Snima i piše: Slaven Gajdek
Kada sam se odlučio potražiti lokalitet Rajčica očekivao sam puno više lutanja po Dalmatinskoj zagori, a na kraju je ispalo da se bunari relativno lako pronalaze i da nisu na kraju svijeta.
Sjedim u kafiću Verona u Konjskom i detaljno proučavam Google kartu te učim napamet smjerove kretanja i brojim skretanja lijevo i desno. Prisutnima sam izgledao kao običan turist na putu za Split koji je nekim čudom zalutao u Konjsko. Ali ja sam imao odlučan plan pronaći Rajčice, jer na kraju zbog toga i jesam ovdje.
Krenuo sam cestom ravno preko auto-puta do kraja sela Prugova, te skrenuo lijevo prema Lećevici. Dva kilometra dalje u selu Gizdavcu putokaz me usmjerio desno prema Niskom. Prošao sam Brštanovo i na pola puta prema Niskom postoji neugledan odvojak desno. Naravno da nema nikakvog putokaza da se tim putem nakon nekoliko kilometara dolazi do bunara Rajčica, ali ja sam to znao, jer dok sam sjedio u kafiću, proučavajući Google to sam zapamtio. U biti, tu sam skrenuo prema Gornjim Matasima. Do tuda je cesta asfaltirana i solidna, a kada sam se odvojio na taj sporedni put postala je makadamska. Nakon nekoliko kilometara vožnje solidnom bijelom cestom preda mnom se stvorila obavijesna tabla i putokaz koji me usmjerio s ceste na pet minuta hoda udaljeni proplanak, gdje su se smjestili bunari.
Tu, u srcu Dalmatinske zagore, na potezu između sela Nisko i Gornji Matasi, nalazi se lokalitet Rajčica. To je velika lokva za napajanje stoke i deset kružno raspoređenih bunara okruženih pašnjacima i gustom vegetacijom. Navodno se radi o vrelu vode koje zna biti nekada izdašnije, nekada oskudnije, što naravno ovisi o kišnim periodima. Kada ta velika lokva presuši, kao što je bilo sada, u bunarima uvijek ostaje voda. Oni nikada ne presuše.
U svakom slučaju bunari danas predstavljaju spomenik ovdašnjem stoljetnom načinu života kojeg je uvijek karakteriziralo stočarstvo. A uz stočarstvo su neizostavno bile vezane akumulacije vode poput Rajčica. Kako je danas stoke izuzetno malo to vodeno bogatstvo omogućava preživljavanje mnogim divljim životinjama, kao i brojnim vrstama ptica.
Obišavši bunare nastavio sam u smjeru Gornjih Matasa, naravno i dalje makadamom. Tek u Gornjim Matasima sam naišao na usku asfaltiranu cestu koja me odvela do Kladnjica i dalje prema Prgometu.
Poput bunara Lepina i Crljivica, kojima prema narodnoj predaji povijest seže u rimsko doba, tako su i Rajčice ovdje od pamtivijeka. I nakon što sam obišao i opisao te tri slične lokacije u Dalmatinskoj zagori, po njihovoj izvedbi lako se da zaključiti da su sva tri hidrološka fenomena jednako građena, da im je svima namjena bila ista i da sigurno potječu iz istog vremena.
