također se uklopio u ovaj impresivni Trg, dok se korzo prostire s obje njegove strane i čini glavnu gradsku šetnicu. Kaposvar je sveučilišni grad pa na ulici srećemo uglavnom mlade ljude koji koriste ovaj sunčani jesenji dan za predah i opuštanje. Nakon što smo nevoljko napustili ovaj predivni Trg cestom se uspinjemo do jednog od sedam brežuljaka na kojima se prostire grad i sa zapadne strane promatramo njegovu panoramu. Sa ove pozicije izgleda predivno i gotovo se može osjetiti mirnoća kojom živi i diše. Jako je dobro kada gradovi imaju ovakve vidikovce sa kojih je moguće pogledom obuhvatiti njihov veliki dio i kada se ispred promatrača vide kao na dlanu.
Tada se javlja osjećaj potpunog doživljaja nekog mjesta. Nakon što smo uživali u pogledu na Kaposvar vrijeme je da se okrenemo put kuće jer dani su sada kraći, večeri pune mušica a tamni vizir na kacigi tada i nije najbolji izbor za nočnu vožnju. Naravno vraćamo se „čuvenom „ Route 67. Zanimljiva je kao i kada smo njome dolazili. Zaustavljamo se kod pansiona 67 gdje se protežemo uz cestu kojom tutnje razno razni bikeri na svojim bučnim prometalima podižući ruke na pozdrav. Ovdje bi motoristi s obzirom kolko ih je trebali imati motocikle sa automatskim mjenjačem jer im je lijeva ruka više u zraku nego na upravljaču. Uz put se još kratko zaustavljamo u nekoliko sela koja su sva u znaku jeseni, odnosno bundeva, strašila, bijelog luka, paprika, feferona i svega drugog što čini jesen onakvom kako joj dolikuje.
Brojni štandovi uz cestu privlače putnike koji se nerijetko zaustavljaju da kupe i kući ponesu neko od obilježja ovog godišnjeg doba. Granica je na vidiku pa smo nakon par minuta u domovini nakon jednog od boljih izleta u ovoj godini. Nakon svega doživljenog Routu 67 i Kaposvar od srca preporučujemo kao jedno od izuzetnih vikend odredišta koje će Vam dugo ostati u lijepom sijećanju.
